Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-481/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika [trgovačko društvo] [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku – Stalne službe u Petrinji, poslovni broj: P- 274/2022-15 od 3. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Sisku – Stalne službe u Petrinji, poslovni broj: P-274/2022-15 od 3. svibnja 2024.:

a) potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke presude, te u točki II. izreke do iznosa od 913,75 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; b) preinačava u točki II. izreke presude, te se preko iznosa od 913,75 EUR do iznosa od 1.163,75 EUR (za iznos od 250,00 EUR) tužitelj odbija sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo] isplatiti tužitelju DG iznos od 1.809,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, računajući iste:

- na iznos od 6,05 eura od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 8,16 eura od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 9,69 eura od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 10,38 eura od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 8,66 eura od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 9,03 eura od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 6,06 eura od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,88 eura od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 4,46 eura od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 5,61 eura od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 5,51 eura od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 4,35 eura od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 6,53 eura od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 8,28 eura od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 10,77 eura od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 10,20 eura od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 13,58 eura od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 12,94 eura od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 14,19 eura od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 25,00 eura od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 22,77 eura od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 29,57 eura od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 27,22 eura od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 23,44 eura od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 31,42 eura od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 41,56 eura od 27.12.2010. do isplate

- na iznos od 35,02 eura od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 36,90 eura od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 33,69 eura od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 34,27 eura od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 47,87 eura od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 49,19 eura od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 60,40 eura od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 54,58 eura od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 48,21 eura od 20.09.2011. do isplate

- na iznos od 47,21 eura od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 46,72 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 49,74 eura od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 52,37 eura od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 52,72 eura od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 50,90 eura od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 52,13 eura od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 52,97 eura od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 51,56 eura od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 51,93 eura od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 50,87 eura od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 48,58 eura od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 51,02 eura od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 52,19 eura od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 51,37 eura od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 46,76 eura od 31.01.2013 do isplate

- na iznos od 50,68 eura od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 51,02 eura od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 49,49 eura od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 44,71 eura od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 45,34 eura od 21.06.2013. do isplate, sve u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku ... da tužitelju DG troškove parničnog postupka u iznosu od 1.163,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 3. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i odredi ponovno provođenje glavne rasprave. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP- a, te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., te čl. 338. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ali je utvrđeno da je odlučujući o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno analizirao i ocijenio dokaze kojima je utvrdio činjenice koje su relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva. Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st.

1. u vezi s čl. 338. ZPP-a s obzirom da pobijana presuda sadrži sve što je određeno čl. 338. st. 1. do 4. ZPP-a.

7. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi koji se odnose na prigovor mjesne nenadležnosti jer je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke predstavlja nepoštenu, a time i ništetnu odredbu o kojoj se nije posebno pregovaralo i da ona kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.1. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredbe čl. 49. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, br. 41/14, 110/15 i 14/19), koja je sadržajno ista odredbi čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003. - dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenje predmetnog ugovora o kreditu i koje odredbe je u konkretnom predmetu valjalo primijeniti, presude Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano [obrt] protiv [obrt] te [obrt] protiv L. [obrt] i dr., te konačno od odredbe čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16– dalje: ZPK) ocijenio kako se, u konkretnom slučaju nije posebno pregovaralo o klauzuli nadležnost, pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Sisku, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. Time bi došlo i do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

9. Prema tumačenju Suda Europske uniju u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja, pravilno, rukovodeći se, za sve države članice obvezujućim tumačenjem Suda, ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

9.1. Slijedom navedenog, a budući da tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako je nepoštena odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

9.2. Članak 87. stavak 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu koje otežava pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio, i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja s obzirom na to da su kriteriji kojima se rukovodio suda prvog stupnja u skladu sa smjernicama koje je Sud Europske unije izložio u prethodnoj citiranoj presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98.

10. Polazeći od naprijed navedenog, a uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je takva ugovorna odredba ništetna.

10.1. Naime, ukoliko bi tužitelj ostvarenja svojih prava iz Ugovora o kreditu morao zahtijevati pred sudom sjedišta banke i zbog toga iz mjesta svoga prebivališta putovati u [adresa], to bi izazvalo dodatne financijske troškove kao i ulaganje dodatnog vremena radi putovanja. Ove okolnosti opravdano bi mogle utjecati na njegovu odluku o vođenju parnice, odnosno odvratiti ga do ostvarivanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

10.2. Stoga je tužitelj podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Sisku, gdje se nalazi sjedište poslovnice gdje je zaključen predmetni Ugovor o kreditu (odnosno isti je zaključen u autokući u [adresa]), izabrao sud pred kojim može ostvariti svoja prava uz bitno manje troškove, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno prihvatio svoju mjesnu nadležnost za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019., vezano uz primjenu odredbe čl. 19. l st. 1. ZPK kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

11. S obzirom na sve navedeno, neosnovan je žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

12. Presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi.

12.1. Presuda suda prvog stupnja nije arbitrarna, kako to tvrdi tuženik, jer sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, tako da nema arbitrarnosti niti u postupovnom niti u materijalnopravnom smislu. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, pravo na obrazloženu sudsku odluku i dr., a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

12.2. Ocijenjen je djelomično osnovanim žalbeni navod tuženika u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.809,71 Eura.

14. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je:

- da su stranke 16. lipnja 2006. sklopile Ugovor o [broj kredita] kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 16.239,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je primjenom početnog tečaja CHF u vrijeme korištenja kredita tužitelj obračunao visinu tražbine koju tuženik nije osporio te u postupku nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem,

- da tuženik nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.

15. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sve u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO).

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to čl. 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

17. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u svezi čl. 502.a ZPP-a ima direktan učinak i da se potrošač može pozivati na pravna utvrđenja prihvaćena po tužbi iz čl. 502-a ZPP-a.

18. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

19. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Na žalbeni navod da je Ugovor ispunjen valja odgovoriti da navedeno nije zapreka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi jer tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, među ostalim i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, jer je ugovor ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što, međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

21. Iz navedenih razloga tuženik u žalbenom stadiju neosnovano osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući navode koje je isticao tijekom postupka, a koje je prvostupanjski sud otklonio obrazloženim razlozima.

22. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

23. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

23.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

23.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 6. rujna 2022., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

24. Polazeći od svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi sukladno čl. 323. i 324. ZOO.

25. Kako tuženik nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva, niti osporio izračun razlike između stvarno plaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da se nije mijenjao tečaj švicarskog franka, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.809,71 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO.

26. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO obzirom da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu te se ne može smatrati poštenim stjecateljem.

27. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 19.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o konvertiranom ugovoru o kreditu.

28. Tuženik odluku o troškovima pobija u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište 5. siječnja 2024. koje nije održano, te u dijelu gdje mu je dosuđen trošak sastava podnesaka od 9. svibnja 2023. i 5. siječnja 2024.

29. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje kako u predmetu nije održano ročište 5. siječnja 2024.. Međutim izvršenim uvidom u spis predmeta, te troškovnik tužitelja priložen uz zapisnik o održanom ročištu 20. ožujka 2024. utvrđeno je kako tužitelj nije niti tražio trošak za pristup na ročište 5. siječnja 2024. (koje u konkretnom predmetu nije niti održano), već za pristup na ročište održano 20. ožujka 2024., te je prvostupanjski sud očito omaškom naveo krivi datum održavanja ročišta za koje je pravilno dosudio trošak, te u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

30. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika koji se odnosi na dosudu troška u odnosu na dva podneska od 9. svibnja 2023. i 5. siječnja 2024., koje troškove tužitelj u svom zahtjevu za naknadu parničnih troškova nije niti zatražio. Tužitelj je zatražio dosudu troška za sastav podnesak od 14. studenog 2022. koji mu i pripada pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) i to prema Tbr. 8. t.1. OT u visini od 200 eura na što je valjalo obračunati PDV u visini od 50 eura, odnosno tužitelju za sastav navedenog podneska pripada 250 eura. Dakle, tužitelju pripada trošak za sastav jednog podneska od 14. studenog 2022. kako je troškovnikom i zatražio, a ne za podneske od 9. svibnja 2023. i 5. siječnja 2024., što mu je dosuđeno prvostupanjskom odlukom, te je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo uvažiti.

31. Pravilnom primjenom materijalnog prava uvažavajući žalbu tuženika, tužitelju je na ime troškova parničnog postupka trebao biti dosuđen iznos od 913,75 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od objave prvostupanjske presude, pa je pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka valjalo djelomično potvrditi i to do iznosa od 913,75 EUR, a preko toga iznosa i to za iznos od 250,00 EUR, preinačiti pobijanu toč. II izreke i odbiti zahtjev tužitelja za zahtjevom za naknadom troška parničnog postupka.

32. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

33. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka.

U Vukovaru, 13. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin