Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-34/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Zdilaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1666/21-17 od 12. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1666/21-17 od 12. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" Nalaže s tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici PF iznos 2.385,95 eur¹/ 17.976,99 kn sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 2,13 eura/ 16,08 kuna od 1. travnja 2008. do isplate;

- na iznos 11,88 eura /89,55 kuna od 1. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 1,66 eura /12,60 kuna od 2. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 14,65 eura/ 110,41 kuna od 1. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 16,65 eura/ 125,45 kuna od 1. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 17,55 eura /132,24 kuna od 1. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 15,43 eura/ 116,29 kuna od 1. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 15,92 eura /119,96 kuna od 1. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 12,02 eura/ 90,62 kuna od 2. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 9,91 eura/ 74,74 kuna od 5. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 11,43 eura/ 86,15 kuna od 1. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 11,43 eura/ 86,15 kuna od 1. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 11,02 eura/ 83,05 kuna od 2. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 9,91 eura /74,68 kuna od 6. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 12,64 eura/ 95,25 kuna od 1. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 15,35 eura/ 115,68 kuna od 5. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 18,20 eura/ 137,19 kuna od 1. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 17,45 eura/ 131,55 kuna od 1. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 21,89 eura/ 164,97 kuna od 1. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 21,05 eura/ 158,63 kuna od 1. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 23,44 eura 176,67 kuna od 2. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 35,77 eura/ 269,56 kuna od 6. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos 33,96 eura/ 255,94 kuna od 1. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos 45,59 eura/ 343,56 kuna od 2. rujna 2010. do isplate;

- na iznos 39,46 eura/ 297,34 kuna od 2. listopada 2010. do isplate;

- na iznos 37,18 eura/ 280,16 kuna od 9. studenog 2010. do isplate;

- na iznos 46,11 eura/ 347,43 kuna od 5. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos 58,63 eura/ 441,82 kuna od 1. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos 49,20 eura /370,76 kuna od 1. veljače 2011. do isplate;

- na iznos 51,72 eura/ 389,74 kuna od 3. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 47,67 eura/ 359,17 kuna od 2. travnja 2011. do isplate;

- na iznos 49,06 eura/ 369,68 kuna od 1. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 1.675,34 eura/ 12.622,91 kuna od 10. svibnja 2011. do isplate; te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.610,95 eur/ 12.137,70 kn sa zateznom kamatom od 12. svibnja 2023. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. "

- dok je rješenjem suda prvog stupnja riješeno:

" Odbija se, kao neosnovan, prigovor mjesne nenadležnosti."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja odluke prvostupanjskog suda proizlazi kako je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik, te je tijekom postupka saslušana tužiteljica. Od dokaznog prijedloga da se sasluša njegov zaposlenik, tuženik je odustao na ročištu 15. studenog 2021. Nadalje, ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. dalje: ZZP/2003) je na trgovcu, odnosno tuženiku. Stoga je uz pravilnu primjenu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika. Naposljetku, u odnosu na neosnovanost prigovora o povredi načela jednakosti oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ustavni je sud dao svoju ocjenu u nizu svojih odluka.

8.1. Stoga, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je propuštanjem izvođenja svih dokaza koje je predložio onemogućeno sudjelovanje u postupku i iznošenje njegovih stavova čime sadržajno ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

9. Presuda suda prvog stupnja nije arbitrarna, kako to tvrdi tuženik, jer sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, tako da nema arbitrarnosti niti u postupovnom niti u materijalno-pravnom smislu. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

10. Žalbeni navodi tuženika o tome kako nije bilo nikakvog valjanog razloga da prvostupanjski sud usvoji preinaku tužbenog zahtjeva su bespredmetni, imajući na umu da tužiteljica tijekom postupka nije preinačila tužbu.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.385,95 Eura.

12. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je:

- da su stranke 17. ožujka 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50- 3974461 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 21.144,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos ostvarenog kredita tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja, a uzevši u obzir prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te tečaj CHF na dan isplate kredita,

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže jasne i razumljive kriterije da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja instituta valutne klauzule.

13. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to čl. 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

15. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u svezi čl. 502.a ZPP-a ima direktan učinak i da se potrošač može pozivati na pravna utvrđenja prihvaćena po tužbi iz čl. 502-a ZPP-a.

16. Stoga se tužiteljica, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, od provođenja kojeg dokaza je odustao, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao potrošač, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit iskorišten za kupnju osobnog vozila koji je korišten za njezine osobne svrhe, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

19. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platila tužiteljica po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunat i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavila upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

21. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike, jer je tužiteljica suprotno žalbenim navodima u ovom predmetu zatražila isplatu iznosa koji je dobiven nakon što su od ukupno preplaćenih iznosa oduzeti manje plaćeni iznosi u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

22. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

23. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

23.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

23.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 9. ožujka 2021., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

24. Polazeći od svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnih odredbi sukladno čl. 323. i 324. ZOO-a.

25. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO obzirom da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu te se ne može smatrati poštenim stjecateljem. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

26. Što se tiče žalbenih navoda u odnosu na odluku o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) pa nisu osnovani paušalni žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripada parnični trošak.

27. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je prvostupanjsko rješenje ostalo neizmijenjeno jer isto nije pobijano žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

28. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 13. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin