1              Poslovni broj Gž-2558/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2558/2023-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića, predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i  Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika M. R. iz B., OIB: ..., zastupan po punomoćniku D. Đ., odvjetniku iz B., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru P-1770/2018-13 od 4. svibnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru P-1770/2018-13 od 4. svibnja 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku M. R. iz B., OIB: ... da tužiteljici Republici Hrvatskoj OIB: ..., isplati iznos stečen bez osnove i to 285.370,28 kn/37.875,14 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. lipnja 2018., kao dana podnošenja zahtjeva, do namirenja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu za isplatu zakonske zatezne kamate koja teče od 3. ožujka 2017. kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-857/13 do 18. lipnja 2018., kao dana podnošenja zahtjeva, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju za bruto iznos od 80.079,54 kn/10.628,38 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

-2.844,39 kn/377,51 EUR od 15.07.2007.g. do isplate,

-2.458,71 kn/326,33 EUR od 15.08.2007.g. do isplate,

-2.844,39 kn/377,51 EUR od 15.10.2007.g. do isplate,

-2.458,71 kn/326,33 EUR od 15.11.2007.g. do isplate,

-2.844,39 kn/377,51 EUR od 15.12.2007.g do isplate,

-1.398,09 kn/185,55 EUR od 15.01.2008.g. do isplate,

-3.030,24 kn/402,18 EUR od 15.02.2008.g. do isplate,

-3.441,12 kn/456,71 EUR od 15.03.2008.g. do isplate,

-3.954,72 kn/524,88 EUR od 15.04.2008.g. do isplate,

-2.876,16 kn/381,73 EUR od 15.05.2008.g. do isplate,

-2.245,53 kn/298,03 EUR od 15.06.2008.g. do isplate,

-7.586,25 kn/1.006,87 EUR od 15.07.2008.g. do isplate,

-6.615,21 kn/877,99 EUR od 15.08.2008.g. do isplate,

-1.456,56 kn/193,32 EUR od 15.09.2008.g. do isplate,

-3.398,64 kn/451,08 EUR od 15.11.2008.g. do isplate,

-6.008,31 kn/797,44 EUR od 15.12.2008.g. do isplate,

-971,04 kn/128,88 EUR od 15.01.2009.g. do isplate,

-7.562,88 kn/1.003,77 EUR od 15.02.2009.g. do isplate,

-840,32 kn/111,53 EUR od 15.03.2009.g. do isplate,

-5.365,12 kn/712,07 EUR od 15.04.2009.g. do isplate,

-3.109,98 kn/412,76 EUR od 15.05.2009.g. do isplate,

-1.280,58 kn/169,96 EUR od 15.06.2009.g. do isplate,

-1.280,58 kn/169,96 EUR od 15.07.2009.g. do isplate,

-3.719,78 kn/493,70 EUR od 15.08.2009.g. do isplate,

-304,90 kn/40,47 EUR od 15.09.2009.g. do isplate,

- 182,94 kn/24,28 EUR od 15.10.2009.g. do isplate.

III Prebijaju se iznosi međusobnog potraživanja stranaka te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici dosuđeni iznos pod točkom I. pravorijeka ove presude umanjen za priznati iznos potraživanja pod točkom II. pravorijeka ove presude.

IV Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“.

 

2.Protiv odbijajućeg dijela toč. I. te toč. II., III. i IV. žalbu izjavljuje tužiteljica iz svih žalbenih razloga. Tužiteljica smatra da tuženik prema odredbi čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,  29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu: ZOO) mora platiti kamate od primitka revizijske odluke kao što je zatraženo tužbom, a ne od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, kako je presuđeno. Ističe kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) kada je toč. II. utvrdio postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u bruto iznosu od 80.079,54 kn/10.628,38 EUR s kamatama jer je sud odlučio o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno. Navodi i kako nije obrazloženo o kojem je prijeboju riječ, odnosno je li istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, pa presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena i povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također i kako nije razvidno na temelju čega je sud utvrdio tražbinu obzirom spisu predmeta nije priložena presuda Pr-14/17-51 od 13. ožujka 2019. niti je izvršen uvid u taj sudski predmet. Nadalje smatra kako je toč. III. nerazumljiva jer ne sadrži novčani iznos koji je tuženik dužan podmiriti sa kamatama i od kojeg datuma teku,  a drži nezakonitom i odluku o trošku jer nije donesena sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Predloženo je preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti prihvatiti zahtjev uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova postupka te ukinuti presudu u toč. II. i III. izreke.

 

2.1.Protiv dijela toč. I. presude kojim je prihvaćen zahtjev te u cijelosti protiv toč. II., III. i IV. presude, žalbu podnosi i tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredbi ZPP-a i zbog odluke o trošku. Vezano za presuđenje bruto iznosa s kamatama na isti, koji stav osporava, tuženik se poziva na odluku VSRH Revd-1440/2021. Predložio je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti je na način da se odredi prekid postupka do donošenja odluke u predmetu Revd-1440/2021.

 

2.2.Na žalbe nije odgovoreno.

 

3.Žalbe stranaka su osnovane.

 

4.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi vraćanja stečenog bez pravnog osnova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji iznos je tužiteljica isplatila po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta te odluka o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prijeboja odnosno potpunom ili djelomičnom prestanku tužiteljičine tražbine uslijed materijalnopravnog prigovora prijeboja, istaknutog u tuženikovu podnesku od 7. ožujka 2023. (list 29 spisa).

 

5.U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se pred Općinskim sudom u Zadru vodio parnični postupak P-747/11 u kojem je presudom od 29. ožujka 2013. naloženo ovdje tužiteljici a tamo tuženoj isplatiti ovdje tuženiku a tamo tužitelju bruto iznos od 165.011,22 kn sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa do isplate-dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom (a kojeg je tuženik obavljao u razdoblju od lipnja 2007. do rujna 2009.) i s osnova troškova postupka 2.500,00 kuna, koja presuda je povodom žalbe ovdje tužiteljice, a tamo tužene potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1141/13 od 07. svibnja 2013. Također i da je, prema Izvještaju Financijske agencije za određenu vrstu prihoda na računu HR 121001005-1863000160 za razdoblje od 01. do 30. rujna 2013. na temelju navedene pravomoćne presude 02. rujna 2013. s računa tužiteljice isplaćeno na račun punomoćnika tuženika s osnova troškova postupka 29.252,89 kn, na račun Državnog proračuna 41.090,77 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje 13.696,92 kn, na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn i na račun tuženika 150.776,09 kn, što je ukupno 285.370,28 kn.

 

5.1.Ujedno je utvrđeno da je povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske Rješenjem broj Revr-857/13 od 03. siječnja 2017. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5.2.Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je smatrao kako je isplatom utuženog iznosa na temelju pravomoćne a kasnije ukinute presude došlo do uvećanja tuženikove a umanjenja tužiteljičine imovine pri čemu je tuženik pošteni stjecatelj jer je isplata vršena na temelju presude, radi čega pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos od  285.370,28 kn/37.875,14 EUR s kamatom tekućom od dana kada je tuženik zaprimio zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora-od 18. lipnja 2018. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za više traženu kamatu, računajući od primitka odluke po reviziji, kao neosnovan odbio.

 

5.3.Također je toč. II. utvrdio postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 80.079,54 kn/10.628,38 Eur s kamatama te toč. III. „prebio iznose međusobnog potraživanja stranaka“ i naložio tuženiku "isplatiti tužiteljici dosuđeni iznos iz toč. I. umanjen za priznati iznos potraživanja pod toč. II.".

 

6.Nije sporno da je tužiteljica kao poslodavac na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru od 29. ožujka 2013., kao ovršne isprave, pored utvrđenog iznosa parničnog troška s kamatama uplaćenog na račun punomoćnika tuženika (29.252,89 kn) i dosuđenog iznosa glavnog zahtjeva iz osnova pripadajućih primanja uplaćenog neposredno na račun tuženika (150.776,09 kn), uplatila iznos od 41.090,77 kn na račun Državnog proračuna, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje iznos od 13.696,92 kn te na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn, što ukupno predstavlja utuženi iznos od 285.370,28 kn.

 

7.Bilo je sporno je li tužiteljica po pravilima vraćanja stečenog bez osnova ovlaštena tražiti povrat isplaćenog iznosa dosuđenog na temelju pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, ili bi se u tom slučaju radilo o povredi prava na mirno uživanje vlasništva sukladno presudi  Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomon c/a Republika Hrvatska, br. 679/11 od 2. travnja 2015., koji prigovor  je prvostupanjski sud otklonio utvrđujući kako se to pravno stajalište zasniva na bitno različitoj činjeničnoj osnovi od konkretne, koju ocjenu i dane razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a prema sadržaju žalbe, tuženik u tom prigovoru i ne ustraje u sadašnjem stadiju postupka.

 

7.1.I nadalje je sporno je li tužiteljica ovlaštena potraživati povrat isplaćenog bruto iznosa od tuženika, dakle opseg vraćanja, pri čemu tuženik ponavlja prigovore istaknute tijekom postupka, pa tako da je primio samo dosuđeni iznos pripadajućih primanja razlike plaće (neto iznos) s kamatama, tvrdeći i kako je prema ranijoj pravomoćnoj presudi naplaćen porez, prirez i doprinosi koja sredstva se nalaze na proračunskim računima Ministarstva financija i HZMO čime se stvara mogućnost dvostruke naplate po novoj presudi, radi čega smatra nezakonitim prihvaćanje zahtjeva kao i naplaćivanje kamata na te tražbine kojima nikada nije raspolagao.

 

7.2.Sporna je i pravna narav po tuženiku istaknutog prigovora prijeboja, je li istaknut građanskopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. do 202. ZOO (compensatio civilis) ili procesnopravni prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem)  te inače postojanje tražbine stavljene u prijeboj.

 

8.Prvenstveno i po ocjeni ovog suda, glede novčanih iznosa koje je tuženik u postupku izravne naplate stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, navedeno ima za posljedicu vraćanje primljenog, sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

9.Međutim, glede opsega vraćanja odnosno pasivne legitimacije tuženika u odnosu na vraćanja bruto isplaćenog iznosa, pobijana presuda je opterećena bitnom povredom odredaba postupka uslijed koje je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a s tim u svezi ne može se ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, kako će se u nastavku obrazložiti.

 

10.Naime, prvostupanjski je sud tuženika smatrao obveznikom vraćanja cjelokupnog utuženog iznosa, koji sukladno ranije utvrđenom uključuje dosuđene razlike plaće u bruto iznosu i troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama, utvrđujući kako je tuženiku i za njegovu korist isplaćen ukupan iznos dosuđen pravomoćnom presudom čiji se povrat traži, a koji prema specifikaciji prisilne naplate obuhvaća, osim neto plaće i troškove sa zateznom kamatom, još i doprinose, porez i prirez, smatrajući kako je za taj iznos uvećana tuženikova imovina.

 

10.1.Navedeni zaključak se za sada ne može prihvatiti, ukoliko su u pitanju plaćanja preko iznosa neto plaće sa zateznim kamatama i troškovima postupka za koje je utvrđeno te inače nesporno kako su isplaćeni u korist tuženika, dok su preostali iznosi isplaćeni u korist Državnog proračuna ili HZMO.

 

10.2.S tim u svezi uputiti je na stav sudske prakse izražen u presudi VSRH Rev- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023. prema kojem, ako je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, čime je revizijski sud odstupio od pravnog shvaćanja izraženog u presudi broj Revr-1189/11-2  od 11. travnja 2012., a istom odlukom je izražen i stav kako je iznos uplaćen na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda zbog čega su sredstva na tom računu njegova osobna radi čega se za taj iznos povećala imovina tuženika.

 

10.3.S obzirom na navedeno, ne može se ispitati na temelju čega je utvrđena obveza tuženika s osnova stjecanja bez osnove odnosno postojanje potrebnih pretpostavki za nastanak takve obveze te zbog čega bi tuženik bio dužan vratiti vrijednost onog što nije primio a što je ustegnuto u korist države, njezinih tijela i ustanova odnosno jedinica lokalne samouprave, a za koje iznose njegova imovina nije uvećana, radi čega  pobijana odluka ne sadrže potrebne razloge, čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji razlog tuženik sadržajem žalbe s osnovom upućuje.

 

11.I tužiteljica s osnovom prigovara odluci pod točkom II. izreke budući nije jasno na temelju čega je utvrđeno postojanje tuženikovog potraživanja prema tužiteljici u tamo navedenom iznosu, kada sud nije izveo dokaz uvidom u spis parnice kako je to po tuženiku bilo predloženo, u spisu ne postoji pravomoćna presuda kojom bi tužiteljica bila obvezana na isplatu tog iznosa tuženiku niti je sadržano utvrđenje o izvršenom uvidu u iste, pa u pomanjkanju bilo kakvog konkretnog obrazloženja za odluku kako je navedena u izreci presude, nije moguće ispitati njezinu pravilnost.

 

12.Također tužiteljica opravdano ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka i navodeći kako prvostupanjski sud nije utvrdio o kojem se prigovoru prijeboja radi. Naime, prema ranije iznesenom, tuženik je, navodeći kako je ishodio novu pravomoćnu presudu protiv ovdje tužitelja (podnesak na listu 29), naveo kako na temelju iste “tužitelju izjavljuje prijeboj za iznos od 80.079,54kn/10.628,38 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama“. Takvo isticanje prigovora prijeboja po ocjeni ovog suda nije dovoljno jasno, određeno i precizno, da bi se sa sigurnošću otklonile postojeće poteškoće u razumijevanju je li istaknut građanskopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, pri čemu je bilo bitno razjasniti o kojoj je vrsti prigovora riječ jer o tome ovisi usmjeravanje postupanja suda glede utvrđivanja bitnih činjenica važnih za donošenje odluke.

 

13.Nadalje, odluka iz toč. III. ne sadrži novčane iznose tražbina koje se prebijaju niti iznos na čiju je isplatu obvezan tuženik, kako to tužiteljica u žalbi s pravom ukazuje, što izreku čini nerazumljivom, jer nije jasno u kojem iznosu su tražbine prestale prijebojem niti koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici. Izreka presude mora biti određena kako bi sudska odluka mogla steći svojstvo ovršne isprave, što međutim nije slučaj sa  točkom III. izreke pobijane presude, koja je nerazumljiva i nepodobna za ovrhu.

 

14.Iz naprijed navedenog proizlazi kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

15.Glede odluke u dijelu kojim je pod točkom I. odbijen tužbeni zahtjev iz osnova zakonskih zateznih kamata koje teku od 03. ožujka 2017. kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-857/13 do 18. lipnja 2018., kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu u mirnom postupku, navesti je kako je odredbom iz čl.1115. ZOO kojom je regulirano pitanje opsega vraćanja, propisano kad se vraća što je primljeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a prema odredbi iz čl. 1117. st. 2. ZOO, stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala od trenutka kada je postao nepošten,

 

16.Slijedom izloženog, na temelju odredbe iz čl. 373. st.3. ZPP-a pobijanu je presudu valjalo ukinuti u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu koji će u nastavljenom postupku otkloniti uočene bitne povrede postupka i prema izloženim zapažanjima dopuniti činjenično stanje izvođenjem predloženih a neizvedenih dokaza te ocijeniti je li tuženik pasivno legitimiran glede vraćanja po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta isplaćenih iznosa obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio ili nisu uplaćeni na njegov račun ili u korist njegovog osobnog računa kao člana mirovinskog fonda, već su ustegnuti u korist  države, državnih tijela, ustanova te jedinice lokalne samouprave.

 

16.1.Također će, u cilju pravilnog usmjeravanja postupka i donošenja zakonite odluke tuženika upozoriti na uočene nedostatke istaknutog prigovora prijeboja a po potrebi i postavljanjem pitanja razjasniti radi li se o materijalnopravnom prigovoru prijeboja ili procesnopravnom prigovoru radi prebijanja, obzirom da o vrsti prigovora ovisi koje će se činjenice važne za donošenje odluke dokazivati i kakvu će odluku donijeti jer bi u situaciji po sudu pogrešne kvalifikacije tuženikova prigovora to moglo dovesti do nepravilne i nezakonite odluke.

 

16.2.Stoga se napominje kako se ističući prigovor građanskopravnog prijeboja tuženik brani u situaciji kad i tužitelj i tuženik jedan prema drugome imaju istovrsne i dospjele tražbine, ali su one prestale prijebojem međusobnih tražbina, odnosno ako su tražbine bile različite po visini prestale su u dijelu do zajedničke visine tražbina, čime su prestala i ovlaštenja i obveze obiju stranaka. Kada sud odlučuje o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, tada odlučuje samo o tužbenom zahtjevu te ovisno o osnovanosti prigovora tužbeni zahtjev prihvaća ili odbija.

 

16.3.S druge strane, prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

 

16.4.Ako tuženik ima tražbinu prema tužitelju koja je već utvrđena pravomoćnom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka, ali ju još nije naplatio i za takvu tražbinu tuženik može tužitelju u tijeku parnice izjaviti jednostrani prijeboj, ako priznaje postojanje tužiteljeve tražbine.

 

16.5.Pri tome treba imati u vidu, ako tuženik osporava tužiteljevu tražbinu, a ima protutražbinu prema tužitelju koja je već utvrđena pravomoćnom presudom, sudskom nagodbom ili odlukom nekog drugog tijela, tuženik za takvu tražbinu može istaknuti prigovor radi prebijanja, a da ne postoji negativna procesna pretpostavka pravomoćno presuđene stvari.

 

16.6.Međutim kod procesnopravnog prigovora radi prebijanja sud ne smije u izreci ponovno utvrđivati postojanje tuženikove tražbine, jer bi ponovno sudio o istome, nego će se ograničiti na utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine, prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom i ako postoji razlika dosuditi je tužitelju, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu tražbine.

 

16.7.Postupajući sukladno navedenom, prvostupanjski će sud raspraviti i sve ostale žalbene prigovore, utvrditi je li i u kojem iznosu došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika te donijeti novu zakonitu odluku koja se odnosi i na ukupne troškove postupka.

 

17.Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Splitu 21. prosinca 2023.