Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:11 P-625/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N JE

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici odvjetnici Ireni Blauhorn protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 19. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 837,99 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- 15,90 EUR od 16.05.2008. pa do isplate

- 15,88 EUR od 16.06.2008. pa do isplate

- 15,85 EUR od 16.07.2008. pa do isplate

- 15,82 EUR od 14.08.2008. pa do isplate

- 15,79 EUR od 17.09.2008. pa do isplate

- 15,76 EUR od 17.10.2008. pa do isplate

- 15,74 EUR od 19.11.2008. pa do isplate

- 15,71 EUR od 18.12.2008. pa do isplate

- 15,68 EUR od 19.01.2009. pa do isplate

- 15,65 EUR od 17.02.2009. pa do isplate

- 15,62 EUR od 20.03.2009. pa do isplate

- 15,59 EUR od 22.04.2009. pa do isplate

- 25,29 EUR od 21.05.2009. pa do isplate

- 25,24 EUR od 24.06.2009. pa do isplate

- 25,20 EUR od 22.07.2009. pa do isplate

- 25,15 EUR od 24.08.2009. pa do isplate

- 25,10 EUR od 25.09.2009. pa do isplate

- 25,05 EUR od 23.10.2009. pa do isplate

- 25,01 EUR od 24.11.2009. pa do isplate

- 24,95 EUR od 21.12.2009. pa do isplate

- 24,90 EUR od 22.01.2010. pa do isplate

- 24,85 EUR od 25.02.2010. pa do isplate

- 24,80 EUR od 23.03.2010. pa do isplate

- 24,75 EUR od 22.04.2010. pa do isplate

- 24,69 EUR od 27.05.2010. pa do isplate

- 24,64 EUR od 28.06.2010. pa do isplate

- 24,58 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 24,53 EUR od 06.09.2010. pa do isplate

- 24,47 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

- 24,41 EUR od 04.11.2010. pa do isplate

- 17,84 EUR od 06.12.2010. pa do isplate

- 17,80 EUR od 24.12.2010. pa do isplate

- 17,75 EUR od 27.01.2011. pa do isplate

- 17,71 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 17,67 EUR od 04.04.2011. pa do isplate

- 17,62 EUR od 10.05.2011. pa do isplate

- 17,57 EUR od 15.06.2011. pa do isplate

- 9,92 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

- 9,90 EUR od 08.08.2011. pa do isplate

- 9,87 EUR od 07.09.2011. pa do isplate

- 9,84 EUR od 06.10.2011. pa do isplate

- 9,81 EUR od 03.11.2011. pa do isplate

- 1,11 EUR od 25.11.2011. pa do isplate

- 1,10 EUR od 27.12.2011. pa do isplate

- 1,10 EUR od 03.02.2012. pa do isplate

- 1,09 EUR od 05.03.2012. pa do isplate

- 1,08 EUR od 04.04.2012. pa do isplate

- 1,08 EUR od 09.05.2012. pa do isplate

- 1,08 EUR od 29.06.2012. pa do isplate

- 1,07 EUR od 16.07.2012. pa do isplate

- 1,07 EUR od 03.08.2012. pa do isplate

- 1,06 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 1,05 EUR od 24.10.2012. pa do isplate

- 1,05 EUR od 21.11.2012. pa do isplate

- 1,05 EUR od 13.12.2012. pa do isplate

- 1,04 EUR od 08.01.2013. pa do isplate

- 1,03 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

- 1,03 EUR od 19.03.2013. pa do isplate

- 1,02 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 1,02 EUR od 14.05.2013. pa do isplate

- 1,01 EUR od 07.06.2013. pa do isplate

- 1,01 EUR od 05.07.2013. pa do isplate

- 1,00 EUR od 09.08.2013. pa do isplate

- 0,99 EUR od 13.09.2013. pa do isplate

- 0,99 EUR od 14.10.2013. pa do isplate

- 0,99 EUR od 07.11.2013. pa do isplate

- 0,98 EUR od 27.11.2013. pa do isplate

- 0,98 EUR od 20.12.2013. pa do isplate

- 0,97 EUR od 24.01.2014. pa do isplate

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.000,26 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 19. siječnja 2007. godine, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- 4,31 EUR od 17.10.2008. pa do isplate

- 5,43 EUR od 19.11.2008. pa do isplate

- 0,91 EUR od 18.12.2008. pa do isplate

- 20,14 EUR od 19.01.2009. pa do isplate

- 22,20 EUR od 17.02.2009. pa do isplate

- 12,28 EUR od 20.03.2009. pa do isplate

- 17,17 EUR od 22.04.2009. pa do isplate

- 21,53 EUR od 21.05.2009. pa do isplate

- 20,10 EUR od 24.06.2009. pa do isplate

- 18,98 EUR od 22.07.2009. pa do isplate

- 18,83 EUR od 24.08.2009. pa do isplate

- 18,48 EUR od 25.09.2009. pa do isplate

- 16,45 EUR od 23.10.2009. pa do isplate

- 20,17 EUR od 24.11.2009. pa do isplate

- 21,40 EUR od 21.12.2009. pa do isplate

- 26,66 EUR od 22.01.2010. pa do isplate

- 27,63 EUR od 25.02.2010. pa do isplate

- 32,99 EUR od 23.03.2010. pa do isplate

- 33,32 EUR od 22.04.2010. pa do isplate

- 36,28 EUR od 27.05.2010. pa do isplate

- 46,75 EUR od 28.06.2010. pa do isplate

- 46,84 EUR od 30.07.2010. pa do isplate

- 61,14 EUR od 06.09.2010. pa do isplate

- 57,63 EUR od 01.10.2010. pa do isplate

- 48,74 EUR od 04.11.2010. pa do isplate

- 61,18 EUR od 06.12.2010. pa do isplate

- 77,08 EUR od 24.12.2010. pa do isplate

- 66,82 EUR od 27.01.2011. pa do isplate

- 69,72 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 61,72 EUR od 04.04.2011. pa do isplate

- 74,60 EUR od 10.05.2011. pa do isplate

- 85,99 EUR od 15.06.2011. pa do isplate

- 83,71 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

- 118,59 EUR od 08.08.2011. pa do isplate

- 88,45 EUR od 07.09.2011. pa do isplate

- 82,23 EUR od 06.10.2011. pa do isplate

- 84,63 EUR od 03.11.2011. pa do isplate

- 74,58 EUR od 25.11.2011. pa do isplate

- 76,99 EUR od 27.12.2011. pa do isplate

- 84,75 EUR od 03.02.2012. pa do isplate

- 84,41 EUR od 05.03.2012. pa do isplate

- 81,46 EUR od 04.04.2012. pa do isplate

- 83,03 EUR od 09.05.2012. pa do isplate

- 83,00 EUR od 29.06.2012. pa do isplate

- 81,69 EUR od 16.07.2012. pa do isplate

- 83,62 EUR od 03.08.2012. pa do isplate

- 80,52 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 82,77 EUR od 24.10.2012. pa do isplate

- 83,74 EUR od 21.11.2012. pa do isplate

- 80,88 EUR od 13.12.2012. pa do isplate

- 83,30 EUR od 08.01.2013. pa do isplate

- 78,28 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

- 80,48 EUR od 19.03.2013. pa do isplate

- 83,50 EUR od 05.04.2013. pa do isplate

- 74,01 EUR od 14.05.2013. pa do isplate

- 73,16 EUR od 07.06.2013. pa do isplate

- 73,57 EUR od 05.07.2013. pa do isplate

- 74,68 EUR od 09.08.2013. pa do isplate

- 76,18 EUR od 13.09.2013. pa do isplate

- 78,38 EUR od 14.10.2013. pa do isplate

- 79,36 EUR od 07.11.2013. pa do isplate

- 80,25 EUR od 27.11.2013. pa do isplate

- 81,56 EUR od 20.12.2013. pa do isplate

- 80,43 EUR od 24.01.2014. pa do isplate

- 56,03 EUR od 26.02.2014. pa do isplate

- 55,50 EUR od 03.04.2014. pa do isplate

- 53,43 EUR od 30.04.2014. pa do isplate

- 52,48 EUR od 30.05.2014. pa do isplate

- 53,01 EUR od 30.06.2014. pa do isplate

- 55,72 EUR od 28.07.2014. pa do isplate

- 57,13 EUR od 02.09.2014. pa do isplate

- 57,93 EUR od 03.10.2014. pa do isplate

- 59,57 EUR od 30.10.2014. pa do isplate

- 60,59 EUR od 25.11.2014. pa do isplate

- 60,19 EUR od 23.12.2014. pa do isplate

- 118,94 EUR od 28.01.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.08.2015. pa do isplate

- 61,26 EUR od 01.09.2015. pa do isplate

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćenog manjka u konverziji iznos od 880,86 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 01.10.2015.g. pa do isplate.

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime pogrešno obračunate glavnice iznos od 2.613,34 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 01.10.2015.g. pa do isplate.

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 3.611,41 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 13. prosinca 2024. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 09. kolovoza 2004. sklopio ugovor o kreditu kojim je podignuo kredit od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene. Navodi da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovarala, a što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), te je posljedica toga ništetnost, a osim što je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i ništetna po Zakonu o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također dovodi do ništetnosti u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a. Navodi da je ujedno tužena s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i posljedica je ništetnost te ugovorne odredbe. Navodi da je VTSRH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio odredbu o valutnoj klauzulu nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stop, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da je tužitelj 21. siječnja 2016. s tuženom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je čl. 5.2. Aneksa utvrđeno da preostala nedospjela glavnica kredita prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 24.726,42 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dok je čl. 5.3. utvrđeno da nakon provedbe konverzije, tužitelj duguje tuženiku manjak u iznosu od 869,60 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Tužitelj je "konvertirao" kredit, a kao što je već navedeno nakon konverzije je banci još bio ostao dužan iznos od 869,60 EUR-a, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zz kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve, jer su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 2 ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom tužene u čl. 8 ugovora ništetne. Predlaže nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja da se presudom tuženoj naloži da tužitelju isplati iznos kako je navedeno u izreci ove presude sa zz kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga sud, a jer je u ugovoru o kreditu u čl. 16. st. 5 ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa da je stoga nadležan Općinski sud u Rijeci. Navodi da je tužba tužitelja neuredna iz razloga, jer tužbeni zahtjev nije postavljen određeno kako u pogledu glavnog zahtjeva tako i u pogledu sporednih tražbina. Navodi nadalje da su stranke sklopile dana 09. kolovoza 2004. Ugovor o kreditu kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s odlukom tuženika. Nadalje, stranke su 21. siječnja 2016. godine sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, te da su tim Aneksom stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopi u čl. 6. Aneksa, koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, kod čega je tuženik pravovremeno i u skladu s ZIDZPK/15 tužitelju dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora, te je potpisivanju Aneksa prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija.

Navodi da su sukladno čl. 19.c t.4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF po srednjem tečaju tuženik na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, te su u obzir uzete i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredit u valutnom klauzulom u eurima, kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit, a iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u eure po tečaju na dan uplate, te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EUR-ski kredit. Navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi tužitelju ponuditi sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao da li želi i ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom i sklopiti Aneks ugovora. U odnosu na odluku VTS navodi da je tuženik smatra nezakonitom i nepravilnom. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je moga shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF, a informacije su bile dostupne u reklamnom materijalu i oglasima tuženika, a osim toga potrošačima pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana glavnica, da je i iz ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu odredbu "Valutna klauzula" u kojoj je jasno navedeno da će se povrat obveze obračunavati prema srednjem tečaju banke za CHF, a tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i eventualnim rizicima tečaja. Navodi da je tuženik u ponudi imao više vrsta kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, kamatnim stopama, te je upravo klijent, u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda, te je imao i pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, pa se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora tj. valutnoj klauzuli, a svaki korisnik kredita a tako i tužitelj j dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USDF I EUR. u periodu od 1998. od 2004. Navodi da je slijedom svega navedenog postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, te da je tužitelj i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita kojim se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za CHF, da je to tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču bilo jasno, te je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, te je tužitelj ugovaranjem valutne klauzule, dobrovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja. Navodi nadalje kako su sve promjene kamatne stope izvršene sukladno važećim pozitivnim propisima, te se tuženik u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju vodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja predviđa i slučajeve u kojima odredbe sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako ni odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmjeni ugovor ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da pružatelj usluga o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Navodi da je tuženik donio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stupa sukladno obvezi iz novele ZIDZPK, u kojoj Metodologiji je definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa. Navodi da su stranke u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa jasno očitovale svoju volju na način da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva a ne fiksna kamatna stopa. Navodi da osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu svojim ponašanjem. Ističe i prigovor zastare jer je protekao rok od tri godine koji se primjenjuje. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

Tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja odnosno ukoliko bi sud u postupku iz bilo kojeg razlog utvrdio ništenom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta time da istu isti prigovor specificira podneskom od 13. travnja 2021. godine sa iznosom od 2.950,42 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, a što tuženik osporava, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati i to za iznos od 1.109,57 CHF sa zakonskim zateznom kamatom na pojedine iznose.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 09. kolovoza 2004. te pregled prometa i prepiske, prove knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka te očitovanje.

U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 16. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Rijeci.

Ovaj sud je prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a)imao u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP),

Naime, člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužitelj kao stranka nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

Premda se ne može primjenjivati direktno u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), to su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, članak 50. ZZP-a navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Dakle, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, te se takva odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

Odredba čl. 16. st. 5 Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, a posebice u nastalim troškovima i gubitku vremena jer prebivalište tužitelja nije u nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja. Slijedom iznijetog valjalo je rješenjem odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 18. kolovoza 2020. (strana 146 do 151 spisa) povisio dakle preinačio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

Tužena se preinaci protivila u odnosu na točku IV tužbenog zahtjeva iz razloga što se istom potražuje razlika u glavnici, a koju razliku inicijalno nije potraživao u tužbi.

Naime, odredbe čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/159, 70/19) propisuju da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Dakle, imajući u vidu citirane odredbe čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku ovaj sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe, jer je tužitelj tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja mogao uskladiti tužbeni zahtjev, a isto je svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama (čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Kako se zahtjev tužitelja odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kao i s osnova plaćenog manjka u konverziji te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu 09. kolovoza 2004. (list 4 do 6 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanje kredita u tečaj, a namjena kredita je bila kunja nekretnine – stambeni kredit, - da se tužitelj obvezao otplatiti kredit kroz 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima pod 407,51 CHF, time da je ugovorena promijenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke.

Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Nadalje je nesporno da je:

donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019., - da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

Da je tome tako ovaj sud je utvrdio iz navoda tužitelja koji je saslušan kao stranka naveo da je u konkretnom slučaju podizao stambeni kredit kod tuženika za kupovinu stana time da su mu kao klijentu tuženika u banci govorili da je kredit u CHF najpovoljniji i da ga svi uzimaju, ali mu nisu ništa govorili o tme glede promjenjivosti tečaja CHF već su govorili da je ta valuta stabilna. Premda je bilo mogućnosti podizanja kredita i u EUR te kunama, ali su svi sugerirali i govorili da se uzme kredit u CHF, jer je najpovoljniji. U to vrijeme sa službenikom banke nije bilo nekih velikih pregovora već su mu rekli da je kamata tolika i to je bilo to, jer je već sve unaprijed bilo napisano u ugovoru o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja koliko je mogao pročitati, time da je gledao iznos kredita i samu kamatu, no nije dovoljno financijski stručan da bi znao koje posljedice proizlaze iz takvog ugovora o kreditu jer je iznos od 61.800,00 CHF u to doba bila cijena stana. Zna da su nakon toga rate za otplatu kredita vrlo brzo znatno otišle te mu je postalo vrlo teško otplaćivati kredit, pa ga je na koncu jedva otplatio tj. zatvorio sa pologom.

U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je sud iz iskaza tužitelja utvrdio upravo suprotno.

Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21. siječnja 2016. Aneks ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Aneks na listu 10 do 12 spisa) iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno: - da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 35.267,44 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, - da je po provedenoj konverziji utvrđena obveza korisnika kredita, na dan 30.9.2015., na ime nedospjele glavnice kredita u iznosu od 24.726,42 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan pomirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu, -da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužiteljica preplatila iznos od 869,60 EUR-a, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.

Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po RKR d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima, zatim dati izračun u odnosu na istaknuti prigovor tužene radi prebijanja, te dati nalaz i po prijedlogu tuženika za vještačenje.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio slijedeće

-da je po otplatnom planu početno ugovorena kamatna stopa 4,50 %, promjenjiva, a ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 42.349,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, rok otplate je 168 mjeseci, a prema otplatnom planu kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od po 340,22 CHF svakog prvog u mjesecu.

-Kredit je dana 30. rujna 2015. godine konvertiran u EUR, pa je vještak izračunao da ostatak glavnice na dan 30. rujna 2015. godine po inicijalnom otplatnom planu iznosi 15.485,08 CHF (73.701,24 HRK) odnosno da ostatak glavnice utvrđen dodatkom ugovora o kreditu iznosi10.836,54 EUR (82.705,32 HRK). Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 9.004,08 HRK.

Vještak potom sukladno čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima u skladu sa priznatom pretplatom u konverziji sa potraživanjem tužitelja izvršio uračunavanje pa je dao i prikaz iznosa zakonskih zateznih kamata za iznose razlike u kamati (tablica 5) i za iznose tečajnih razlika (tablica 6). Iznos koji je priznat i vraćen konverziji izjednačen je sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 15. prosinca 2010. godine.

Vještak je utvrdio da je tužitelj na ime razlike između redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj po ugovoru o kreditu i iznosa kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorne kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 898,56 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan dospijeća anuiteta iznosi 4.596,05 HRK uz iskazane pojedinačne mjesečne iznose.

Tužitelj je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promijene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF preplatio iznos od 30.739,47 kuna uz iskazane pojedinačne mjesečne iznose.

Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 9.004,08 HRK. Dana 12. siječnja 2016. godine sklopljen je Aneks ugovora o kreditu kojim je utvrđena pretplata po ugovoru o kreditu u iznosu od 6.530,77 HRK.

Kako tuženik u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, time da je ovaj sud našao za shodno pozvati vještaka da prikaže i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule te odgovori je su li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i jeli pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR). Ujedno da vještak izračuna novčani iznos izražen u kunama po mjesecima kao razliku između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01. prosinca 2005. godine pa do 31. prosinca 2008. godine - izračuna novčani iznos izražen u CHF i HRK po mjesecima kao razliku između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćena kamata po sniženim kamatnim stopama za razdoblje od 01. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine

Vještak je u svom očitovanju naveo da negativne razlike promjene kamatne stope iznose 382,39 CHF što primjenom tečaja CHF/HRK na dan plaćanja iznosi 2.421,79 HRK. Negativne razlike valutne klauzule iznose 2.670,49 HRK

Vještak je ujedno naveo da su sve uplate (plaćanja u HRK po tečaju CHF na dan plaćanja) uzete u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, a iskazane uplate ne bi nastale u tim iznosima da se nije povećavala kamatna stopa i tečaj CHF. Novčani iznos izražen u kunama po mjesecima kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01. prosinca 2005. godine pa do 31. prosinca 2008. godine iznosi 2.670,49 HRK. Novčani iznos izražen u CHF i HRK po mjesecima kao razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćena kamata po sniženim kamatnim stopama za razdoblje od 01. veljače 2014. godine, pa do 30. rujna 2015. godine iznosi 382,39 CHF što primjenom tečaja CHF/HRK na dan plaćanja iznosi 2.421,79 HRK

No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR- ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.

Kako nije bilo prigovora na očitovanje vještaka odnosno njegov izračun to je ovaj sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen pa da tužitelj ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.

Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.

Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: -odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja.

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Kako je tužitelj svojim podneskom od 18. kolovoza 2020. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.596,05 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, te na iznos od 30.736,68 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenog tečaja u CHF, a na ime razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznos od 9.004,08 HRK to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužitelju i dosudio zatražene iznose.

Ovaj sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima te vodio računa o izvršenom uračunavanju obzirom da je i sam vještak u nalazu i mišljenju naveo da je uračunao priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužitelja kao što je isto naveo i u svom očitovanju od 26. veljače 2021. godine.

Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

Kako je ova tužba podnesena 03.lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

Tuženik je u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja, a koji je specificirao nakon provedenog vještačenja.

Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

Sud je u postupku, a na prijedlog tuženika odredio i vještačenje u odnosu na tražbinu koju je tuženik istaknu u prigovoru radi prebijanja, te je vještak dao nalaz i mišljenje kako to je to naprijed navedenog, nakon čega je tuženik u skladu s nalazom specificirao tražbinu u odnosu na koju ističe prigovor radi prebijanja.

Ovaj sud nalazi da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

Kako je sud utvrdio ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, to se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete. U svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv niti tužitelj, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju.

O troškovima postupka. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/15), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

Tužiteljici pripada trošak i to za preliminarni izračun 132,72 EUR, sastava tužbe od 250,00 EUR, sastav podneska od 23.09.2019.(očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), zastupanje na ročištu 14.10.2019. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 11. 08.2020. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), zastupanja na ročištu 26. 10. 2020. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 30.03.2021. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), sastava podneska od 15. 11.2021. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), zastupanja na ročištu 26.01.2022. u iznosu od 250,00 EUR te pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, sastava podneska od 01.10. 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. t.1.), zastupanje na ročištu 21.10.2024. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu 19. studeni 2024. u iznosu od 250,00 EUR, te pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, naknada za provedeno knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 398,17 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu od 119,45 EUR, te na presudu od 93,79 EUR, sveukupno 3.611,41 EUR.

Ovaj sud je odbio tužitelja sa troškom sastava podneskom od 26. listopada 2020. godine obzirom na je navode iz istog mogao iznijeti i na zakazanom ročištu.

U Karlovcu, 13. prosinca 2024.

Sudac:

Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od l5 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6,