Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-818/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Vrdoljak, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Doris Košta, odvjetnici u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4935/2018 od 24. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4935/2018 od 24. srpnja 2024. u usvojenom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime provizije iznos od ukupno 360.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počevši od 2. siječnja 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, kao i protiv točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 28.208,97 eura u roku od 15 dana, sa zateznom kamatom koja na iznos parničnog troška teče počevši od pravomoćnosti ove presude pa do isplate, po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime provizije iznos od ukupno 360.000,00 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počevši od 02.01.2014.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, dok se sa više zatraženim iznosom od 150.000,00 eura ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

2. Nalaže se tuženiku NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak od 28.208,97 eura u roku od 15 dana sa zateznom kamatom koja na iznos parničnog troška teče počevši od pravomoćnosti ove presude pa do isplate, po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim iznosom od 11.521,97 eura ovo traženje tužitelja valja odbiti kao neosnovano."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku, u usvojenom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da na ime provizije isplati tužitelju iznos od 360.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u dijelu pod točkom II. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 28.208,97 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je prvostupanjski sud prekoračio ovlaštenja koja ima po načelu slobodne ocjene dokaza, čime je počinio i bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a. Naime, temeljem ugovora o posredovanju tužitelja kao posrednika i tuženika kao profesionalnog nogometaša sud je prihvatio tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 10 % tržišne vrijednosti tuženika koji je isti imao u utuženom periodu i to prilikom odlaska na besplatne posudbe u druge klubove, a sve to umjesto ugovorenog iznosa od 10 % primitaka koje bi tuženik ostvario po osnovi plaće temeljem ugovora nogometaša koje bi s klubom sklopio po ostvarenom naplatnom transferu uz posredovanje tužitelja. Dakle, po tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je prekoračio ovlaštenja koja ima po načelu slobodne ocjene dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, pogrešno utvrdivši činjenično stanje, budući po rješidbama Vrhovnog suda izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenje, ali je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu. Nadalje, tuženik tvrdi da prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, ali isti nije opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, te uvjerenje prvostupanjskog suda nema ni pravnu ni činjeničnu osnovu, sukladno čemu je počinjena naprijed navedena postupovna povreda. Tuženik također tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pozivajući se na presudu poslovni broj P- 5589/16 i činjenično stanje utvrđeno citiranom presudom u odnosu na prigovore tuženika u svezi otklanjanja prigovora tuženika. Tako je prvostupanjski sud prigovore tuženika radi ništetnosti ugovora defakto otklonio isključivo pozivaju će na naprijed navedenu prvostupanjsku presudu bez davanja obrazloženja. Ističe kako prigovor ništetnosti, kao prethodno pitanje nije zapreka da se u drugoj presudi, koju sud donosi u pogledu istog obvezno-pravnog odnosa ponovno odluči o osnovanosti istog zahtjeva. Smatra da je ovdje bilo potrebno ponovno raspraviti i navesti razloge o odlučnim činjenicama u svezi osnovanosti prigovora tuženika, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Tuženik također tvrdi da je prvostupanjski sud protivno načelu svrsishodnosti i članka 115. ZPP-a onemogućio tuženika na sudjelovanje u postupku čime je počinio bitnu povredu iz odredbe članka 345. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na način da mu je onemogućio raspravljanje pred sudom iz razloga što nije proveo dokaz njegovim saslušanjem, a što je suprotno članku 6. Konvenciju ESLJUP-a ne uvažavajući činjenicu da se tuženik nalazi u ratom pogođenoj Ukrajini, te kako njegov nedolazak i neposredno prisustvovanje predstavlja opravdan razlog za primjenu članka 115. ZPP-a i njegovim saslušanjem putem video linka, a sve u smislu članka 6. Konvencije ESLJUP-a. Tuženik smatra da je pobijana presuda pravno i činjenično neutemeljena i na zakonu neosnovana imajući u vidu prije svega činjenicu da je sud visinu provizije utvrdio na temelju visine tržišne vrijednosti tuženika kao nogometaša u utuženim periodima, dok je ugovorom o posredovanju ugovorena provizija na ime primljene naknade igrača (plaće), dakle Ugovorom o posredovanu nije bilo niti riječi o ovom načinu računanja provizije, posebno usporedbom s presudom P-8895/16 iz koje proizlazi da bi tuženik sada zaradio četiri puta više iako je njegova tržišna vrijednost u oba postupka približno ista. Po mišljenju tuženika prvostupanjski sud nije imao potrebna stručna znanja za utvrđivanje tržišne vrijednosti igrača i visine primljenih plaća pa je tako svojevoljno i protivno članku 7. stavak 2., u vezi s člankom 3. stavak 3. ZPP-a propustio utvrditi odlučne činjenice u svezi nedopuštenih raspolaganja stranaka, u svezi kojih je bilo nužno izvesti dokaze vještačenja ovlaštenog financijskog knjigovodstvenog vještaka i slično da bi se utvrdilo koliko je eventualno tuženik primio na ime plaće u utuženom periodu, te na temelju takvog izračuna odrediti visinu tužbenog zahtjeva. Po tvrdnji tuženika prvostupanjski sud pogrešno tumači termin besplatne posudbe i naplatnog transfera, budući je protivno bez potrebnog znanja dosudio tužitelju na ime provizije na način da je dosuđeni iznos izračunao temeljem tržišne vrijednosti igrača i to prilikom besplatne posudbe igrača iz matičnog kluba u drugi klub. Dakle, prvostupanjski sud je obračunavao proviziju tržišne vrijednosti u trenutku odlaska igrača iz matičnog kluba i potom opetovano obračunavao proviziju prilikom povratka igrača u matični klub po izvršenoj posudbi kao da je riječ o sklapanju novog ugovora. Tuženik ukazuje na podatak koji proizlazi iz dostavljenih dokaza "Transfermarkta" kako je tuženikova tržišna vrijednost za razdoblje od utuženog perioda iz predmeta P-5589/16 od 1. lipnja 2006. do 1. lipnja 2011. bila više-manje ista tržišnoj vrijednosti tuženika u periodu od 14. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. Dakle, usprkos činjenici što je tuženikova tržišna vrijednost bila približno ista u gore navedenim periodima tužitelju je u predmetu P-5589/16 temeljem stvarnih podataka na ime primljene plaće dosuđen iznos od 150.000,00 EUR dok tužitelj sada kada nije u mogućnosti odrediti visinu primljene plaće postavlja tužbeni zahtjev na 500.000,00 EUR, a što očito predstavlja višestruko veći iznos od stvarnog. Iz navedenog nepobitno proizlazi da je tužitelj tijekom postupka i, kao i svom iskazu naveo nepotpune i neistinite činjenice, a sve protivno članku 9. ZPP-a i načelu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja iskazao raspolaganja koja su nedopuštena. Naime, tuženik smatra da je prvostupanjski sud propustio uvažiti prigovor umanjenja odgovornosti tuženika za štetu s obzirom da prilikom sklapanja spornog ugovora tužitelj nije imao odgovarajuću FIFA-a licencu, a sve sukladno odredbi članka 347. Zakona o obveznim odnosima. Konačno ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li je tužitelj s obzirom na važeća FIFA, UEFA i HNS pravila u utuženom periodu bio ovlašten zastupati nogometaše, kao i da li postoji veza između tržišne vrijednosti tuženika i njegovih eventualnih primanja. Posebno ističe da igrači i klubovi ne smiju koristiti usluge nelicenciranih posrednika u smislu odredbe članka 1. stavak 2. u svezi s člankom 16. i 18. Pravilnika HNS-a. Pored navedenog ističe i zastaru tužiteljevog potraživanja budući nije jasno i decidirano naveden trenutak kada je tužitelj saznao za štetu, a što je bitan element za računanje vremena potrebnog za zastaru potraživanja i koja pretpostavka mora biti kumulativno ispunjena sa oštećenikovim saznanjem za štetnika, slijedom čega je bilo potrebno utvrditi činjenicu trenutka tuženikovog zaključenja inozemnog ugovora, a zatim trenutak tužiteljevog saznanja za navedeno sklapanje ugovora. Kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi sve naprijed navedeno pogrešno je primijenio i materijalno pravo. Stoga tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima tuženika, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/2022, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članaka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude radi čega se prvostupanjska odluka može ispitati. Prvostupanjski sud je dao valjane i obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama pravno-relevantnim za zakonito presuđenje ovog spora.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a niti je postupljeno suprotno članku 6. Konvencije ESLJUP-a budući tuženiku nije omogućeno raspravljanje pred sudom, jer se isti na pozive suda radi davanja svoga iskaza nije odazvao, a isto tako na traženje suda istom nije dostavio podatke o visini bruto plaće koju je primao kroz utuženo razdoblje.

8. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora za zahtjev tužitelja za isplatu 10% od tržišne vrijednosti tuženika NĆ pri njegovim transferima iz kluba u klub, u periodu od 14. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. sve prema podacima sa stranica Transfermarkta, i to u iznosima kako slijedi : − 2011. (FC Dnipro Dnipropetrovsk - FC Kryvbas Kryvui Rih) 1.200.000,00 eura (10%=120.000,00 Eura); − 2013. (FC Kryvbas Kryvui Rih - FC Dnipro Dnipropetrovsk) 1.200.000,00 eura (10%= 120.000,00 Eura); − 2013. (FC Dnipro Dnipropetrovsk - FC Karpaty Lviv) 1.200.000,00 Eura (10%= 120.000,00 Eura); − 2014. (FC Karpaty Lviv - FC Dnipro Dnipropetrovsk) 1.500.000,00 Eura (10%= 150.000,00 Eura), odnosno ukupno 510.000,00 eura. Na ukupni iznos od 510.000,00 eura tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu do isplate, a počevši od 2. veljače 2014., tj. počevši od prvog slijedećeg dana nakon isteka Ugovora o zastupanju i posredovanju, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22.12.2004.g. s rokom važenja od 9 godina, koji rok su stranke ugovorile člankom 7. Ugovora, na način da rok važenja ugovora je počeo teći s danom 01. siječnja 2005.g., što znači daje Ugovor istekao dana 01. siječnja 2014.g. Ujedno tužitelj označava vrijednost predmeta spora u ovom predmetu u iznosu od 510.000,00 Eura/ 3.842.595,00 kuna.

10. U odnosu na prigovor zastare koji je tuženik isticao tijekom postupka, kao i sada u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno isti utvrdio kao neosnovan, jer se na konkretan slučaj primjenjuje odredba članka 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73,91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO/05), kojom je određen petogodišnji zastarni rok, a ne trogodišnji zastarni rok iz članka 372. ZOO-a koji određuje zastaru za povremena potraživanja, budući se ovdje ne radi o takvoj vrsti potraživanja, budući je predmet tužbenog zahtjeva isplata iznosa od 510.000,00 eura, a koji iznos tuženik nije isplatio temeljem Ugovora o zastupanju i posredovanju iz 2004.

11. U odnosu na prigovor litispendencije na koji se tuženik pozivao kako tijekom prvostupanjskog postupka, kao i sada u žalbi radi vođenja postupka pred istim prvostupanjskim sudom između istih stranaka radi isplate provizije na temelju istog Ugovora pod poslovnim brojem P-5889/2016 prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uvidom u presudu toga suda, da je tužitelj u tome predmetu tražio isplatu 10 % od 1.350.000,00 eura za ukupno pet godina igranja u nogometnom klubu Dnepro, tj. za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 1. lipnja 2011., dok je u ovom predmetu tužitelj na temelju Ugovora tražio isplatu provizije za daljnje razdoblje od 14. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014., da se radi o sukcesivnoj tužbi kojom tužitelj potražuje ugovorenu proviziju, te se ne radi o identitetu spora, slijedom čega je pravilno navedeni prigovor tuženika pravilno odbio kao neosnovan.

12. U postupku je utvrđeno da među strankama nije sporno:

- da su parnične stranke zaključile 22. prosinca 2004. Ugovor o posredovanju kojeg su potom ovjerili kod javnog bilježnika Tea Karabotić - Milovac pod poslovnim brojem OV-6544/04 od 22. prosinca 2004.,

- da je člankom 6. stavak 3. Ugovora ugovoreno da tuženik jamči posredniku tužitelju da u trenutku sklapanja ovog ugovora nije do sada prava i obveze na svoje zastupanje i posredovanje pisanim ugovorom ili usmenim dogovorom ustupio bilo kojoj trećoj pravnoj ili fizičkoj osobi u zemlji ili u inozemstvu, te da to neće učiniti za vrijeme trajanja ovog ugovora, pa u tom slučaju odgovara posredniku tužitelju za nastalu štetu i dužen je po nastanku štete nadoknaditi je u cijelosti,

- da je člankom 6. stavak 4. Ugovora ugovoreno da za vrijeme trajanja tog ugovora stranke neće samostalno, putem drugih osoba, te agencija ili posrednika pokušati ostvarivati prelazak u drugi klub u zemlji ili inozemstvu, niti će bez znanja posrednika tužitelja mijenjati ugovorne odredbe sadržane u važećem ugovoru o profesionalnom igranju, odnosno usavršavanju ili stipendijskom ugovoru,

- da je u člankom 7. Ugovora navedeno je kako su stranke suglasne da se Ugovor sklapa na rok od 9 godina, a počevši sa danom 1. siječnja 2005.,

- da je člankom 4. Ugovora je propisano da su stranke suglasne da posredniku za obavljeno posredovanje pri potpisivanju profesionalnog ugovora s klubom iz inozemstva pripadne provizija u visini 20% bruto iznosa kao i provizija u visini od 10% bruto plaće, kako je to sve razvidno iz uvida u Ugovor,

- da je za vrijeme trajanja Ugovora tuženik potpisao Ugovor sa klubom Dnepro iz Dniepropetrovska i to baš dana 01. lipnja 2006., kako to proizlazi iz uvida u taj ugovor, - da je dana 22. studenog 2004. godine tuženik opunomoćio HĆ da ga u njegovo ime i za njegov račun zastupa i posreduje u svim kontaktima, sklapanjima pravnih poslova sa trećim osobama u svrhu prelaska igranja za neki drugi klub u zemlji i inozemstvu, da u njegovo ime i za njegov račun sklapa pravne poslove i zaključuje pisane ugovore sa trećim osobama u vezi njegovog prelaska u drugi klub u zemlji i inozemstvu, da posreduje i da ga zastupa u svim kontaktima, pregovorima i sklapanjima pravnih osoba, sa trećim osobama iz zemlje i inozemstva i svezi reklamnih kampanja i akcija te promidžbenih akcija, da u njegovo ime i za njegov račun poduzima sve pravne radnje u svrhu zaštite njegovih pravnih i financijskih interesa u naprijed navedenim postupcima, da sve navedene postupke poduzima u skladu sa zakonom i moralnim normama, da po potrebi i svom nahođenju angažira druge fizičke ili pravne poslove radi zaštite njegovih pravnih ili financijskih interesa te da poduzima sve pravne radnje koje mu mogu biti od koristi, kako to proizlazi iz uvida u Punomoć,

- da je između stranaka pred ovim sudom vođen postupak pod broje P - 588/2016, između istih stranaka u kojem je donesena presuda 21. srpnja 2017. kojom je sud odlučio kako slijedi:

"I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju u roku od 15 dana isplatiti tužitelju- protutuženiku protuvrijednost iznosa od 135.000,00 Eur-a, zajedno sa zateznom kamatom, a koja teče od 01. lipnja 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. god. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II.Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi: "Utvrđuje se ništavim ugovor o zastupanju i posredovanju sklopljen između posrednika tužitelja-protutuženika KĆ od 22.12.2004.godine i igrača NĆ, tužitelja protutuženika."

III.Nalaže se tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku u roku od 15 dana iznosu od 145.400,00 kuna na ime parničnog troška.",

- navedena presuda je potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž2932/2017-2 od 04. 05.2018., dakle ista je pravomoćna 04.05.2018., s time da je VSRH odlučujući po revizijima tužitelja i tuženika donio Presudu i Rješenje br. Rev- 2859/2018-3 od 28.09.2021. na način kako slijedi:

" p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5889/16 od 21. srpnja 2017.,

u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana,

r i j e š i o j e :

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5889/16 od 21. srpnja 2017., u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan. "

- da je među strankama sporan prigovor litispendencije, prigovor zastare, ništetnost Ugovora o posredovanju i zastupanju, te nedostatak aktivne legitimacije jer da tužitelj ugovor između igrača i FC Dnjepro nije potpisao tužitelj. Sporna je visina tužbenog zahtjeva. Prigovori koje je tuženik iznio tijekom postupka iznosio je i tijekom postupka koji je vođen pred ovim sudom br. P-5889/2016, kako je to razvidno iz presude koja je pregledana u dokazne svrhe tijekom ovog postupka,

- da iz u postupku izvedenih dokaza saslušanjem tužitelja kao parnične strane, uvidom u Presudu Općinskog suda u Splitu br. P-5889/16 od 21. srpnja 2017. i Gž- 2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. utvrdio je:

- iz iskaza tužitelja da je sudjelovao u nogometnom razvoju tuženika njegovim praćenjem, treniranjem sa njim, ulaganjem kako svojim znanjem tako i svim pratećim djelatnostima radeći na njegovom potencijalu i na njegovim manama (sportska odjeća obuća, pronalaskom sponzora, fizioterapeutima, posebnim trenerima, posebnom ishranom, stipendija i dr.) da je sudjelovao u prelasku tuženika – nogometnog igrača NĆ u klub Dnepro iz Ukrajine, da je iz razloga zastupanja i posredovanja prilikom sklapanja ugovora igrača – tuženika sa ukrajinskim klubom Dnepro, angažiran je od strane tužitelja, ali i nogometnog kluba Dnepro, K Rača, koji nogometni menadžer sudjelovao je u sklapanju posla između tuženika i nogometnog kluba Dnepro iz Ukrajine, sa jedne strane kao agent kluba, a sa druge strane kao osoba kojeg je angažirao tužitelj, da je to sve radio temeljem više međusobnih ugovora (Ugovor i punomoć) koje su sklopile parnične stranke, kao i temeljem punomoći tuženika koji je dao tužitelju, temeljem zaključenog ugovora sa Dneprom tuženiku su ispunjeni svi uvjeti, taj ugovor da je bio zaključen na 4 ili 5 godina, on kao menadžer da ga je posjetio u Ukrajini, time da je nakon nekog vremena izgubio kontakt sa tuženikom jer mu se isti nije htio javiti. Problem je bio plaćanje provizije. Za njega imao je bolje ponude pa ga je tako zvao kao što je sportski direktor LĆ, ali N i dr., dakle i nadalje. U vrijeme potpisivanja ugovora sa Dneprom da je imao licencu menadžera te da je sudjelovao u potpisivanju ugovora sa Dneprom i Hajdukom u odnosu na tuženika, jer upravo zbog tuženikova izbjegavanja komunikacije sa njim da nije niti mogao sudjelovati u zastupanju jer mi nije tuženik dopustio,

- da je tužitelj licencu menadžera zaista i dobio za zastupanje igrača nakon što je dana 30. ožujka 2006. položio ispit, potpisao Kodeks o profesionalnom ponašanju i zaključio policu osiguranja od profesionalne odgovornošću s valjanosti od 15. svibnja 2006. do 15. svibnja 2007. i time ispunio sve uvjete propisane za odbijanje licence, a kako to proizlazi i iz podneska Hrvatskog nogometnog saveza od dana 8. kolovoza 2014.,

- da ugovor o zastupanju i posredovanju sklopljen između posrednika tužitelja KĆ od 22. prosinca 2004. i igrača NĆ nije ništav, jer to proizlazi iz pravomoćne sudske odluke Općinskog suda u Splitu br. P- 5889/16 od 21. srpnja2017..

13. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te sadržaja odredbi članka 186. stavak 3. i članka 191. stavak 3. ZPP-a, te sadržaja odredbi članka 148. stavak 1., članka 17., članka 262. stavak 1., članka 263. i članka 266. stavak 1. i stavak 2. ZOO/91, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je na temelju prethodno utvrđenih činjenica (spornih i nespornih) na strani tuženika došlo do postupanja protivno zaključenom Ugovoru, a sasvim je očito da je prekidom komunikacije sa tužiteljem tuženik postupio prijevarno ili namjerno, koje postupanje je razvidno iz niza vođenih postupaka između parničnih stranaka, u kojima tužitelj kao menadžer potražuje ispunjenje ugovornih obveza, sa ciljem namjernog neispunjenja ili neispunjenja zbog krajnje nepažnje, to tužitelj kao vjerovnik ima pravo zahtijevati od tuženika kao dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, koji niti je utvrđen ništetnim niti je raskinut već je isti istekao protekom vremena na koji je zaključen tj. 1. siječnja 2014.

14. Dakle, tuženik je taj koji je tužitelju kao menadžeru onemogućio svaki kontakt olako držeći kako će nejavljanjem izbjeći ispunjenje ugovorne obveze, to je tužitelj sa pravom podnio ovo predmetnu tužbu tražeći isplatu provizije od ugovora koje je zaključio tuženik sa drugim klubovima, bilo da je bio poslan na posudbu ili ne.

15. Naime, tuženik u ovom postupku nije dokazao svoju namjeru ispunjenja ugovorne obveze prema tužitelju, kao niti namjeru da dade iskaz pred prvostupanjskim sudom, niti da sudu dostavi podatke o visini plaća koje je ostvario kroz utuženo razdoblje, koje podatke je logično i životno očekivati da će tuženik imati a činjenicu nedostavljanja tih podataka prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sukladno odredbi članka 233. stavak 1., u svezi sa stavkom 5. ZPP-a.

16. Nadalje, kako je među strankama bila sporna visina potraživanja, to je tužitelj svoj tužbeni zahtjev pravilno utemeljio na tržišnoj vrijednosti igrača sa stranica Transfermarkta, ovjereni prijevod, jer na drugi način nije mogao postaviti isti, iako je sam tužitelj u svom iskazu da iskazana tržišna cijena tj vrijednost igrača ali ne mora biti realna, može biti manja ili veća ovisno o trenutku zaključenja ugovora, zato i je tržišna vrijednost.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika u odnosu na visinu spornog potraživanja prvostupanjski sud je pravilno uvidom u stranicu Transfermarkta i ovjereni prijevod utvrdio da je tuženik kao igrač imao tržišnu vrijednost od 1.500.000,00 eura do 1.200.000,00 eura, s time da iz transfera tuženika je razvidno u kojem je klubu je tuženik bio i koju je vrijednost imao, a za čitavo utuženo razdoblje od 16. linja 2011. do 1. siječnja 2014.

18. Tako je tuženik prema Transfermarktu imao vrijednost: − 2011. (FC Dnipro Dnipropetrovsk - FC Kryvbas Kryvui Rih) 1.200.000,00 eura, pa bi 10% tužiteljeve provizije iznosila 120.000,00 eura; − 2013. (FC Kryvbas Kryvui Rih - FC Dnipro Dnipropetrovsk) 1.200.000,00 eura pa bi 10% tužiteljeve provizije iznosila 120.000,00 eura; − 2013. (FC Dnipro Dnipropetrovsk - FC Karpaty Lviv) 1.200.000,00 eura pa bi 10% tužiteljeve provizije iznosila 120.000,00 eura; − 2014. (FC Karpaty Lviv - FC Dnipro Dnipropetrovsk) 1.500.000,00 eura pa bi 10% tužiteljeve provizije iznosila 150.000,00 eura; tj ukupno 510.000,00 eura, koliko tužitelj sa pravom potražuje od tuženika.

19. Dakle, kako se tužiteljevo potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari odnosi za razdoblje od 16. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. to bi tužitelja pripadala provizija za sezonu 2011. od 120.000,00 eura, za sezonu 2012/2013. od 120.000,00 eura, dok tužitelja ne bih pripadala provizija za 2014. koja je procjena tržišne vrijednosti utvrđena 30. lipnja 2014. na 1.500.000,00 eura, jer je ugovor istekao sa datumom 1. siječnja 2014.. Slijedom navedenog, tužitelja bi pripadala provizija od ukupno 360.000,00 eura, koji iznos mu je prvostupanjski sud pravilno dosudio, dok ga je također pravilno za više zatraženi iznos od 150.000,00 eura, odbio kao neosnovan.

20. Slijedom svega naprijed navedenog, ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u odnosu na usvojeni (pobijani) dio presude, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, a koju ocjenu tuženik neosnovano osporava, preocjenjujući u postupku provedene dokaze u svom subjektivnom smislu, nasuprot pravilnoj ocjeni danoj od strane prvostupanjskog suda.

21. Dakle, prvostupanjska presuda u pobijanom (usvojenom) dijelu pod točkom I. izreke je pravilna i zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude u tom dijelu jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu, a svi prigovori tuženika su pravilno odbijeni kao neosnovani, o čemu je prvostupanjski sud dao valjane, logične i obrazložene razloge koje kao takve u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u dvojbu.

22. Prema tome, prvostupanjska presuda u pobijanom (usvojenom) dijelu u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu osnov i visinu dosuđenog potraživanja imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno pasivno i neaktivno ponašanje tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio.

23. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke, pravilno je obrazložena i pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

24. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu u pobijanom (usvojenom) dijelu potvrditi.

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić