Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-1012/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Neli Šuša, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2388/2019 od 27. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2388/2019 od 27. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011761021, solemniziran dana 08. kolovoza 2006.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, Korzo 4 pod posl.br. OU-857/06 koji su dana 04. kolovoza 2006. godine sklopili tužiteljica KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 4 u dijelu koji glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,..“ i, 4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita…“, te odredbe sadržane u članku 7. točki 7.2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, kao i u preostalom dijelu teksta navedenog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužiteljici KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.676,74 EUR (35.237,08 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

III. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011761021, solemniziran dana 08. kolovoza 2006.g. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke, Korzo 4 pod posl.br. OU-857/06 koji su dana 04. kolovoza 2006. godine sklopili tužiteljica KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojom se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „ plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“ ,… kao i odredba sadržana u čl. 12. st. 12.9. „Potpisom ovog Ugovora… izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF“, kao i u cijelom preostalom tekstu navedenog Ugovora o kreditu u kojem se otplata kredita i kamata vezuje uz valutu švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužiteljici KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.167,02 EUR (53.999,76 kn) uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračun, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.649,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 27. rujna 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak postupka, i žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 298,26 eura, kao i trošak sudske pristojbe po odluci suda, ili podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica koja u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika te predlaže da sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

6. U provedenom postupku je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu broj 9011761021 koji je sklopljen 4. kolovoza 2006.

9. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (članka 8. ZPP-a) i to:

- da je tužitelja s tuženikom 4. kolovoza 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011761021, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 86.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci, koji je odobren za rekonstrukciju, adaptaciju i popravak stana ili obiteljske kuće, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, pod brojem OU-857/06,

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je sadržana u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima,

- da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,

- da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate,

- da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da u slučaju promjene kamatne stope korisnica kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita,

- da je tužiteljica dana 7. prosinca 2015. s tuženikom sklopila I. (prvi) Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011761021, kojim je utvrđeno da je prijevremeno djelomično isplatila kredit te je tim Dodatkom sada tužiteljica preuzela obveze vraćanja ostatka kredita pod uvjetima kako je to navedeno u Dodatku Ugovora kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.),

- da iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da tuženik prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o svim bitnim parametrima kredita, da je tužiteljici predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje, da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu konvertirala jer joj je to bilo najprihvatljivije rješenje,

- da je vještak financijske struke Tomislav Prpić (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) u svom nalazu i mišljenju od 15. travnja 2024. naveo da sukladno navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka opisanim u samom nalazu pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 4.676,74 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 845,38 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 7.167,02 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 188,96 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 2.804,47 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 4.627,12 € na dan 30.09.2015. Točke mišljenja od 1 do 6 da predstavljaju i stanje po stavkama duga / preplate na dan provedbe konverzije 30.09.2015, a pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, uz obuhvaćene efekte konverzije.

10. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci, prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj pravni prednik tužiteljice nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu pravnog prednika tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i članka 1115. ZOO-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO-a. Pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c. ZPP-a.

11. Sud je kao neosnovan otklonio tuženik prigovor zastare potraživanja tužiteljice, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., sukladno kom pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare,a što se tiče zahtjeva za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud se pravilno pozvao na činjenicu da je donošenje presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu Franak u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, sve to u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO). Kako je tužiteljica tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijela 11. lipnja 2019. kojom zahtjev povrat plaćenog u razdoblju od rujna 2006. pa do rujna 2015., to je sasvim evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

12. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužiteljice, jer da je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Sud zaključuje, da postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

13. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

15. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica odnosno njen pravni prednik kao potrošač u potpunosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužiteljici odnosno njenom pravnom predniku bile jasne sporne ugovorne odredbe.

16. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO-a, da je tužiteljica pristala na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, pa da sporne ugovorne odredbe s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu istaknutog prigovora zastare. Naime prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a nakon prekida zastara počinje teći iznova i vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245. stavak 1. ZOO-a). Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku (stjecanje bez osnove) te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 31. svibnja 2019. te pravomoćnost presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (13. lipnja 2014., 14. lipnja 2018.) pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da nije došlo do zastare tražbine tužiteljice (o tome i objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022.).

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, upirući pritom na članak 19.b i 19.c Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. - dalje: ZID ZPK) te stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos1/2019 te u odlukama nekih županijskih sudova.

19. Ovo iz razloga jer sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZID ZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK-a, na način kako to nalaže Zakon.

20. Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, odnosno nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

21. Neosnovane su žalbene tvrdnje da je pobijana odluka prvostupanjskog suda protivna stajalištima Suda Europske unije, u vezi čega se tuženik poziva na odluku C118/2017. U odnosu na shvaćanje izneseno u odluci broj C-118/2017, prvenstveno treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu broj C- 118/2017 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Podredno, valja reći da, iako je u smislu odredbi ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti) jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

22. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da potrošači - korisnici kredita u slučajevima gdje su izvršene konverzije, odnosno sklopljeni Sporazumi o konverziji, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, ukazujući na odluku Suda Europske unije broj C-452/2018, a upućuje se tuženik radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja i na razloge iznesene u točkama 17. do 19. ovog obrazloženja.

23. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK-a proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ističe se da se korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

24. Obzirom na navedeno, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

25. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i u dijelu u kojem drži pogrešnim stav prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja tuženik upućuje na dosadašnji dio obrazloženja ove presude.

26. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a, pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača, i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetnima broj C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

27. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 K od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavak 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

28. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

30. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

31. U odnosu na preplatu na koju se poziva tuženik potrebno je odgovoriti da pravilno prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir utvrđenu preplatu u konverziji, a ovo iz razloga što ne postoji pravni osnov za prijeboj tražbina tužiteljice s eventualnim tražbinama tuženika. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u obrazloženju presude utvrdio da tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja mora biti istaknut na nesumnjiv način, te mora biti jasno istaknuto koju kvantativno određenu tražbinu stavlja u prijeboj. traženje tuženika da vještak uzme u obzir preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije nikako se ne može smatrati izjavom o prijeboju u smislu odredbe članka 196. ZOO-a. Pogrešan je i žalbeni navod da je obrazloženje prvostupanjskog suda u točki 52. pobijane presude nejasno. Vezano uz preplatu prvostupanjski sud je jasno i decidirano obrazložio da nije odlučno da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu. Nastavno na navedeno, a obzirom da je u tijeku prvostupanjskog postupka nedvojbeno utvrđeno da tuženik nije pravilno izračunao glavnicu prilikom konverzije, prvostupanjski sud opravdano zaključuje da se glavnica izračunata u konverziji nije mogla umanjivati do tada izvršenim uplatama.

32. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i temeljem toga pravilno je naložio isplatu tuženika tužiteljici, obzirom da svaka ugovorna strana temeljem odredbi ZOO-a uvijek ima pravo postavljati tužbu i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, kao i eventualnu isplatu temeljem tako utvrđene ništetnosti.

33. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23.).

34. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmete odluke.

35. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

36. Kako tuženik nije uspio sa žalbom obijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

37. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. ZPP-a).

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić