Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-809/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Beloša, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Beloša & Jukić u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i drugi odvjetnicu u Odvjetničkom društvu Matelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-252/2019-47 od 22. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-252/2019-47 od 22. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627- 5102667261, sklopljenog dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

- iz čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627- 5102667261, sklopljenog dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.

II. Nalaže se tuženiku da po osnovi razlike u tečaju i promjene kamatne stope u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 34.362,69 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate koja teče do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51404627-5102667261, sklopljenog dana 13.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00

HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.”

IV. Nalaže se tuženiku da po osnovi troškova za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 3.699,28 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2005. po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate koja teče do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 2.685,20 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi trošak ovog postupka u iznosu od 15.993,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. srpnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima postupka. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, te da odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, ili podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 300,29 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvenstveno valja navesti da je tuženik u žalbi pod točkom II. stavio naslov „Eventualno izuzeće suda“. Ispitujući žalbu u tom dijelu, ovaj sud ne nalazi da je tuženik stavio zahtjev za izuzeće, jer to nije izrijekom navedenom, niti je naveden sudac čije bi se izuzeće tražilo, pa je taj navod u žalbi shvaćen kao ukazivanje tuženika da bi u situacijama, kada bi u predmetu odlučivao sudac koji ima iste interese kao jedna od stranaka u postupku, tada bi to moglo ukazivati na moguću pristranost toga suca. Stoga ovo nije od utjecaja u ovom postupku.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 13. listopada 2005., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 31.116,44 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita i to u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenljive kamatne stope kao i djelomična ništenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi. Sporna je i valjanost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za troškove obrade kredita te pripada li tužitelju povrat iznosa plaćenog u vidu naknade za obradu kredita.

7. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti ugovorna odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, razlozi o ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) na koju određeno ukazuje žalba tuženika.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. U odnosu na tuženikovu žalbenu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo, te da tužitelj nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno, potrebno je istaknuti da je prvostupanjski sud na ovaj prigovor tuženika pravilno odgovorio da iz samog predmetnog ugovora (članak 3.) proizlazi da je namjena kredita za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), a sama paušalna tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog ugovora pobije, a teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao. Stoga je ovaj tuženikom prigovor pravilno otklonjen kao neosnovan.

11. Neosnovano tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan. To stoga što je odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, dok je stavkom 3. tog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika – tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno neodlučno je li rate kredita otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio ugovor o kreditu, koji je otplaćen, pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule , te se u osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS) poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., kojima je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik Zagrebačka banka d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno članka 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavak 1., u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bih proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, a posljedično tomu ni ništetnim.

16. Međutim, u ovom postupku tuženik to nije dokazao, niti je ponudio odgovarajuće dokaze da je tužitelju protumačen i objašnjen značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

17. Tuženik je na okolnosti da li je u fazi oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice prorasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze kao i na okolnost da li je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak predložio pisane dokaze kao i saslušanje svjedoka LM (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste kredita ) koja, iako uredno pozvana nije pristupila na ročište 25. svibnja 2022. kao i GR koja je kao službenik ugovara kredit s tužiteljem. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj upoznat s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, pa shodno tomu na te okolnosti nije niti predložio odgovarajuće dokaze.

18. Međutim, sve prethodno navedene okolnosti na koje su predloženi ti dokazi nemaju značaj pregovaranja u okviru kojeg se potrošaču sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivim da on na temelju takvih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze. Stoga ni na te okolnosti predloženi dokazi nisu od značaja za utvrđivanje činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, pa posljedično tomu ni okolnost što nije saslušana predložena svjedokinja LM ( koja nije nije pristupila na ročište 25. svibnja 2022), niti što sud prvog stupnja nije posebno analizirao i obrazlagao sadržaj uz odgovor na tužbu priloženih isprava, nije rezultirala pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem na koje neutemeljeno upire tuženik. Suprotno žalbenim navodima tuženika u ovom konkretnom postupku sud je dao jasne i određene razloge zbog čega nije proveo predložene personalne dokaze.

19. Nije u pravu tuženik ni kada pozivom samo na neznatni dio stranačkog iskaza tužitelja ukazuje na izostanak dužne pažnje kod tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu. Naime, tuženik s jedne strane pritom ispušta iz vida da je tužitelj po zanimanju umirovljenik, dakle, ne radi se o osobi koja već po prirodi svog zanimanja i stupnja obrazovanja može razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze, a s druge strane iz njegova iskaza proizlazi da su mu u banci prilikom sklapanja ugovora govorili da je ovo najpovoljnija ponuda, da su u banci prethodno pripremili tekst kredita, da iako se ne može točno sjetiti iznosa naknade da se sjeća da mu nisu posebno objasnili navedenu odredbu, da mu nisu objasnili za što se naknada plaća niti je s njima pregovarao o sadržaju ugovora.

20. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama prethodno pregovaralo odnosno da su one suštinski bile razumljive za tužitelja kao potrošača, dakle, nije dokazao da te odredbe nisu istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, pravilno je sud prvog stupnja polazeći od pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, to jest polazeći od njezina izravna učinka i na ovu parnicu radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te polazeći od rezultata dokaznog postupka ,zaključio o ništetnosti tih ugovornih odredbi sadržanih i u ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka.

21. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj valja još dodati kako iz sadržaja odredbe članka 2. ugovora o kreditu, koja regulira promjenjivost prvobitno ugovorene stope redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke, jasno proizlazi kako ta odredba, ali niti bilo koja druga ugovorna odredba, ne sadrži jasne i egzaktne kriterije i parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti podatke na temelju kojih se može makar i približno odrediti način kretanja stope redovne kamate tijekom trajanja ugovornog odnosa. Dakle, ugovorna odredba koja određuje promjenljivost prvobitno ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke o kamatnim stopama je neodređena i neodrediva, a time i protivna odredbi članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), što ju i u skladu s tom odredbom čini ništetnom.

22. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim dio odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i to članka 8. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te članka 2. i 7. kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

23. Prvostupanjski sud je radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 10. Ugovora kojom je uređena naknada za obradu kredita te s tim u vezi zahtjeva za povratom plaćenoga na temelju ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, izvršio uvid u Ugovor o kreditu te je saslušao tužitelja i zaposlenicu tuženika GR.

24. Temeljem naprijed navedenih dokaza sud prvog stupnja je zaključio da da se radi o tipiziranom, unaprijed sastavljenom ugovoru od strane tuženika, da je naknada za obradu kredita bila sastavni dio svakog ugovora, a riječ je o tipskim ugovorima te klijenti nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovora jer to bio takav model kredita pa je klijent jedino mogao odlučiti ne podići kredit, osim u pojedinim iznimnim slučajevima. S obzirom da se o navedenoj odredbi članka 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. ZZP-a. Slijedom navedenog, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je ništetna i ugovorna odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu.

25. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, i naknada za obradu kredita, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF, kao i iznosa kojeg je platio na ime naknade za obradu kredita.

26. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF u iznosu od 34.362,69 kn, prema nalazu i mišljenju vještaka. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate (Narodne novine, broj 72/02) i članka 29. stavak 2. ZOO-a.

27. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor radi prijeboja tuženika, i to prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Pri tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je za razliku od tužitelja koji je potrošač, tuženik kao financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita svakako bio upoznat s mogućnošću pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika, stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bio obvezi nešto vratiti tuženiku u smislu odredbe članka 1112. ZOO-a. Slijedom navedenog prvostupanjski su je pravilno utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja i sukladno odredbi članka 338. stavak 3. ZPP-a odlučio kao pod točkom V. izreke.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi kojim se ukazuje na pogrešno i neutemeljeno stajalište prvostupanjskog suda po pitanju zastare. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare polazeći od činjenice da je 4. travnja 2012. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO- a, a koji rok nije protekao budući je tužba u ovom predmetu podnesena 17. siječnja 2019. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

29. Pravilno je otklonjen i prigovor zastare vezano uz zahtjev za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pozivom na zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ S obzirom na sve navedeno, u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, budući da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost te odredbe sadržane pod točkom 10. predmetnog Ugovora o kreditu

30. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

32. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš