Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-711/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5716/2022-16 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5716/2022-16 od 25. listopada 2024..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu 17566/06 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 22. ožujka 2006.g., a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 454,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2006. godine pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 11. Ugovora o kreditu 17566/06 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 22. ožujka 2006.g., a koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“, i to u dijelu u kojem je određeno da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora, pa stoga navedena odredba ugovora u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 310,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2010. godine pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.124,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na bitnu povredu iz čl. 338. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 17566/06 zaključenog 22. ožujka 2006. između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% od iznosa odobrenog kredita, te u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora prilikom jednokratne otplate kredita, kao i zahtjev za povrat plaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio iznos kredita, kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita platio naknadu, te da je plaćena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Predmet spora su dijelovi ugovornih odredbi čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i to jesu li te odredbe ništetne, te je posljedično sporna isplata utuženog iznosa.

10. Tuženik u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 5. i 11. Ugovora o kreditu), u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005., pa da je stoga ništetna. Ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, te naknadu za obradu kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani njegovim općim aktima, slijedom čega prijeporne odredbe ugovora o kreditu nisu protivne niti jednoj kogentnoj normi, pa tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Navodi i to da je obveza plaćanja naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi, te je tužitelj bio slobodan pregovarati s tuženikom oko navedene naknade, dok naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženika izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, odnosno naknadu štete, na koju okolnost nije predložio izvođenje dokaza, već smatra kako je teret dokaza na tužitelju. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da uslijed prijevremene otplate kredita nije trpio štetu.

11. Prvostupanjski sud je tijekom postupka iz iskaza saslušanog tužitelja utvrdio kako je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora isti je mogao prihvatiti ili ne u cijelosti kako mu je prezentiran, prije potpisa ugovora pročitao je čl. 5. i 11. Ugovora vezano za sporne naknade, ali naknade promijeniti nije mogao i plaćanje istih bio je uvjet za odobrenje kredita, s time da mu je bilo poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, ali nije mu bilo poznato što točno znači pojam valutne klauzule, niti mu je bilo poznato da bi mu se zbog promjene stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla toliko znatno povećati. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, te su iste ugovorne odredbe nepoštene sukladno čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 – dalje: ZZP/03), zbog čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedično naprijed navedenom utvrdio je kako tužitelj ima pravo tražiti da mu tuženik vrati sve što je temeljem tako ništetnih odredbi primio i to sukladno čl.1111. st. 3. u svezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje: ZOO)

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, te stipulacije spornih odredbi (čl. 5. i 11. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, niti je obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknade odnose, niti su mu protumačene navedene odredbe. Pri tome tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je upravo na tu okolnost predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja, koji ima svojstvo potrošača, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.

13. Naime, prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

14. Mogu se prihvatiti navodi žalbe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i obradu kredita nisu imale zakonsko ograničenje u pogledu ugovaranja istih u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Međutim, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetnih naknada, bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti primjenom naprijed navedenih odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnim odredbama Ugovora. Ovdje je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

16. Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da se u ovom konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru koji je sastavio tuženik, uključujući i sporne odredbe o naknadi. Pri tome valja reći da u ugovoru nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedene naknade, već se ta naknada određuje u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri odobravanju kredita.

17. Dakle, nema razumnog razloga da troškovi naknade budu ovisni o visini odobrenog kredita jer ovaj sud ne nalazi da bi za veći iznos kredita djelatnici tuženika trebali imati veći angažman.

18. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utužene iznose s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pravilno dosuđena zatezna kamata, na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi, tekuća od dana plaćanja, odnosno neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate.

19. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio niti počeo teći.

20. S obzirom na navedeno, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari, bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog razloga i to temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl.166. ZPP-a.

U Vukovaru, 13. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin