Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-996/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OKO (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9243/2023-8 od 31. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9243/2023-8 od 31. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 041-50-3632725, sklopljenog 31. kolovoza 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice (tada OK), kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ĐK (tada PK), kao sudužnika, a kojom je određeno da se (tužiteljici) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 304,43 EUR, sa zateznim kamatama od 5. rujna 2006. do isplate, po stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 301,16 eur, sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje 2 Poslovni broj spisa: P-9243/2023-8 posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnom trošku. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 91,40 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju posebno ukazuje tuženik.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

8. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužiteljica i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

10. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

11. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

12. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik 31. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici 14.935,89 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 72 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom korištenja kredita.

13. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženom naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30 % jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

14. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

15. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP-a koje su prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a ništetne.

16. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, što je isticao punomoćnik tuženika, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

18. Nadalje, kako to proizlazi i iz obrazloženja odluke suda prvog stupnja, odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30 % jednokratno, s time da se korisnik kredita uz to „nadalje“ obvezao da će „snositi i sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe“, kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove, a što dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak obrade, jer se korisnik uz troškove obrade, za koji je punomoćnik tuženika naglasio da se odnosi na trošak djelatnika u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, pa tako i samo sastavljanje ugovora o kreditu, ujedno obvezao snositi i „sve troškove u svezi s izradom Ugovora“.

19. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu odredbe članka 295. ZOO-a, a koji su sadržani u predmetnom Ugovoru o kreditu po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, pa tako ni o spornoj odredbi konkretnog Ugovora (članak 3.).

20. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, a o pojedinim odredbama ugovora o općih akata banke nije se pojedinačno pregovaralo, niti se o istima moglo pojedinačno pregovarati i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, isto kao i prvostupanjskog suda odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP). Sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a takve odredbe su ništetne.

21. Konačno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda suprotno svim žalbenim navodima tuženika da ugovaranje i plaćanje naknade u fiksnom iznosu od 3,30 % od ukupnog iznosa kredita (članak 3. Ugovora), a koja u suštini predstavlja naknadu za korištenje kredita, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno kada se ima u vidu da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj, slijedom čega je takva ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81.

ZZP-a, a posljedično tome i ništetna.

22. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je tvrdio da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a.

23. Prema odredbama članka 323. i članka 324. ZOO-a posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Nadalje, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu stjecatelj je dužan vratiti ga. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da je stjecatelj dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

24. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud je pravilno istakao da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan.

25. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja, u pogledu utvrđenja ništetnosti ulazne naknade, kao i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba, kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 304,43 eura, zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2007., kada je tuženik, isplatio tužiteljici manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

26. Dakle, žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude u bilo kojem segmentu.

27. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovu temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, tako i po visini troškova temeljem članka 155. ZPP-a. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu, pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Za svoju odluku o troškovima sud prvog stupnja je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, te ih tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

28. Slijedom iznesenog, valjalo je žalbu tuženika temeljem članka 368. stavka 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

29. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Sutkinja:

Tatjana Radaković Bašić