Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-852/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], I. [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovi broj P-3193/2021-18 od 8. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3193/2021-18 od 8. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju HZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 1.794,31 eur/13.519,21 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate sve sa zateznim kamatama po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ 153/04) za razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.578,08 eur/11.874,97 kn, sa zateznim kamatama od 8. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 373,27 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za vraćanje razlike više plaćenih mjesečnih iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tužena. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tužene, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. U odnosu na žalbeni prigovor tužene da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, tj. da je prekoračio tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je specificirao visinu stope zakonske zatezne kamate, a što tužitelj nije tražio, potrebno je odgovoriti da je odlučivanje o kamatama primjena materijalnog prava, pa samim time što je prvostupanjski sud točno specificirao visinu stope zakonskih zateznih kamata nije prekoračio tužbeni zahtjev budući je tužitelj pored glavnice zahtijevao i zakonske zatezne kamate u visini stope sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

7. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tužena bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tužena niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu predložila saslušati javnog bilježnika ČZ, te tužitelja.

8. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, valja reći da prije svega reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, a uopćene okolnosti na koje se tužena poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužitelju niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje "sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora", za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženoj onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a koju ističe tužena, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

9. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

10. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tužene valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

11. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane tužene odnosno njenog viđenja predmetne pravne situacije.

12. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i tužena zaključili Ugovor o kreditu: 041-50-3190129 od 15. prosinca 2005. kojim ugovorom je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 21.693,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila,

- da iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,50 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da iz odredbe članka 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne,

- da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelj,

- da je sud saslušao tužitelja,

- da sud nije saslušao kao svjedoka javnog bilježnika ČZ navodeći da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda RH o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje iz provedenih dokaza, da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tužene, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne te je tužena bila dužna informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tužena nije učinila. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tužene po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 12. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženoj. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sporna ugovorna odredba zaista je i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP-a. Slijedom toga, kako je u konkretnom slučaju, tužena na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvarila korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženoj po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, to je tužena u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a.

14. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 15. Odgovarajući na žalbene navode tužene valja reći da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (članak 502.a stavak 1. ZPP-a). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je u članku 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

18. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tužene.

20. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tužene, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti,

22. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tužene, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

23. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Isto tako u odnosu na žalbene navode kojima tužena osporava tvrdnje tužiteljice iznesene u tužbi navodeći da su proturječne sadržaju isprava u spisu i to isprava čija vjerodostojnost i dokazna snaga nisu dovedeni u pitanje, valja reći da nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe članka 8. ZPP ovlašten jedino sud.

24. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tužena naplatila temeljem ništetne odredbe (članka 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dospjele anuitete kredita tužene odnosno od kada je tužena primila novac jer se u ovom slučaju smatra da je tužena nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO-a.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan prigovor zastare tužene pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tužene materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 20. travnja 2021. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

27. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženu da isplati tužitelju iznos od ukupno 1.794,31/13.519,21 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a).

28. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pa je tužena neosnovano osporava.

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

30. Zahtjev tužene za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer ista nije uspjela sa svojom žalbom, te je stoga valjalo, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a, odlučiti kao pod točki II. izreke ove presude.

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš