Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: K-Rz-4/2021-164

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca za ratni zločin Vesne Osmanović, kao predsjednika vijeća te sudaca za ratni zločin Marija Kovača i Mirka Ljubičića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ane Mahmutović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽA, zbog kaznenog djela iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93, 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, broj KO-DO-8/2021 od 30. ožujka 2021., nakon javnih rasprava održanih 30. studenoga 2023., 9. siječnja 2024., 28. i 29. veljače 2024., 11. travnja 2024., 15. svibnja 2024., 4. srpnja 2024., 26. rujna 2024., 11. i 27. studenoga 2024., 4. prosinca 2024. i 10. prosinca 2024., održane u nazočnosti Mirjane Zubčević, zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Osijeku, optuženog ŽA i njegovog branitelja Tomislava Filakovića, odvjetnika iz Osijeka, 13. prosinca 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Optuženi ŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin Ž i J, rođen **.**.1949. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, umirovljenik, s mirovinom od 340,00 eura, sa završena četiri razreda osnovne škole, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, vlasnik kuće na adresi prebivališta, kažnjavanog, neosuđivanog,

k r i v  j e

što je:

u poslijepodnevnim i večernjim satima 20. studenoga 1991. na poljoprivrednom dobru Ovčara, pokraj Vukovara, pošto su prethodno nakon višemjesečnih napada Jugoslavenske narodne armije, teritorijalne obrane i drugih paravojnih formacija lokalnih pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na Grad Vukovar, agresorske snage slomile otpor hrvatskih branitelja i nakon što su pripadnici JNA u vukovarskoj bolnici zarobili pripadnike Zbora narodne garde, Ministarstva unutarnjih poslova, dragovoljne pripadnike hrvatskih oružanih snaga te manji broj civila, bolesnika i ranjenika, a po odobrenju zapovjednika Operativne grupe Jug tadašnje JNA pukovnika JA, predali ih pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi te ih autobusima iz vukovarske bolnice odvezli najprije u kasarnu JNA, a potom dovezli na poljoprivredno dobro Ovčara, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog običajnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima kršeći odredbe čl. 3. st. 1. toč. a) i c) i čl. 13. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., te čl. 75. st. 1., st. 2. točka a) alineja II, st. 3. i st. 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I), kao pripadnik TO Negoslavci zajedno s drugim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi, sudjelovao u nečovječnom postupanju prema zarobljenicima na način kojim se vrijeđa njihovo dostojanstvo, pa je tako opt. ŽA zajedno sa drugim NN pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi formirao špalir kroz koji je bilo primorano proći od izlaska iz autobusa do ulaska u hangar najmanje 200 zarobljenika među kojima su bili i GA, SA, KA, koje su svi zajedno tukli kundacima pušaka, drvenim palicama, šipkama, štakama, rukama i nogama po različitim dijelovima njihovih tijela, pri čemu ih je opt. ŽA udarao šakama i rukama,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, nanoseći im velike patnje,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH),

II. pa se optuženi ŽA na temelju čl. 122. OKZ RH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZ RH

o s u đ u j e

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 4 (ČETIRI) GODINE I 10 (DESET)

MJESECI.

III. Na temelju čl. 64. st. 1. OKZ RH od optuženog ŽA oduzima se ''francuska'' kapa sivo-maslinaste boje na kojoj je ušiven grb dvoglavog orla sa četiri ćirilična slova ''S'', jedna fotografija s osobom odjevenom u SMB uniformu kako pozira s automatskom puškom tzv. ''šarac'', vojnički šljem zelene boje sa zvijezdom petokrakom, torba SMB boje sa natpisom ''lični komplet za zaštitu građana'' sa maskom MC1 i prazna SMB torba za masku, koji predmeti su privremeno oduzeti temeljem potvrde Ravnateljstva MUP-a RH, Ravnateljstva policije o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog ŽA od 7. listopada 2020., serijski broj [serijski broj], a koji predmeti će se po čl. 181. st. 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - dalje u tekstu ZKP/08), uništiti po pravomoćnosti ove presude.

IV. Na temelju čl. 161. st. 3. ZKP/08 u svezi čl. 64. st. 1. OKZ RH trinaest listova novinskih članaka pisanih ćiriličnim pismom izrezanih iz dnevnog tiska, a koji predmet je privremeno oduzet temeljem potvrde Ravnateljstva MUP-a RH, Ravnateljstva policije o privremenom oduzimanju predmeta od optuženog ŽA od 7. listopada 2020., serijski broj [serijski broj], vratit će se optuženom ŽA po pravomoćnosti presude.

V. Na temelju čl. 45. OKZ RH optuženom ŽA u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to, od 7. listopada 2020. do 27. siječnja 2021.

VI. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 nalaže se optuženom ŽA da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, odnosno troškove za svjedoke u ukupnom iznosu od 226,23 eura (dvjestodvadesetšesteuraidvadesettricenta), trošak psihijatrijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 629,99 eura (šestodvadesetdeveteuraidevedesetdevetcenti), trošak sudsko-medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 397,53 eura (tristodevedesetsedameuraipedesettricenta), te paušalnu svotu u iznosu od 1.200,00 eura (tisućudvjestoeura), što ukupno iznosi 2.453,75 eura (dvijetisućečetrstopedesettrieuraisedamdesetpetcenti), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo je ovome sudu dana 30. ožujka 2021. optužnicu broj KO-DO-8/2021 protiv I-okr. ŽA, II-okr. NA i III-okr. ČA, zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

2. Rješenjem ovoga suda poslovni broj K-Rz-4/2021-112 od 5. rujna 2024., zbog odustanka državnog odvjetnika od kaznenog progona protiv II-okr. NA i III-okr. ČA obustavljen je kazneni postupak zbog naprijed naznačenog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

3. Pisanim podneskom od 4. rujna 2024. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku izmijenilo je činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti optuženi ŽA.

4. Ošt. SA, ošt. KA i ošt. GA do okončanja kaznenog postupka nisu postavili imovinskopravni zahtjev.

5. Očitujući se o optužbi optuženi ŽA izjavio je da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret.

6. U dokaznom postupku sud je ispitao optuženog ŽA (list 1349-1350 spisa), ošt. žrtvu SA (list 1347-1348 spisa), primjenom odredbe čl. 294. st. 2. ZKP/08 i čl. 297. st. 1. ZKP/08 ugroženog svjedoka pod pseudonimom '' G' (list 1149-1153 spisa), sukladno čl. 293. st. 3. ZKP/08 u zasebnoj prostoriji putem audio-video uređaja svjedoka HA (list 1190 spisa) te psihijatrijskog vještaka prof. dr. sc. Ivana Požgaina, prim. dr. med. (list 1177 spisa) i sudsko-medicinskog vještaka Borisa Dumenčića (list 1310 spisa). Nadalje, sukladno odredbi čl. 431. st. 1. toč. 8. ZKP/08 pročitani su iskazi na raspravi u prisutnosti stranaka ispitanih svjedoka EA (list 948-952 spisa), svjedoka ĐA (list 971-974 spisa), ošt. žrtve KA (list 975-977 spisa), ošt. žrtve SA (list 953-956 spisa), svjedoka VA (list 945-946 spisa), svjedoka ZA (list 947-948 spisa), svjedoka PA (list 952-953 spisa), svjedoka LA (list 986-988 spisa), svjedoka FA (list 988-990 spisa), svjedoka UA (list 997-998 spisa), svjedoka RA (list 998-999 spisa), svjedoka MA (list 1000 spisa), svjedoka ĆA (list 1012-1013 spisa), svjedoka TA (list 1013-1014 spisa), svjedoka AA (list 1014-1015 spisa), svjedoka OA (list 1015 spisa), svjedoka CA (list 1026 spisa), svjedoka ŠA (list 1026-1027 spisa), svjedoka BA (list 1027-1028 spisa), svjedoka IA (list 1028-1029 spisa), svjedoka DA (list 1055-1057 spisa) i svjedoka ŽG (list 1057- 1059 spisa). Na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pročitan je iskaz svjedoka JG (list 32-33 spisa). Izvanraspravno od strane predsjednika raspravnog vijeća sukladno odredbi čl. 428. ZKP/08 ispitan je ošt. žrtva GA (list 1325-1328 spisa) čiji iskaz je sukladno odredbi čl. 431. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 428. ZKP/08 pročitan na raspravi.

6.1. Od materijalnih dokaza sukladno odredbi čl. 330. st. 3. ZKP/08 izveden je dokaz pregledavanjem fotodokumentacije prostora i objekata na [adresa] (list 305-374 spisa), pročitan zapisnik o pretrazi doma i drugih prostora na ime ŽA (list 69-71 spisa), potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 00041807 i 00041808 na ime ŽA (list 72-73 spisa), pregledana fotodokumentacija predmeta pronađenih pretragom doma ŽA (list 462-465 spisa), reprodukcijom DVD snimke – intervju strane TV kuće sa GA i GG (list 678a spisa), čitanjem preslike vojne knjižice JNA na ime ŽA čija je istovjetnost utvrđena uvidom u original vojne knjižice (list 1265-1279 spisa) i pregledavanjem vlastoručno sačinjene skice mjesta događaja od strane svjedoka EA (list 811 spisa) i vlastoručno sačinjene skice mjesta događaja od strane svjedoka DA (list 837 spisa), pročitana je potvrda iz prekršajne evidencije na ime ŽA od 7. studenoga 2024. (list 1256 spisa) i uvjerenje o kaznenoj evidenciji na ime optužnog ŽA od 7. studenoga 2024. (list 1258 spisa).

7. Slijedom svih provedenih dokaza, ovaj sud smatra da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje pravilne i zakonite sudske odluke.

7.1. U ovom postupku nesporno je utvrđeno da se događaj zbio u poslijepodnevnim i večernjim satima 20. studenoga 1991., na poljoprivrednom dobru [adresa], pokraj [adresa], tijekom oružanog sukoba lokalnog srpskog stanovništva i udruženih snaga JNA, pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na [adresa] protiv ustavno pravnog poretka RH, kako to tvrdi optužba, a koje okolnosti obrana tijekom postupka nije osporavala te da se u trenutku dolaska i istovara ratnih zarobljenika iz autobusa optuženik nalazio na poljoprivrednom dobru [adresa].

7.2. Sporno je je li optuženi ŽA u vrijeme inkriminacije bio pripadnik Teritorijalne obrane Negoslavci i je li u tom svojstvu zajedno sa drugim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi formirao špalir, te zajedno s njima tukao zarobljenike u špaliru, kao što to tvrdi optužba ili je u inkriminirano vrijeme na [adresa] bio prisutan isključivo u svojstvu zaposlenika (portira) VUPIK-a, kao što to tvrdi obrana, i imaju li takve radnje obilježje nečovječnog postupanja prema blanketnim odredbama koje se optuženiku stavljaju na teret. Na koncu, prema navodima formalne obrane sporno je jesu li zarobljenici u inkriminirano vrijeme imali status ratnih zarobljenika, kako to tvrdi optužba, ili pak ne.

8. Iznoseći svoju obranu optuženi ŽA je naveo da je bio zaposlenik u VUPIK- u, na farmi [adresa], te da je 20. studenoga 1991. radio kao portir, prvu smjenu od 07,00 sati do 15,00 sati. Porta se inače nalazi na ulasku u [adresa] iz pravca [adresa]. Vidio je da iz pravca [adresa] dolaze autobusi, nije vidio točno o koliko autobusa se radilo, jer su hangari do kojeg su dolazili autobusi bili udaljeni od porte 50-60 metara, a između se nalazilo i drveće. Izlazilo je mnoštvo ljudi, civila i vojske koji su se okupili oko tih autobusa. Vidio je da te ljude iz autobusa odvoze u nepoznatom pravcu. Kada se sve to završilo, otišao je kući.

8.1. Obzirom da je tijekom iznošenja obrane u dokaznom postupku optuženik odbio odgovarati na pitanja zamjenika ŽDO u Osijeku i suda, te da je razlikovno iskazivao u pojedinim dijelovima obrane dane tijekom prvog ispitivanja na temelju čl. 435. st. 1. i 2. ZKP/08 u svezi čl. 330. st. 3. i 4. ZKP/08 reproducirana je DVD snimka dokazne radnje prvog ispitivanja optuženika u ŽDO u Osijeku od 8. listopada 2020. u kojoj je optuženik također naveo da je 20. studenoga 1991. u 06,00 sati došao na [adresa], na posao, no razlikovno od obrane na raspravi je iskazao da je radio kao pomoćni radnik. Na sebi nije imao uniformu, već radno odijelo. Ne zna koliko je bilo sati kada je otišao kući, a kući je otišao iz dvorišta unutar kojeg se nalazio hangar. U vrijeme kada je odlazio kući, na [adresa] je bilo vojske, točnije JNA te je počelo dovođenje zarobljenika. Dovezeno je četiri do pet autobusa koji su se zaustavili unutra u dvorištu. Pojasnio je da je hangar do ceste u dvorištu te da se iz dvorišta moglo ulaziti u taj hangar, a izvana isto. Autobusi su bili parkirani, zaustavljeni pred ulazom u hangar iz dvorišta, udaljeni od ulaza jedno 10-ak metara. Autobusi su stajali jedan iza drugoga u koloni. U odnosu na obranu danu na raspravi također je razlikovno iskazao da su, dok se nalazio tamo, došla četiri autobusa sa zarobljenicima, koja su ulazila unutra u dvorište u krug te su iz autobusa u krug izlazili zarobljenici, bilo je i žena, djece i starijih osoba. Tamo su ih raspoređivali i vodili u hangare. Pojasnio je da raspoređivati znači razdjeljivati, žene na jednu stranu, a muškarce na drugu. U hangar su išli tako što su stajali u stroju, u redu, odnosno u koloni. I žene i muškarci su završili u istom hangaru, no prvi su išli muškarci. Lijevo i desno od te kolone bili su postavljeni pripadnici vojske i teritorijalaca. Zarobljenici su ulazili u hangar, a kraj hangara je stajala vojska koja ih je zlostavljala tako što su im govorili svakakve riječi, uzimali su im satove i lančiće, a bilo je i fizičkog napada. Nije vidio da su nekoga udarali, a da je bilo fizičkog napada zna po tome što su pričali okolo u dvorištu. Suprotno obrani s rasprave u kojoj je naveo da se nalazio na porti koja je bila udaljena 50-60 metara od hangara, prilikom prvog ispitivanja je iskazao da je od ulaza u taj hangar bio udaljen jedno 10-ak metara, te da je vidio da udaraju zarobljenike i to, nekim drvećem i palicama po leđima i tko je koga kako udario. Radilo se o običnim drvenim letvama, bile su i neke bijele. Tko je bio pao, oni bi ga tukli nogama. Gledao je to cijelo vrijeme s udaljenosti oko 10 metara. Otišao je još dok su oni ulazili u hangar. Nije prilazio, niti ulazio u hangar, jer je vojska tamo stajala i nitko nije mogao od njih ući. Od tamo je otišao pješice, sam, i to prečicom preko njiva, što je od njegove kuće udaljeno jedno 10-ak kilometara. Poznaje VA i ZA, s njima nije posvađan. ZA ne viđa jer on ne živi tu. VA vidi, no nikada s njim nije bio u kontaktu i ne druže se. Ne može pojasniti zašto bi ga ova dva svjedoka teretila, zna da ništa nije počinio, a možda nešto i imaju protiv njega. Na mjestu gdje je gledao ulaženje zarobljenika u hangar se pomicao lijevo-desno kako bi bolje vidio, no u tom pomicanju nije se uključio u špalir. Poriče da bi u to vrijeme imao odjeću rezervnog sastava JNA, točnije rezervnu čojanu uniformu. Također poriče da je imao palicu u rukama. Nakon što mu je predočen iskaz svjedoka VA koji tvrdi da je on s palicom u rukama udarao ljude i da je bio sudionikom špalira te da je stajao na gotovo samom ulazu u hangar, naveo je da to nije točno. U to vrijeme svjedok ZA je bio traktorist na [adresa], radili su na istoj ekonomiji. Ne može pojasniti zašto je svjedok ZA tvrdio da je on bio u čojanoj uniformi, kao i da je on udarao zarobljenike zajedno s SG. Navodi da to nije točno. Poriče da je uopće imao zaduženu odoru JNA kod kuće. Za vrijeme dok je stajao 10- ak metara od tog špalira zajedno s njim bio je SG. Tamo nije vidio ZA i VA. Poriče da je bio pored špalira i da je nekoga udarao.

8.2. Obranu optuženika posebice u dijelu u kojemu isti tvrdi da je cjelokupan događaj izlaska ratnih zarobljenika iz autobusa i njihovog prolaska kroz špalir u hangar promatrao kao zaposlenik [adresa] s određene udaljenosti te da tom prilikom nije tukao zarobljenike u špaliru, sud cijeni neuvjerljivom i protivnom sadržaju personalnih i materijalnih dokaza koje je sud ocijenio vjerodostojnim te da takva obrana predstavlja nastojanje optuženika da od sebe otkloni kaznenopravnu odgovornost.

9. Iako se za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, suprotno navodima formalne obrane, ne traži da je počinitelj navedenog kaznenog djela imao određeno svojstvo (počinitelj može biti vojna i civilna osoba) suprotno obrani optuženika koji nastoji prikazati da se kritične zgode na poljoprivrednom dobru [adresa] u vrijeme inkriminacije našao isključivo kao zaposlenik navedenog dobra, iz iskaza tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka proizlazi suprotno, točnije da je optuženi ŽA bio pripadnik Teritorijalne obrane Negoslavci.

9.1. Pa tako, iz iskaza svjedoka UA proizlazi da je 1991. godine bio u [adresa], da su držali straže na ulazu i izlazu sela i da je bio plaćen od strane vojske. Imali su uniforme i puške tzv. papovke. I drugi koji su bili s njim na straži bili su pripadnici teritorijalne obrane i njihovi seljani (misli na seljane [adresa]). U to vrijeme optuženi ŽA bio je pripadnik teritorijalne obrane.

9.2. Svjedok KG također u svom iskazu navodi da je 1991. godine bio zaposlen u Poljoprivrednoj zadruzi Negoslavci te da je bio član teritorijalne obrane i u interventnoj jedinici. Navodi da su svi seljani u [adresa], a tu misli na odrasle muškarce, bili pripadnici teritorijalne obrane. On osobno od teritorijalne obrane nije dužio uniformu ni oružje, već je pušku dobio u Poljoprivrednoj zadruzi Negoslavci da može otići na [adresa], a uniformu nije imao kompletnu već je imao hlače. Selo je dobilo uniforme i oružje od vojske.

9.3. Svjedok LA također u svom iskazu pojašnjava da je dobio poziv od komande u [adresa] da se javi na poljoprivredno dobro [adresa] gdje je radio posao kao mehaničar u listopadu 1991. godine. Nosio je staru jugoslavensku uniformu, a imao je i pušku koju je dobio od vojske. To je morao uzeti. Oružje nije nosio na radno mjesto. Na posao su dolazili u uniformama, jer još nisu dobili odijela za rad. Pojašnjava da su oni bili pripadnici Teritorijalne obrane Negoslavci, no s radnom obvezom.

9.4. Svjedok FA također seljanin [adresa], u svom iskazu potvrđuje da je za naoružanje imao pušku M48 koju je dobio od Teritorijalne obrane Negoslavci, a da je kasnije dobio poluautomatsku pušku. Na posao je dolazio u civilu, iako je kod kuće imao staru uniformu JNA koju nije koristio. Većina zaposlenika na posao je dolazila u civilu, misli da nisu bili naoružani. Nakon što je svjedoku predočen dio njegovog iskaza danog tijekom istrage od 4. studenoga 2020. gdje je naveo da su svi ljudi koji su izašli iz autobusa se nalazili u hangarima, a na vratima hangara su stajali naoružani ljudi, ne može reći da je to bila vojska JNA, jer su ovi imali neke maske preko lica. Svih ovih tridesetak ljudi u krugu koje je spomenuo su bili u uniformi, pa iako su dužili oružje u krugu ga nisu imali kod sebe, a on je bio stalno u uniformi, a puška mu je bila u kamiončiću. Pojasnio je ovu različitost činjenicom da je prošlo 30 godina, no da i dalje tvrdi da osobe koje su dovele te zarobljenike su bili u uniformi, a osobe koje su bile zaposlene na poljoprivrednom dobru u civilu. Nisu bili svi u civilu, neki su imali uniforme od bivše JNA. Ne može pojasniti zašto je ranije rekao da je on kao i ostale osobe koje su tamo radile bile stalno u uniformi.

9.5. Svjedok ZA, također zaposlenik [adresa], nakon što je prvotno iskazao da misli da je kritične zgode ŽA bio u civilu, no da nije siguran, te nakon što mu je predočen dio njegovog iskaza iz istrage gdje je naveo da je u špaliru prepoznao ŽA i SG koji su na sebi imali čojane uniforme tzv. odore rezervista, te da mu je poznato da su oni kao i ostali zaposlenici nekada na posao na dolazili u uniformi, a nekada u civilu je iskazao da je istina to što je prvotno rekao. 9.6. Iako u odnosu na okolnost pripadnosti Teritorijalnoj obrani Negoslavci u iskazima potonjih svjedoka, prvenstveno svjedoka ZA i FA postoje neznatne razlike u iskazima danim tijekom rasprave i u istrazi (u istrazi nedvojbeno govore kako su svi zaposlenici [adresa] bili u uniformi, dok na raspravi govore da su bili u civilu) cijeneći iskaze naprijed navedenih svjedoka u njihovoj ukupnosti (svi svjedoci izuzev ZA govore o okolnosti da su svi stanovnici [adresa] bili pripadnici teritorijalne obrane, da su bili naoružani i dužili barem djelomično uniformu), posebice cijeneći činjenicu da se radi o svjedocima koji su u inkriminirano vrijeme bili seljani [adresa], kao i optuženi ŽA, i iz neposrednog iskustva imaju saznanja o ovoj okolnosti, za ovaj sud nema dvojbe da je optuženi ŽA kao stanovnik sela [adresa] (koje je prema popisu stanovnika iz 1991. od ukupno 1682 stanovnika, brojalo 1594 stanovnika, odnosno 94,76% stanovnika srpske narodnosti, a čiji je pripadnik i optuženik, a tek 25, odnosno 1,48% S) bio pripadnik teritorijalne obrane koja je dio oružanih snaga JNA, kao i drugi seljani, te da je u tom svojstvu posjedovao uniformu i dužio oružje.

9.7. U prilog ovakvom zaključku suda govori i činjenica da je pretragom obiteljskog doma optuženika u listopadu 2020. i to, u njegovoj spavaćoj sobi pronađena beretka s ušivenim grbom dvoglavog orla s četiri ćirilićna slova ''S'', fotografija optuženika u SMB uniformi sa automatskom puškom tzv. šarcem, kao i fotografije pripadnika Teritorijalne obrane Negoslavci sa istim takvim kapama, vojnički šljem, dvije SMB torbe i bajonet nož za automatsku pušku s pripadajućim spremnikom, pri čemu veći dio pronađenih stvari čini dio vojne opreme JNA, iz kojeg razloga ovaj sud niti nije prihvatio kao osnovanu primjedbu optuženog ŽA da kapa koja mu je oduzeta ne pripada njemu, već da se radi o kapi koju su dobila njegova djeca.

9.8. Iako je optuženi ŽA tijekom dokaznog postupka u sudski spis predao vojnu knjižicu JNA na svoje ime u kojoj, u rubrici ''VIII. Ratni podaci'' stoji naznaka da je sudjelovao u ratu u vojnoj pošti 2528 u razdoblju od 26. kolovoza do 30. rujna 1991., a potom u vojnoj pošti Beograd 2. ožujka 1992. i nadalje, ovaj sud istu dokumentaciju nije prihvatio kao relevantnu, imajući u vidu da zbog oružanog sukoba ista dokumentacija nema nikakvu pravnu snagu u Republici Hrvatskoj, kao i iz razloga jer je ista u suprotnosti sa iskazima naprijed navedenih svjedoka, seljana [adresa], također pripadnika srpske nacionalnosti koji su suglasno iskazivali da su svi odrasli muškarci iz navedenog sela bili pripadnici teritorijalne obrane. Na koncu, eventualni propust pri ažurnom unošenju točnih podataka o sudjelovanju u ratu može se pripisati ratnim uvjetima.

10. Pored općepoznate činjenice da su neposredno po zauzimanju [adresa] 20. studenoga 1991. pripadnici JNA iz vukovarske bolnice izveli ranjenike, bolesnike, civile i pripadnike Hrvatskih oružanih snaga i odveli ih u hangare na poljoprivrednom dobru [adresa], gdje su u prisutnosti pripadnika Vojne policije JNA ratne zarobljenike premlaćivali, zlostavljali i ponižavali pripadnici teritorijalne obrane i dobrovoljačke jedinice ''Leva sudoperica'', činjenicu da su se među osobama zarobljenim u vukovarskoj bolnici, izuzev ranjenika, civila i zaposlenika bolnice nalazili i pripadnici oružanih snaga hrvatske (Zbor narodne garde, Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske policije i HOS-a) potvrđuju svojim iskazima u ovom postupku rijetko preživjeli svjedoci ošt. žrtve GA, SA i KA, te svjedoci EA, ĐA, ŽG i JG.

10.1. Pa tako, u svom iskazu svjedok ošt. žrtva SA navodi da je prije dolaska u vukovarsku bolnicu i zarobljavanja bio pripadnik 204. vukovarske brigade te da je njegova desetina imala sjedište na Olajnici. U vukovarsku bolnicu je došao 19. studenoga 1991. kada su sa Olajnice proveli veliki broj civila do bolnice. Tog 19. studenoga 1991. u bolnici se nalazilo par tisuća ljudi, a među njima je bilo, po njegovoj procjeni, par stotina branitelja u civilu. Pojašnjava da su se, nakon što su prestala vojna djelovanja, branitelji presvukli u civilnu odjeću. Nešto ljudi je vidio u ''žutim čizmama'', radi se o čizmama koje su ustvari bile civilne, ali su ih koristili hrvatski branitelji i one su njemu kao takve bile prepoznatljive. 20. studenoga 1991. na [adresa] je također vidio GG, NG, KA, K, koji su također bili zarobljeni u bolnici. Većina od ljudi koje je nabrojao su bili hrvatski branitelji. 20. studenoga 1991. kada je vojska ušla u bolnicu, časnici JNA su pozvali sve muške i pokretne da izađu van, a prije dolaska u vojarnu je već napravljena trijaža tako što su muške, pokretne, pa čak i ranjene osobe koje su netom prohodali i bili na štakama odvojili, potrpali u autobuse i odvezli u vojarnu.

10.2. Svjedok ošt. žrtva KA je također naveo da se kao hrvatski branitelj našao u bolnici u [adresa] gdje je i zarobljen. U 07,00 sati su ih utrpali u pet autobusa i odvezli u kasarnu gdje su bili do 13,00 sati, a onda su došli na [adresa] u 13,30 sati.

10.3. Svjedok ošt. žrtva GA je naveo da je 19./20. studenoga 1991. bio zaposlen u bolnici u [adresa] kao ekonomist. Kada je [adresa] pao, N, visoki oficir JNA, zajedno sa svojom vojskom ih je iz bolnice odveo na [adresa]. Prvo je odveo u vukovarsku vojarnu sve iz bolnice, a to znači ranjenike, bolesnike i sve koji su zatečeni u bolnici. Zna da je tu bilo i puno hrvatskih branitelja koji su se sklonili iz Mitnice u bolnicu, a bilo je i branitelja iz drugih dijelova grada koji su se sklonili u bolnicu. U vojarni u [adresa] su se zadržali oko 3-4 sata, dok nisu odlučili što će s njima, onda su ih sa četiri autobusa odvezli na [adresa] oko 14,00 sati.

10.4. Na reproduciranoj snimci – intervju strane TV kuće sa GA i GG ošt. žrtva GA također govori o činjenici da je ''kupljenje'' bilo ujutro 20. studenoga 1991. u autobuse koji su bili postavljeni, te da su oko 10,00 sati krenuli u vojarnu u [adresa], a oko 14,30 sati, 15,00 sati, krenuli za [adresa]. Također je iskazao da kada su uzeli novac, da su mu vojnici rekli da mu to i tako neće trebati, jer će ih sve pobiti noćas. Po njegovom saznanju poslije 20,00 sati, su zarobljenici po grupama od njih 20 odvozili u kamionu i tamo strijeljali.

10.5. Svjedok ĐA također svojim iskazom potvrđuje da je kao branitelj 18. studenoga 1991. zatečen u bolnici u [adresa], da su ih sutradan ukrcali u autobuse i vozili u vojarnu, pa zatim na [adresa]. Krenula su tri do četiri autobusa. U vojarni su zadržani sat-dva, a onda su im se iz pravca sajmišta priključila još dva do tri autobusa, pa misli da se radilo o nizu od šest do sedam autobusa koji su se uputili na [adresa].

10.6. Svjedok EA u svom iskazu također navodi da se vratio s položaja i povrijedio nogu prilikom povlačenja. 18. studenoga 1991., kada su mu u bolnici stavili gips te je tu noć ostao u bolnici. Ujutro je došla medicinska sestra i rekla da ne smije nitko izaći iz bolnice, a negdje oko 10,00 do 11,00 sati svi su morali napustiti prostor bolnice. Ispred bolnice su bili parkirani autobusi, njih šest, i on je ušao u zadnji autobus. U tom autobusu je bio i njegov zapovjednik ČG, a bio je i HG. Kada su došli do kasarne, tu su bili neka dva sata, vidio je da neke ljude izvode iz autobusa i vraćaju nazad, nakon toga su krenuli prema Veleprometu gdje nije bilo mjesta. Autobusi su nastavili put i parkirali se ispred hangara.

10.7. Svjedok ŽG je u svom iskazu naveo da se nalazio na odsluženju vojnog roka u JNA i kada su im naredili da pucaju prema [adresa], da ih napadaju ustaše, što nije bilo točno, donio je odluku da to nije njegova vojska, već srpsko-četnička vojska koja je tukla po gradu svim sredstvima koje su imali, zbog čega su se njih petorica predali gardi. S njim su bili JG, EG, ĐG i VG. Tada se uključio u Policijsku postaju Vukovar, a pad [adresa] je dočekao u vukovarskoj bolnici, gdje su se povukli, jer je grad bio presječen na tri dijela i u njega se više nije moglo ni ući, ni izaći. Kada je pao [adresa], dva dana ranije, 18. studenoga 1991. došla je naredba da iz bolnice treba najprije izvesti ranjenike, a onda su njih postrojili ispred bolničkog zida. Došao je N i naredio da im se sve oduzme. Kako nije imao ništa vrijednije, od njega su uzeli sat koji je vrijedan 4 eura, jer im je valja pozlata izgledala kao zlato. Nekima su skidali jakne, zlatne lance, narukvice i prstenje, a nakon toga su ih natjerali da uđu u autobuse. Sjeo je pored ZG koji je također bio policajac iz PP Vukovar. Autobusi su krenuli prema vojarni [adresa] gdje su stali. U Autobus je ušao kapetan i čitao imena ljudi, a kako bi tko izašao van tukli su ga sa držalicama i kundacima i te osobe bi ulazile u vojni autobus. Iz njegovog autobusa je bilo prozvano njih pet, a on je bio u predzadnjem autobusu. Prijetili su da će ih sve poubijati, gdje im je sada Č i Hrvatska vojska. Tu su ih zadržali nekih sat-dva te krenuli prema [adresa]. Tamo su bile mase vojnika, Arkanovci, Šešeljevci, njihovi dobrovoljci, JNA i ročna vojska, svi su oni bili za njima, a ispred autobusa je vozio vojni transporter.

10.8. Svjedok JG suglasno iskazu svjedoka ŽG potvrđuje da je po bijegu iz JNA zajedno sa PG, LG, VG i FG, otišao u PP Vukovar gdje su se svi priključili aktivnom sastavu policije RH gdje su zadužili odoru i vatreno oružje. Neposredno pred pad obrane Grada Vukovara zajedno s njima pokušao je u više navrata izaći iz [adresa] u čemu nisu uspjeli. Prije posljednjeg pokušaja proboja misli da se radilo o 15. ili 16. studenom 1991. godine. Obukli su civilnu odjeću i krenuli u proboj kada je EG nagazio na minsko ekskluzivnu napravu pri čemu je ranjen, te su ga oni odnijeli u vukovarsku bolnicu, gdje se i zadržao sve do ulaska srpskih paravojnih postrojbi i četnika. Ako se dobro sjeća, četnici su u bolnicu počeli ulaziti tijekom prijepodneva 18. studenoga 1991. Odmah po ulasku vidio je kako su ti njemu nepoznati četnici odvodili njemu poznate osobe, a koje su se u tom trenutku nalazile u bolnici, među kojima je bilo i ranjenika i civila. Prilikom boravka u bolnici i njemu je prišao jedan od četnika kojega nije poznavao i upitao ga odakle je, a potom je pored njega vidio svog poznanika koji je bio ranjen u ruku kojega je na kraju izveo iz bolnice. Nije mu poznato što se s njim dalje dogodilo. Sjeća se da su se u vrijeme ulaska ''četnika'' u bolnicu odvijali pregovori između doktorice H i N te da im je dana 20. studenoga 1991. rečeno da idu u evakuaciju. Ne zna tko im je točno rekao da izađu, ali zna da kada su ih izveli na dvorište bolnice, ispred zida, da su od strane JNA vojnika postrojeni i pregledani, a potom su nakon nekog vremena krenuli u koloni prema autobusima. Na putu do autobusa jedan od četnika mu se obratio riječima ''Šta vi mislite da idete u [adresa] kod Č, nećete Hrvatske vidjeti'' gestikulirajući rukama da će ih zaklati. Koliko se sjeća, na ulici se nalazilo pet ili šest autobusa te je zajedno s LG smješten u posljednji autobus. Tim autobusima su odvezeni u vojarnu u [adresa] gdje su se zadržali nekoliko sati. Za vrijeme dok su se nalazili u autobusima u vojarni, u autobuse su ulazili četnici s popisom imena sa kojega su prozivali određene ljude imenom i prezimenom, a nakon što su se isti javili, četnici su ih izveli i njemu nije poznato što se s njima dogodilo. Nakon što su izveli osobe koje su tražili, autobusima su ih poljskim putem odveli na poljoprivredno dobro [adresa].

10.9. Iz prethodno navedenih sažetaka iskaza svjedoka, evidentno je da svi oni u bitnom suglasno iskazuju da je do njihovog zarobljavanja došlo 20. studenoga 1991., u jutarnjim satima u vukovarskoj bolnici, da je u trenutku zarobljavanja rađena tzv. trijaža (odvajanje vojno sposobnih muškaraca za koje se pretpostavljalo da su hrvatski branitelji od ostalih), da su im oduzete vrijednosti koje su u tom trenutku imali kod sebe, te da su autobusima ratni zarobljenici prvotno prevezeni u dvorište vojarne (da je i tijekom boravka u vojarni bilo ulazaka u autobus i izdvajanja pojedinaca), a potom u poslijepodnevnim satima na [adresa].

10.10. Cijeneći iskaze, prije svega, oštećenika i žrtava, kao i svjedoka, također zarobljenika u vukovarskoj bolnici, koji su kritičnog dana nesporno bili u bolnici i za očekivati je da najbolje znaju što se i kada dogodilo njima i njihovim suborcima, ovaj sud zaključuje da je u vukovarskoj bolnici nesporno zarobljen veliki broj hrvatskih branitelja, koji su se, kako to svjedoci i pojašnjavaju, u trenutku pada [adresa] pokušavajući se spasiti od odmazde paravojnih postrojbi i teritorijalne obrane skrili u vukovarsku bolnicu gdje su uniformu zamijenili civilnom odjećom, koja činjenica je bila poznata ne samo oficirima JNA, već i pripadnicima teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi koji su upravo zbog odmazde po njihovom zarobljavanju došli u krug vojarne, a potom i na [adresa], o čemu u svom iskazu govori svjedok ŽG (točka 10.7. obrazloženja). U prilog ovakvom zaključku suda govori općepoznata činjenica o sjednici Vlade tzv. SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema koja se održala istoga dana kada su zarobljenici i odvedeni iz bolnice, 20. studenoga 1991., za vrijeme dok su se autobusi s ratnim zarobljenicima nalazili u krugu vojarne, o čemu u svom iskazu govori svjedok ošt. žrtva GA, na kojoj je odlučeno o sudbini zarobljenika iz vukovarske bolnice, točnije da će isti biti predani od strane vojske pripadnicima TO Vukovara i dobrovoljačke jedinice "Leva sudoperica" (sastavljena uglavnom od dobrovoljaca Srpske radikalne stranke) kako bi im ''sudio'' narod.

11. O činjenici da je po dolasku autobusa sa ratnim zarobljenicima na [adresa], ispred hangara, formiran špalir kroz koji su morali proći svi dovezeni i iz autobusa istovareni ratni zarobljenici, da su se s jedne i druge strane špalira nalazili izuzev JNA, pripadnici paravojnih postrojbe i teritorijalne obrane koji su, ne samo od zarobljenika uzimali pojedine vrijednosti koji su isti imali uz sebe (uz osobne dokumente, novac, zlatninu i druge vrjednije stvari), već su iste tukli (puškama, kundacima, letvama, rukama i nogama), kao i da je u tome suprotno obrani optuženog ŽA, sudjelovao i sam ŽA, za ovaj sud nije bilo sumnje.

11.1. O nečovječnom postupanju prema ratnim zarobljenicima u vidu tučenja raznim predmetima (kundacima, drvenim palicama, šipkama, rukama i nogama) tijekom njihovog prolaska kroz špalir, tijekom postupka iskazivali su svjedoci ošt. žrtva SA, ošt. žrtva GA, ošt. žrtva KA, svjedoci EA, ĐA, ŠA, ŽG i JG.

11.2. Svjedok EA u svom iskazu opisuje da su se autobusi parkirali ispred hangara, da je između autobusa i hangara bio razmak od nekih 10-ak metara koji su morali proći da bi ušli u hangar. Dok je bio u autobusu vidio je na licu mjesta da je bilo više ljudi lijevo i desno na putu prema hangaru. Svi ljudi koje je vidio u špaliru lijevo i desno bili su u uniformi. Drugi ljudi su imali u rukama palice. Ovaj što je njega udario imao je držalicu i čarapu na glavi. Neki su zapravo imali puške, ali su tukli ljude kundacima. Vidio je da su ispred njega istukli UG u špaliru. Tukli su ga sa svačim. Ne poznaje osobe koje su ga tukle. Kako se približavao hangaru, u špaliru morali su odlagati prije ulaza stvari, jakne i slično.

11.3. Svjedok ošt. žrtva SA u svom iskazu je naveo da su nakon izlaska iz autobusa ušli u špalir gdje su ih tukli nogama, rukama i palicama. Špalir je bio između ceste i hangara. Sa svake strane stajalo je cca. šest ljudi koji su lomili svakoga i tukli svakoga tko je prolazio kroz špalir. Tukli su ih kundacima, palicama, rukama i nogama. I njega su pretukli. Na kraju špalira su davali novce, jakne i ulazili u hangar gdje se nastavilo maltretiranje i maksimalna tuča. Ljudi u špaliru imali su uniforme, ali su te uniforme bile različite boje i pripadnosti. Što se tiče vatrenog oružja neki su na sebi imali možda bombe ili vatreno oružje. Svi su nešto imali u rukama s čime su ih tukli, a neki su imali i vatreno oružje.

11.4. Svjedok ošt. žrtva GA također svojim iskazom potvrđuje da su ih od trenutka kada su izašli iz autobusa i hodali u koloni prema tim prostorijama (misli na hangar) gdje su ih smještali, dok su bili u koloni sve tukli. Tukla ih je ta neprijateljska vojska, neki su bili u uniformama i naoružani, a neki su bili u civilu. Inače poznaje optuženog ŽA, no taj dan ga nije vidio na [adresa]. Dok je bio u koloni, mogao je vidjeti ljude oko sebe, no oni su pazili na njih. Poznaje KA i SA i zna da su obojica bili s njim u toj koloni cijeli put. Zna da je KA dobio najviše batina. Poznaje PA koji je taj dan bio na [adresa]. On ga je izvukao tako što je otišao kod jednog oficira i rekao mu da on nije ništa kriv, nakon čega mu je oficir rekao da ga izvede van. Također je naveo da je od tučenja zadobio krvne podljeve.

11.5. Iskaz svjedoka ošt. žrtve GA u djelu gdje isti navodi da ga je spasio PA potvrđuje svojim iskazom imenovani svjedok, inače pripadnik " Leve sudoperice" koji je naveo da je toga dana na [adresa] stigao oko 15, 30-16,45 te da mu je po dolasku rečeno da su se u hangaru predale Ustaše. Po ulasku u hangar uočio je većinu ljudi koje poznaje iz grada, a među njima prijatelja svoga oca GA. Pitao je kapetana može li odvesti GA gdje on spava, što mu je ovaj dopustio. iz razgovora sa GA je saznao da je u špaliru bio udaren po leđima i stražnjici.

11.6. Svjedok ošt. žrtva KA naveo je da na [adresa] nije bilo špalira, već da je špalir bio u Mitrovici. Na [adresa] su bile tri-četiri grupe ljudi koji su ih tukli, a neke su odmah tamo i poubijali. Nisu se više micali. Bila je jedna grupa njih 20-ak s lijeve strane koji su samo gledali dok su ih ovi drugi udarali. Ne može opisati kako su ih oni udarali. Njega je E udario pomoćnom štakom. Nakon toga ga je udario i stari Đ, a onda jedan od njegovih sinova dolje nisko. Novce mu je uzeo RG. Novce su mu uzeli čim je izašao iz autobusa, dakle, izvan hangara. Tukli su ga također izvan hangara. Ispred hangara bile su te grupe ljudi, kao i osobe čija imena je prethodno spomenuo. Ne može reći da je prepoznao druge osobe. Radilo se o civilima. Jedino je vojna policija bila u uniformi. Od oficira nikoga nije vidio. V je bio obučen u uniformu pilota plave boje. Kada su izašli iz autobusa pa do ulaska u hangar po njegovoj procjeni bilo je nekih 15-ak metara. Ovo što se događalo ispred hangara se moglo izdržati za razliku od pakla koji je bio u hangaru. Od autobusa do ulaska u hangar s jedne strane bilo je to ''brdo stvari'' gdje su odlagali stvari prije ulaska u hangar, a s druge strane bilo je četiri, pet grupica po dvoje, troje i više ljudi, međutim, to se udaralo i nije se imalo puno vremena za razmišljati o tome koliko ih je i gdje, već da se pobjegne u hangar.

Iako ovaj svjedok tvrdi kako na [adresa] nije bilo špalira, utvrđenje suda da je špalir postojao i da je formiran prije ulaska u hangar te da su kroz njega morali proći svi zarobljenici prije ulaska u hangar, nije dovedeno u pitanje. Naime, ako pobliže analiziramo iskaz ovoga svjedoka koji tvrdi da je od izlaska iz autobusa do ulaska u hangar bilo 15-ak metara, da je na tom putu s jedne strane bilo ''brdo stvari'' koje su zarobljenici odlagali prije ulaska u hangar te da je s druge strane bilo četiri-pet grupica ljudi, te da se udaralo i da nije imao puno vremena razmišljati o tome koliko ih je i gdje, već da što prije pobjegne u hangar, tada se osnovano može zaključiti da ovaj svjedok ustvari nije registrirao postojanje špalira i da je u opisanoj situaciji moguće ulazak zarobljenika u hangar doživio upravo na način kako je to i opisao, a suštinski se radi o istom, točnije da su zarobljenici kroz špalir pod udarcima ulazili u hangar.

11.7. Nadalje, svjedok ĐA je u svom iskazu naveo da su autobusi kojima su dovezeni na [adresa] bili u koloni i kako bi se ispraznio jedan autobus od ljudi na ulaz u hangar bi prilazio drugi. Okolo su bili rezervisti, osobe u maskirnim uniformama i uniformama sa svakakvim dodacima, tj. ''šareni''. Ljudi su izlazili iz autobusa, prilazili ulazu u hangar. Tu je bilo otimanje stvari, gdje se stvorila gomila stvari na hrpi. Skidali su jakne i sve što je bilo u njima moralo se odložiti. Njemu su osobnu uzeli jaknu. Nakon odlaganja stvari ljudi su provedeni u hangar u špalir. Ulazeći u hangar nisu znali što ih čeka. U špaliru su ih batinjali rukama, nogama, kundacima, lopatama, bejzbol palicama, svatko je prošao torturu. Nitko nije mogao proći neozlijeđeno. Bilo je teško u tom momentu uopće uočiti s čime ih tuku. Mogla se zapaziti samo prašina i nevolja. Pretpostavlja da je on između ostalog dobio i metalnom palicom po glavi jer je imao čvorugu. Rebra su mu bila napuknuta. Kada se prođe taj špalir, ljudi su se razmještali unutar hangara.

11.8. Svjedok ŠA je naveo da se nalazio u trećem ili četvrtom autobusu. Dolaskom na [adresa], kada je autobus stao uočio je da su se ljudi iz autobusa koji je bio ispred njegovog kretali prema hangaru gdje je bio formiran špalir, tj. ljudi su stajali u dva reda i udarali su i tukli ljude koji su iz autobusa pretrčavali prema hangaru kroz taj špalir.

11.9. Svjedok ŽG također u svom iskazu opisuje postojanje špalira navodeći da su na [adresa] bile mase vojnika, Arkanovci, Šešeljevci, njihovi dobrovoljci, JNA ročna vojska, svi su oni išli za njima, a ispred autobusa je vozio vojni transporter. Kada su ljudi izlazili iz autobusa, izlazili su na prednja vrata i morali su proći kroz špalir, a onda su prolazeći kroz taj špalir bili tučeni i vučeni u hangare. Vidio je kada je iz autobusa izašao MG i vidio je kako ga tuku držalicom po glavi, na što je on pao na tlo i govorio da njega ne tuku, jer je vojnik JNA. To je čuo kapetan prve klase koji je bio tamo i onda ga pitao ima li još vojnika JNA, što je njega i spasilo, jer je on tada imenovao njih i još nekoliko. Između ostalog i JG.

11.10. Svjedok JG u svom iskazu naveo je da je kroz prozor autobusa vidio da se autobusi pomjeraju jedan po jedan do ulaza u hangar te da se između autobusa koji dolazi do hangara skupila grupa četnika koja je oformila špalir. Bili su obučeni u razne dijelove vojnih odora, kao i civilnu i radnu odjeću. Prolaskom kroz špalir, četnici su ih tukli rukama, nogama te raznim palicama i oružjem, pri čemu su zarobljenici padali na pod, a četnici su ih nastavljali tući sve dok nisu ušli u hangar. Kada je njegov autobus došao do špalira, kod prednjih vrata autobusa vidio je VG i MG kako stoje s oficirom JNA vojske te mu pri tome govore da su on i ŽG zarobljeni vojnici JNA vojske. Nakon toga ih je oficir izdvojio i spasio prolaska kroz špalir, dok ostali zarobljenici prolaze kroz isti gdje ih četnici također udaraju rukama, nogama i raznim predmetima.

11.11. Postojanje špalira potvrđuje i svjedok MA, zaposlenik [adresa] koji je naveo da je bio tamo kada su doveli ranjenike, da je vidio ''taj'' autobus i čini mu se još dva autobusa iza. Bio je tamo nekih 3-5 minuta na udaljenosti od 40 metara. Vidio je izlazak ljudi iz autobusa, vidio je špalir ljudi kroz koji su ljudi koji su izašli iz autobusa prolazili. Ne zna tko je stajao oko njega i gledao, jer je u tom trenutku bio dva tjedna zaposlenik i nije poznavao 90% drugih radnika. Svi su šutjeli i to gledali. To je bilo strašno za gledati i njemu i tim ljudima koji su oko njega gledali i šutjeli. Bilo je strašno gledati dolazak zarobljenika iz vukovarske bolnice i izlazak zarobljenika iz autobusa. U jednom trenutku netko od ljudi oko njega, koji su ga, a poznavali su ga svi, i znali su tko je on (misli na nacionalnu pripadnost, Z) te su mu rekli '' MA idi odavdje, nemoj to gledati'' nakon čega je on otišao. Sutradan kada je došao na posao i vidio onu prikolicu u kojoj su ranjenici odvezeni tamo gdje su ih poubijali (na toj prikolici su bili ostaci žica, prikolica je bila krvava). Tek kada je čuo da je bager išao…, kada je čuo koji se zločin dogodio, onda je bio u stanju šoka. Složila mu se slika u glavi.

11.12. Iako ispitani svjedoci žrtve GA, SA i KA kao i drugi tijekom dokaznog postupka ispitani svjedoci - ratni zarobljenici, nemaju saznanja o sudjelovanju optuženog ŽA u formiranju samog špalira i tučenju ratnih zarobljenika koji su prošli kroz njega, ovaj sud navedenu okolnost cijeni životnom i logičnom, ukoliko se uzme u obzir činjenica da žrtve (izuzev GA) ustvari osobno ne poznaju optuženog ŽA, da se na mjestu događaja nalazio veliki broj pripadnika vojske, paravojnih snaga i teritorijalne obrane i civila srpske pripadnosti, točnije, da je jednom riječju vladao ''metež'', a da su zarobljenici prolazili kroz špalir mahom pognutih glava i u strahu od onoga što će uslijediti.

11.13. Unatoč tome, da je zajedno s ostalim pripadnicima paravojnih postrojbi i T.O. [adresa] sudjelovao i sam optuženi ŽA, proizlazi iz iskaza svjedoka ĆG (traktorista na [adresa]) koji je, osim što je iskazivao o postojanju špalira, iskazivao i o radnjama optuženika pa je tako u svom iskazu, između inoga naveo da je toga dana kada je završio s poslom krenuo kući, te da je prolazeći vidio vojsku i ljude kako ulaze u hangar. Uočio je i autobuse koji su bili parkirani i vidio ljude koji izlaze iz autobusa. Između hangara i autobusa postojao je prostor od 7-8 metara kroz koji su prolazili ljudi koji su izlazili iz autobusa. U tom prostoru vidio je vojsku i par ljudi, a vidio je i optuženog ŽA. Misli da je tamo bio i SG koji je također tamo radio. Ljudi koji su se nalazili u prostoru između autobusa i hangara, krećući se prema hangaru bili su gurani od ljudi koji su stajali s obje strane. S obje strane stajala je vojska. Naveo je da je možda ŽA nekoga udario. Koliko je vidio u prolazu, ruka mu je bila podignuta, pa spuštena. Mlatarao je rukama. Misli da je imao nešto u rukama. Obzirom na razliku u iskazu kojega je ovaj svjedok dao prilikom dokazne radnje ispitivanja u državnom odvjetništvu od 29. lipnja 2020. u kojemu je naveo da su optuženi ŽA i NA udarali zarobljenike, da su udarali sve osobe koje su stajale u špaliru, iskazuje da u to nije siguran. Nakon što mu je predočen dio njegovog iskaza u kojem je naveo da je optuženi ŽA imao nekakvu palicu kojom je udarao ljude u špaliru i da se nalazio u samom ulazu u hangar, pri samom kraju špalira, izjavio je da pretpostavlja da je udarao, ne zna sada koga. Upitan na različitost u dijelovima svoga iskaza koje je dao na raspravi i 29. lipnja 2020. u državnom odvjetništvu svjedok je iskazao da ima tremu na raspravi, da mu nitko nije prijetio i da se ne boji, kao i da ne vidi razlike između onoga što je rekao prije godinu dana i danas. Iskazao je da su ljudi koji su prolazili kroz špalir hodali pognuti.

11.14. Nadalje, o sudjelovanju optuženog ŽA u tučenju ratnih zarobljenika govori i ispitani svjedok ZA (također traktorist na [adresa]) koji je naveo da je, kada je završio posao, čuo galamu i vidio autobuse. Vidio je ljude koji izlaze iz autobusa pješke i ulaze u hangar. Ti ljudi su prolazili između špalira na putu u hangar. U špaliru je vidio optuženog ŽA kojega poznaje, jer je tamo radio. Osim toga, u špaliru je bilo njemu nepoznatih ljudi. Neki su bili naoružani, a neki nisu. ŽA nije imao oružje. Nije vidio da drži nešto u rukama. Vidio je da je optuženi ŽA par puta rukama udario jednog čovjeka koji je prolazio tim špalirom, dakle, čovjeka koji je iz autobusa išao u hangar. Udarao ga je po leđima. Među prisutnim ljudima u špaliru je vidio i SG. Malo dalje bio je i njegov brat AA koji je bio kod čuvarnice. Misli daje ŽA bio u civilu, no nije siguran. Nakon što mu je od strane predsjednika vijeća predočen dio iskaza iz istrage od 4. studenoga 2020. gdje je naveo da je prepoznao u špaliru ŽA i SG koji su na sebi imali čojane uniforme tzv. odore rezervista, a poznato mu je da su oni kao ostali zaposlenici nekada na posao dolazili u uniformi, a nekada u civilu, iskazuje da je točno to što je tada rekao.

11.15. Nužno je reći da je sud stekao dojam da svjedoci VA i ZA iznose sve što im je poznato. Iako svjedok VA iznoseći svoj iskaz na raspravi u bitnome odstupa od svog (nekontradiktornog) iskaza danog u istrazi , sud ocjenjuje da je upravo potonji iskaz vjerodostojan i istinit, jer ovaj svjedok svjedoči o činjenicama koje je neposredno opažao (parkirani autobusi, izlazak ratnih zarobljenika iz autobusa, špalir te da je u istom prostoru gdje je vidio vojsku vidio i optuženika). Iz njegovog iskaza danog na raspravi gdje navodi "da je možda optuženik nekoga udario'', ''da pretpostavlja da je udarao'', ''da misli da je optuženik imao nešto u rukama'' u odnosu na iskaz iz istrage u kojemu je decidirano iskazao da je vidio kako ŽA ima palicu s kojom je udarao ljude u špaliru, razvidno je da ovaj svjedok pokušava "ublažiti" svoj iskaz iz istrage , a time i ulogu optuženika, no za ovaj sud na nedovoljno uvjerljiv način. Pored samog načina iskazivanja svjedoka VA u prilog takvom zaključku suda govori i konstatacija na zapisniku predsjednika vijeća da svjedok stalno izbjegava odgovor na pitanje koga je vidio konkretne zgode na licu mjesta da udara ljude koji prolaze kroz špalir, kao i činjenica da je svjedok tijekom svjedočenja izjavio da ima tremu, no da mu nitko nije prijetio i da se ne boji.

Naime, u konkretnom slučaju svjedok VA i ZA su, kao i optuženik bili zaposlenici poljoprivrednog dobra Ovčara, dakle, radni kolege optuženika, s time da je svjedok VA ujedno stanovnik istoga sela kao i optuženik, za koje i sam optuženik navodi da ih poznaje i da nisu u svađi, stoga sud niti kod jednog od ova dva svjedoka ne nalazi motivaciju za lažno terećenje optuženika. Obzirom na navedeno, posebice cijeneći činjenicu da oba svjedoka svjedoče o činjenicama koje su im poznate iz neposrednog opažanja i pri tome istovjetno opisuju pojedine okolnosti (autobuse, špalir, da su vidjeli optuženog ŽA, ali i SG) s jedinom razlikom da svjedok ZA navodi da nije vidio da optuženi ŽA drži nešto u rukama, sud iskaze ovih svjedoka ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim.

11.16. U prilog zaključku suda o sudjelovanju optuženika u tučenju zarobljenika u špaliru govori i iskaz ugroženog svjedoka pod pseudonimom '' G' koji je iskazao da kada je došao na [adresa] da su tamo bili ŽA i P kojega po nadimku zovu '' L' i oni su tukli ljude koji su izlazili iz autobusa. Ti ljudi iz autobusa su bili dovezeni iz bolnice. Te ljude su tukli drvetom i željezom. Osobno je vidio ŽA i osobu po nadimku '' L' kako šakama i nogama tuku zarobljenike. Od izlaska iz autobusa do dolaska vrata hangara su tukli te ljude. Zna da je bilo oko 11,00 sati. Pojašnjava da se radilo o jednom autobusu iz kojeg su izlazili ljudi dovezeni iz bolnice. Nakon što mu je od strane predsjednika vijeća predočen dio njegovog iskaza iz istrage u kojemu je rekao da je vidio tri autobusa, a da su tri već otišla s tog mjesta navodi da je to točno. Tri autobusa su već bila ispražnjena, a tri autobusa su čekala na pražnjenje. Kako se praznio autobus po autobus, tako je dolazio naredni autobus. Kada je danas rekao da je bio jedan autobus, zabunio se. Ljudi koji su se nalazili vani, bili su postavljeni kao u tunel. Ti ljudi koji su tukli zarobljenike, bili su različito obučeni. Bilo je civila, a bilo je i onih u vojnim odorama. Tvrdi da je ŽA tukao zarobljenike u špaliru šakama, a ovaj drugi F je imao nešto u rukama. Vezano za ove događaje nije svjedočio u tužiteljstvu niti na županijskom sudu kod suca istrage. Nije prepoznao druge osobe, osim ŽA i U po nadimku '' L'. Nakon što mu je predočen zapisnik koji se nalazi na listu 375 spisa, svjedok je potvrdio da se na zapisniku nalazi njegov potpis te da se zabunio i da je točno da je svjedočio 14. srpnja 2020. godine. Obzirom da je tom prilikom ugroženi svjedok izjavio da se od osoba koje su bile u špaliru sjeća NA zvanog '' L', optuženog ŽA, TG i AG zvanog ''Bokila'', jer su bili u prvom redu špalira, ali da ne može reći da ih je vidio da oni udaraju civile koji su prolazili kroz špalir, osim TG koji je jednog civila u prolazu udario nogom u stražnjicu, upitan da pojasni kako se sjeća danas detalja, točnije da su ŽA i osoba po imenu F tukli osobe koje su izlazile iz autobusa, a da se toga nije sjetio 2020. godine, ovaj svjedok nije mogao pojasniti. Također je odbio odgovoriti na pitanje branitelja I-opt. i II-opt. od kuda poznaje optuženog ŽA i NA pojašnjavajući to činjenicom da bi ga tada optuženici prepoznali.

Iako je ovaj svjedok tijekom davanja iskaza na raspravi djelomice iskazivao razlikovno u odnosu na (nekontradiktorni) iskaz dan u svojstvu ugroženog svjedoka pred sucem istrage ovoga suda i to u bitnom dijelu kada je naveo da se od osoba koje su bile u špaliru sjeća NA, optuženog ŽA, TG i AG, no da ne može reći da je vidio da oni udaraju civile u špaliru, osim TG u odnosu na iskaz s rasprave u kojemu decidirano tvrdi da je osobno vidio optuženika kako šakama tuče zarobljenike, ovaj sud iskaz ugroženog svjedoka pod pseudonimom '' G' cijenio je vjerodostojnim i istinitim, jer je svjedok svjedočio o činjenicama koje je neposredno opažao, a njegov iskaz s rasprave u bitnome (da je optuženik šakama tukao zarobljenike, da su zarobljenici bili u špaliru te da je bilo šest autobusa i da su se autobusi praznili na način da kako se praznio jedan autobus, tako je dolazio naredni) je podudaran s iskazima drugih svjedoka koji su o ovim činjenicama iskazivali istovjetno. Ovdje je bitno za istaknuti da ovaj svjedok prilikom prvotnog svjedočenja pred sucem istrage nije rekao da optuženi ŽA nije tukao zarobljenike, već da nije vidio da ih optuženik udara, što nije istoznačno. Po stavu suda, nije neobično i neživotno da svjedok protekom vremena može dopuniti svoj iskaz, jer mu se prisjećanjem dopunilo sjećanje.

11.17. Svjedok OG, također zaposlenik [adresa] nakon što mu je sukladno odredbi čl. 426. ZKP/08 pročitan iskaz kojega je dao pred Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku 3. studenoga 2020., u kojem iskazu je između inoga naveo da mu je dolaskom u krug VUPIK-a ŽA, koji se nalazio na porti, rekao da se u hangaru nalaze neki civili, da je ŽA tom prilikom bio u civilnoj odjeći i bez oružja, da je zajedno s njim i CG ušao u hangar i vidio ljude kako stoje uz zidove, da je tu bilo žena i muškaraca koji su držali glave pognute. Ispred hangara je vidio vojsku JNA. Dok su bili u hangaru optuženi ŽA je prišao jednom od muškaraca koji je stajao uz zid i imao zavojima zamotanu glavu, ruku i nogu, koji se oslanjao na štaku, istome oteo štaku i tom štakom ga počeo tući po glavi i tijelu gdje god je stigao, a taj čovjek je pao na zemlju, nakon čega ga je ŽA i dalje nastavio tući. Taj čovjek je jaukao, a on je čuo ŽA kako je rekao tom čovjeku ''Šta se praviš? Nije ti ništa.'' i psovao mu majku ustašku. Sve ovo se događalo prije 14,00 sati, kada je završavalo njegovo radno vrijeme i on se taj dan više nije vraćao na [adresa], naveo je na raspravi da se tog iskaza ne sjeća.

Iako sud na iskazu ovoga svjedoka ne temelji u isključivoj niti u odlučujućoj mjeri svoju presudu, prvotno dani iskaz svjedoka HA sud je cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer svjedok svjedoči o činjenicama koje je neposredno opažao i po ocjeni ovoga suda kod istoga sud ne nalazi motivaciju za lažno terećenje optuženika. Naime, radi se o svjedoku koji je tijekom postupka u više navrata izbjegavao dolazak na sud, opravdavajući to svojim teško narušenim psihičkim zdravljem, zbog čega je medicinska dokumentacija koju je isti dostavio ovome sudu vještačena, nakon čega je vještak utvrdio da se radi o svjedoku koji je sposoban iskazivati te da terapija koju isti koristi (Apaurin) nema nikakvog utjecaja na eventualno iskrivljivanje doživljaja realiteta i sposobnost njegovog iskazivanja. Njegovo odstupanje od nekontradiktornog iskaza danog pred državnim odvjetništvom točnije prikazivanje apsolutnog nesjećanja vezano za davanje iskaza u državnom odvjetništvu, kao i događaja za koje je pozvan svjedočiti (isti se sjeća samo činjenice da ga je zaposlio FA) po ocjeni ovoga suda životno je i isto se može logično pojasniti činjenicom da je ovaj svjedok i danas stanovnik sela [adresa] u kojemu prebiva i optuženik, pa je posve logično da prešućivanje svih činjenica koje se odnose na predmetni događaj, o kojima je ovaj svjedok ranije iskazivao detaljno i okolnosno je pokušaj ovoga svjedoka da ublaži vlastito terećenje optuženika tako što navodi da se ničega ne sjeća.

Također, valja reći da komparirajući iskaz ovoga svjedoka sa iskazom drugih svjedoka, također zaposlenika [adresa], ujedno i radnih kolega optuženika VA, ZA, FA koji su se zatekli na poljoprivrednom dobru [adresa] tijekom dolaska i istovara autobusa sa ratnim zarobljenicima, koji pak svjedoci govore o trenutku kada su optuženika vidjeli ispred hangara, kako tuče zarobljenike u špaliru, očito vremenski (sat i minute) i prostorno (hangar) ne koincidira s iskazom svjedoka HA, kojega navedeni svjedoci uopće ne spominju kao osobu koju su u tom trenutku vidjeli u društvu optuženika.

11.18. Ispitani svjedok FA, također zaposlenik [adresa], navodi da je po povratku 20. studenoga 1991. otprilike između 15,00 i 15,30 sati na poljoprivredno dobro [adresa] zaustavljen od strane vojnika koji mu je rekao da vozilom ne može u krug [adresa] i da mora parkirati sa strane dok ne izađu autobusi koji su se tamo nalazili. S mjesta gdje je parkirao i stajao mogao je vidjeti samo autobuse, ali ne zna koliko ih je točno bilo. Bilo ih je više. Nije vidio od drvoreda ljude da izlaze iz autobusa, niti je vidio špalir. Tu je stajao otprilike 10-15 minuta, a onda su autobusi otišli i njega je taj vojnik propustio u krug. Parkirao je ispred privremenog skladišta rezervnih dijelova gdje je ostavio dijelove koje je dovezao, a kako je vidio da se u tom krugu nalazi oko 30-ak ljudi, zaposlenika na poljoprivrednom dobru, on im je prišao. Ti ljudi su bili u grupicama i međusobno razgovarali i on je čuo njihove komentare na događaje koji su se prethodno odigrali. Tako je čuo da su ŽA i TG bili u špaliru i da su maltretirali zarobljenike. Sam ŽA se time nije hvalio, već je to čuo od prisutnih ljudi, a kako je prošlo već 30 godina od tog događaja, ne može se sjetiti imena i prezimena. Misli da su tu bili ŠG, koji je primio ove rezervne dijelove koje je on dovezao, zatim SG, BG, IG, DG. Svih ovih 30-ak ljudi u krugu koje je spomenuo su bili u uniformi, pa iako su dužili oružje, u krugu ga nisu imali kod sebe, a on je bio stalno u uniformu, a puška mu je bila u kamiončiću.

11.19. Svjedok TA, zaposlenik Ovčare, u svom iskazu također potvrđuje činjenicu da se sjeća SG, da je SG izjavio par dana iza toga da je tamo prepoznao nekoga od zarobljenika koji ga je ranije tlačio pa ga je on navodno udario, a SG je izjavio i da je tamo vidio ŽA, vjerojatno ŽA, no kako je SG sklon hvalisanju, nije siguran da je tome tako.

11.20. Imajući u vidu činjenicu da je u svojoj obrani danoj tijekom prvog ispitivanja optuženi ŽA opisujući kako se nalazio 10-ak metara udaljen od špalira, naveo da je pored njega bio i SG, koju okolnost ovaj sud drži točnom (obzirom da ju ne spori niti sam optuženik) istovremeno komparirajući iskaze svjedoka TA kojemu je SG rekao da je bio bliže hangaru i da je tamo vidio ŽA, vjerojatno ŽA, dio iskaza svjedoka FA, koji navodi da je u skupini od 30-ak zaposlenika, a u kojoj se između inih nalazio i SG (ovdje treba imati u vidu da se svjedok FA nalazio u društvu SG vremenski gledano po odlasku autobusa iz kojih su istovareni zarobljenici iz kruga [adresa], dakle nakon događaja za koje se optuženik tereti) čuo da su ŽA i TG bili u špaliru i da su maltretirali zarobljenike, te kada se tome doda još i dio iskaza svjedoka ZA koji decidirano tvrdi da je u špaliru vidio ŽA i da je vidio kako par puta udara rukama čovjeka koji je prolazio tim špalirom, koji je prethodno izašao iz autobusa, da ga udara po leđima, a da je među prisutnim u špaliru vidio i SG i na koncu iskaz VA koji također prvotno potvrđuje da je vidio optuženog ŽA kako je udarao ljude u špaliru i da misli da je bio i SG, ovaj sud nedvojbeno zaključuje da je kritične zgode optuženi ŽA u trenutku počinjenja kaznenog djela zajedno s SG, ali i drugim pripadnicima paravojnih postrojbi i teritorijalne obrane tukao ratne zarobljenike dovezene iz vukovarske bolnice.

12. Uvidom u skicu – screenshot područja [adresa] preuzetu s aplikacije Google Earth od 3. srpnja 2020. i usporedbom iste sa vlastoručno sačinjenim skicama mjesta događaja od strane svjedoka EA i svjedoka DA razvidno je da se portirnica i hangar nalaze uz cestu, u istoj ravnini odijeljeni tek ulaznim vratima u kompleks, da se ulaz u hangar prema skici DA nalazi okrenut prema cesti, a da se prema istoj skici koja je podudarna sa vlastoručnom skicom EA autobusi nalaze parkirani u nizu ispred hangara uz cestu što odgovara njihovim iskazima.

13. Na koncu, iako formalna obrana optuženika nastoji umanjiti značenje počinjenih radnji optuženika, pokušavajući uvjeriti sud da patnje koje su zarobljenici doživjeli moraju biti teže od privremene bespomoćnosti, rezignacije, nelagode ili poniženja, točnije da se u konkretnom slučaju ne radi o velikim patnjama, kada se uzme u obzir da su oštećenici zadobili povrede po vitalnim dijelovima tijela, da su mnogi tučeni i nakon što su pali na tlo, udarani rukama, nogama, kundacima i puškama, da su zadobili pored krvnih podljeva (svjedok ošt. žrtva SA i ošt. žrtva GA) i druge povrede koje su ne samo tjelesne naravi, već i psihičke, navedena batinjanja su po stavu ovoga suda, nesumnjivo dovela do velikih patnji. Na koncu, kako treba tumačiti zakonski termin iz čl. 122. OKZ RH možemo pronaći u normama međunarodnog prava, jer se ta zakonska odredba oslanja upravo na pravila međunarodnog prava, posebno na Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., koja u svoja 143 članka regulira niz pitanja, pa tako i primjerice što je to ''mučenje'' ili ''nečovječno postupanje'' prema ratnim zarobljenicima u čl. 17. spomenute Konvencije, kojim člankom se zabranjuje tjelesna i moralna tortura nad ratnim zarobljenicima, kao i bilo kakva prinuda u cilju da se od njih dobiju podaci bilo koje vrste, te određuje da se zarobljenicima ne smije prijetiti niti se smiju vrijeđati, niti mogu biti izloženi ikakvim neprijatnostima ili nepogodnostima, a što je sve izravno obuhvaćeno opisom djela u čl. 122. OKZ RH kojom odredbom se između ostaloga sankcionira nanošenje velikih patnji ratnim zarobljenicima ili ozljeda tjelesnog integriteta ili zdravlja.

14. Pri ocjeni izvedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku, nužno je prije svega ukazati na bitne specifičnosti kaznenog postupka koji za predmet ima kazneno djelo ratnog zločina. Ona se prvenstveno ogledaju u činjenici da su predmet utvrđivanja, u pravilu, događaji koji su se odigrali prije 33 godine, da nakon događaja nije proveden očevid i druge kriminalističko-tehničke radnje kojima bi se fiksirali materijalni tragovi te su faktički iskazi svjedoka – žrtava često jedno od glavnih dokaznih sredstava. Nadalje, u pravilu je riječ o događajima koji su po svim aspektima višeslojni, sa više žrtava i više počinitelja, sa više radnji počinjenja i sa potpunom rasutošću u vremenu i prostoru. Tako, u konkretnom slučaju, kako se to vidi iz utvrđenog činjeničnog stanja, riječ je o kaznenom djelu koje je počinjeno prije 33 godine, u kome je na strani počinitelja više osoba (drugi pripadnici srpskih paravojnih postrojbi) u kojem je stradalo najmanje 200 zarobljenika, a sam događaj se odvijao tijekom cijelog dana i na više lokacija. Izvjesno, ovaj predmetni događaj započeo je u jutro u vukovarskoj bolnici zarobljavanjem oko 200 ranjenika, bolesnika, a među njima i djelatnika bolnice nesrpske nacionalnosti, civila koji su pobjegli iz vlastitih podruma i skloništa, kao i hrvatskih branitelja koji su se sklonili u bolnicu nadajući se zaštiti i evakuaciji, koji događaj se nastavio odvozom zarobljenika u vukovarsku kasarnu gdje su autobusi bili nekoliko sati, gdje je kasarna puna i vojnika i teritorijalaca, a potom se nastavlja u popodnevnim satima transportom zarobljenika na [adresa], izvođenjem iz autobusa od nekoliko sati i tučom u špaliru i hangaru, a sve to u prisutnosti također velikog broja mještana srpske nacionalnosti, teritorijalaca, dobrovoljaca i vojnika. Razumljivo je, stoga, da jedni očevici vide jedne počinitelje na jednoj, drugi na drugoj lokaciji, odnosno da ne vide svi očevici sve počinitelje u istom trenu na istom mjestu i izuzev tvrdnji o sudjelovanju u radnjama počinjenja, tvrdnje u smislu tko je, kada i u kojim aktivnostima koga vidio, mora podleći podrobnoj i opreznoj ocjeni posebice stoga jer je većina počinitelja slično ili identično obučena u različite uniforme pa su time, pojedinci u masi iz tih, manje uočljivi.

14.1. Sud je mišljenja da razlike u iskazima svjedoka pri opisivanju detalja događaja, ne mogu a priori biti razlog za zaključak da je cjelokupno svjedočenje pojedinog svjedoka nepouzdano ili da je zbog zaključka da je njegovo svjedočenje u odnosu na određeni događaj nepouzdano, to svjedočenje nepouzdano i u odnosu na sve druge događaje. Sud je prilikom ocjene vjerodostojnosti i pouzdanosti iskaza svjedoka najveću pažnju poklonio upravo tim proturječnostima u dijelovima iskaza svjedoka o određenim događajima, cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u vezi sa svim ostalim dokazima.

14.2. S tim u vezi, sud je iskaze ispitanih svjedoka ošt. žrtve GA, ošt. žrtve SA, ošt. žrtve KA i svjedoka EA, ŠA, IA, ŽG i JG, dakle svih zarobljenika, cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer se radi o neposrednim očevicima predmetnog događaja te su im činjenice i okolnosti o kojima se izjašnjavaju u bitnome osobno poznate, te da sudu nije predočen nijedan razlog koji bi ukazivao da se njihovo iskazivanje ne prihvati i da je izvjesno da nitko od njih nema niti jedan razlog da lažno iskazuje i tako tereti optuženika. Manja odstupanja u iskazima navedenih svjedoka ovaj sud je već pojasnio pod točkama 11.6. obrazloženja ove presude.

14.3. Nadalje, sud je iskaze svjedoka VA, ZA, LA, FA, ŽŠ, DA i HA (zaposlenika Ovčare), iskaze svjedoka RA i UA (stanovnika sela [adresa] koji su iskazivali o pripadnosti seljana teritorijalnoj obrani), svjedoka PA, pripadnika ''Leve sudoperice'' (koji je iskazivao o spašavanju ošt. žrtve GA i onome što mu je GA rekao) i iskaz ugroženog svjedoka pod pseudonimom '' G', također cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer su isti svjedoci svjedočili svojim iskazom o činjenicama koje su neposredno opažali, onako kako su opažali, uz činjenicu da se te okolnosti o kojima su iskazivali podudaraju u bitnome (postojanje špalira i tučenje zarobljenika u špaliru do hangara) i sa iskazima svjedoka navedenih pod točkom 14.2. obrazloženja ove presude. Pojedina odstupanja u iskazima navedenih svjedoka ovaj sud je prethodno pojasnio pod točkama 11.15., 11.16. i 11.17. obrazloženja presude.

14.4. Sud nije posebno cijenio iskaze ispitanih svjedoka TA, BA, AA, ĆA, OA i CA, jer isti svjedoci nemaju saznanja o činjenicama relevantnim za ovaj postupak (svjedok TA navodi da je u trenutku njegovog dolaska na [adresa] već sve bilo gotovo; svjedok JŠ navodi da je po završetku posla na [adresa] vidio samo autobuse koji su prolazili prema [adresa] i da je to sve što je vidio; svjedok AA navodi da je vidio dolazak autobusa i izlazak ljudi iz autobusa koji su išli u hangar, no da nije vidio njihovo zlostavljanje; svjedok ĆA navodi da nije vidio dolazak autobusa i što se događalo ispred hangara; svjedok OA navodi da nije bio na [adresa]; a svjedok CA navodi da ništa ne zna).

15. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinitu materijalnu dokumentaciju koja je pročitana i reproducirana tijekom postupka, te istu posebno analizirao pri čemu istinitost sadržaja materijalnih dokaza tijekom postupka nije osporena.

16. Analizirajući sve dokaze zajedno, kao i u međusobnoj vezi, sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno i dokazano da je optuženi počinio kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH.

17. Sud je učinio dopuštenu intervenciju u zakonski opis kaznenog djela, tako što je iz istoga izostavio riječi ''i ozljede tjelesnog integriteta'' obzirom da unatoč iskazu ošt. žrtve GA da je zadobio krvne podljeve i iskazu ošt. žrtve SA da je zadobio kontuzije glave i tijela, iste ozljede iz nepoznatog razloga sudu nisu opisane u činjeničnom opisu kaznenog djela za kojega je sud vezan.

18. Na temelju utvrđenja spornih činjenica, podvođenjem istih pod odredbu čl. 122. OKZ RH, odnosno primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud utvrđuje da je optuženi ŽA inkriminirane zgode tijekom oružanog sukoba JNA, teritorijalne obrane i drugih paravojnih formacija lokalnih pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije protiv ustavno pravnog poretka RH kršeći pravila međunarodnog prava, kao pripadnik Teritorijalne obrane Negoslavci zajedno sa drugim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi, formirao špalir kroz koji je bilo primorano proći od izlaska od autobusa do ulaska u hangar najmanje 200 zarobljenika među kojima su bili GA, SA i KA, koje su svi zajedno tukli, pri čemu ih je optuženi ŽA udarao šakama i rukama, čime su u radnjama optuženog ŽA ostvarena sva bitna obilježja bića kaznenog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

19. Počinitelj kaznenog djela može biti bilo tko (dakle, ne mora biti pripadnik nikakve vojne, paravojne ili druge jedinice), a oštećenici, žrtve u konkretnom slučaju su osobe koje se imaju smatrati ratnim zarobljenikom. Radnja počinjenja se ogleda u počinjenju jedne od taksativno opisanih nečovječnih radnji ili u naređenju da se ta radnja izvrši.

20. Da bi se govorilo upravo o ovom, a ne nekom ''običnom'' kaznenom djelu ubojstva, lake ili teške tjelesne ozljede i slično ili o nekom drugom kaznenom djelu iz ove glave kaznenog zakona, opredjeljujuće su dvije činjenice: prvo da je u vrijeme (i u mjestu) počinjenja kaznenog djela postojalo stanje rata ili oružanog sukoba te drugo, da oštećenici kaznenog djela predstavljaju kategoriju osoba koje su zaštićene ''pravilima međunarodnog prava'' (ratni zarobljenici ili civilno stanovništvo).

21. Općepoznata činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju trajala oružana pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno pravnog poretka RH te napadi udruženih snaga JNA, pobunjenika i dobrovoljaca iz Srbije na [adresa] koja je imala karakter oružanog sukoba, da je taj oružani sukob najprije imao nemeđunarodni karakter sve do 8. listopada 1991. godine kada je Republika Hrvatska stekla svojstvo suverene države u smislu međunarodnoga prava dana 8. listopada 1991. godine, što proizlazi iz ustavno pravne prakse i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4150/2010, a od 8. listopada 1991. međunarodni karakter i takva kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe i na odabir materijalnog prava koje se primjenjuje u svakom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

22. Naime, u konkretnom slučaju radi se o kaznenom djelu sa tzv. ''blanketnom'' dispozicijom koja se ogleda u kršenju ''pravila međunarodnog prava''.

22.1. Stoga se Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, kao i Dopunski protokol Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I.) primjenjuje na događaje nakon 8. listopada 1991. godine, pa tako i na konkretni događaj.

22.2. Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. člankom 2. propisuje da će se ova Konvencija primjenjivati u slučaju objavljenog rata ili svakog drugoga oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje.

22.3. Konvencija će se također primjenjivati u svim slučajevima okupacije čitavoga ili dijela područja visoke stranke ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor.

22.4. Ako jedna sila u sukobu nije stranka ove Konvencije, sile stranke Konvencije ipak ostaju njome vezane u svojim međunarodnim odnosima. One će, osim toga, biti vezane Konvencijom u odnosu na tu silu, ako ta sila prihvaća i primjenjuje njezine odredbe.

22.5. Člankom 3. iste propisano je da je u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe: st. 1. s osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan vojnog ustroja (''hors de combat'') zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugoga razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenja, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. U tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni su i ostaju zabranjeni u svako doba i na svakom mjestu ovi čini: a) nasilje protiv života i tijela osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja; c) povrede osobnog dostojanstva osobito uvredljivi i ponižavajući postupci.

22.6. Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) i to, člankom 1. propisano je da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će poštivati ovaj Protokol i da će im osigurati poštovanje u svim okolnostima.

22.7. U slučajevima koji nisu predviđeni ovim Protokolom ili drugim međunarodnim sporazumima, građanske osobe i borci ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koje proizlazi iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i iz zahtjeva javne savjesti.

22.8. Ovaj se Protokol, kojim se dopunjuju Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. za zaštitu žrtava rata, primjenjuje u situacijama predviđenim člankom 2. koji je zajednički tim Konvencijama.

22.9. Situacije navedene u prethodnome stavku uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda za samoodređenje, zajamčenom u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.

22.10. Člankom 75. stavkom 1. istog Protokola propisuje se da utoliko ukoliko su pogođene situacijom navedene u članku 1. ovog Protokola, s osobama koje u vlasti stranke sukoba i koje ne uživaju povoljniji postupak na temelju Konvencija i ovoga Protokola u svakoj će se prilici postupati čovječno i one će uživati barem zaštitu predviđenu ovim člankom bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeroispovijesti ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rođenju ili drugom statusu ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Svaka će stranka poštovati ličnost, čast, uvjerenje i vjerske obrede svih takvih osoba, dok stavak 2. zabranjuje u svako doba i na svakom mjestu, bilo da ih počine civilni ili vojni službenici ove čini: toč. a) nasilje protiv života, zdravlja i fizičkoga ili mentalnoga blagostanja osoba, osobito: alineja (II.) mučenje svake vrste, bilo fizičko ili mentalno.

22.11. Stavkom 3. istoga članka propisuje se da svaka osoba koja je uhićena, zatočena ili internirana zbog čina u vezi s oružanim sukobom odmah će se, na jeziku koji razumije, obavijestiti o razlozima zbog kojih su te mjere poduzete. Osim u slučaju uhićenja ili zatočenja zbog kaznenog djela, ta će osoba u najkraćem mogućem roku biti oslobođena, a svakako čim prestanu postojati okolnosti koje opravdavaju uhićenje, zatočenje ili internaciju, dok je stavkom 6. propisano da osobe koje su uhićene, zatočene ili internirane iz razloga vezanih uz oružani sukob uživat će zaštitu predviđenu ovim člankom do njihovog konačnog oslobođenja, repatricije i ponovnog nastanjenja, čak i nakon svršetka oružanog sukoba.

22.12. S obzirom na sadržaj citiranih odredbi Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola izvjesno je da je optuženik radnjama koje je u inkriminirano vrijeme poduzimao postupao protivno istima. Svojim postupanjima, optuženik je grubo kršio propisanu citiranu Konvenciju i Dopunski protokol. Radnje koje je poduzimao kroz inkriminirano razdoblje poduzimao je s izravnom namjerom. Pri poduzimanju tih radnji, bio je svjestan i postojanja citirane Konvencije i Protokola, te da radnjama koje kroz inkriminirano razdoblje poduzima prema ratnim zarobljenicima, znajući da takve radnje poduzima prema ratnim zarobljenicima iste krši. Time jasno manifestira svoj stav u pogledu kršenja citirane Konvencije i Dopunskog protokola, da ista kršenja hoće.

23. Kada govorimo o zaštićenoj kategoriji osoba, o čemu je ovaj sud opširnije obrazlagao pod točkom 10.10. obrazloženja, iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da su oštećenici u znatnom broju bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga (Zbor narodne garde, Hrvatska kopnena vojska, Hrvatska policija i HOS), dakle, upravo u skladu s odredbom čl. 4.A st. 1., 2. i 4. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.

24. Nazočnost ranjenika, bolesnika i zaposlenika vukovarske bolnice koji su također zarobljeni i u trenutku zarobljavanja nesporno bili civili (ošt. žrtva GA), a što bi impliciralo i kršenje i nekih drugih Ženevskih konvencija, po ocjeni ovoga suda, nije od utjecaja na zaključak da je ovdje riječ o kaznenom djelu ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Ovaj sud nalazi da se ocjenom konkretnog slučaja radi o prividnom idealnom stjecaju. Naime, jasno je da je optuženi ŽA radnjom počinjenja počinio kazneno djelo, tako da u njegovim radnjama počinjenja postoje elementi ne jednog, već dva oblika počinjenja kaznenog djela s izjednačenim kvalifikatornim okolnostima za koje je Kaznenim zakonom predviđena ista kazna. Osim kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je oglašen krivim, dakle, osim kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, postoji još i element kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH, a koja djela su iste težine i sa istom predviđenom kaznom. Jasno je da se ne može uzeti da postoji realni stjecaj tih kaznenih djela, već da postoji samo jedno kazneno djelo, jer je samo jednom radnjom povrijeđeno zaštićeno dobro i ostvarena je samo jedna zabranjena posljedica. Radnje optuženika sa obilježjima ovog kaznenog djela, dakle, sa obilježjima kaznenog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika dominiraju i pretežitije su u odnosu na druge počinjene radnje. Ove radnje se ne mogu samostalno procjenjivati, niti se one mogu smatrati posebnim kaznenim djelima, već upravo i samo kao jedno kazneno djelo.

24.1. Činjenica je da je nesumnjivo najveći broj osoba koje su se nalazile u špaliru pripadao osobama koje su imale status ratnih zarobljenika te da je kod optuženika postojala svijest o tome da su te osobe ratni zarobljenici, da ih je optuženik i povređivao u kontekstu činjenice da ih smatra ratnim zarobljenicima, zbog čega je sud imajući u vidu navedeno djelo kvalificirao kao djelo iz čl. 122. OKZ RH.

25. Optuženi ŽA počinio je zajedno s ostalim nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi kazneno djelo, svako od njih svojim radnjama (bilo tjelesnog ozljeđivanja ili drugog postupanja na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i bez obzira koliko je tko oštećenih ozlijedio – koje činjenice je razumljivo nemoguće utvrditi) i time je doprinio zajedničkoj posljedici kaznenog djela te se stoga smatra supočiniteljem u smislu odredbe čl. 20. OKZ RH. Ovom odredbom propisano je da suizvršilaštvo (sada supočiniteljstvo) postoji počini li više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički krivično djelo. Za postojanje supočiniteljstva nužno je da bude ostvarena objektivna i subjektivna komponenta, a to su učešće u djelu i svijest o zajedničkom djelovanju. Objektivni elemenat supočiniteljstva predstavlja radnju. U tom smislu potrebno je da supočinitelj poduzme makar i djelomično radnju počinjenja kaznenog djela, dok je u odnosu na subjektivnu komponentu nužno da je počinitelj svjestan da njegovo postupanje ulazi u sastav djelovanja drugih osoba, tako da sve te pojedine radnje, uključivši i radnje počinjenja predstavljaju cjelinu. Prema tome, subjektivni stav počinitelja izražen je u volji da on zajednički sa drugima ostvari kazneno djelo.

25.1. U konkretnom slučaju optuženi ŽA je zajedno s ostalim neutvrđenim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi postupao kao supočinitelj, jer je svatko od njih na u izreci činjeničnom opisu presude opisan način poduzeo radnje počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika kako je to navedeno u čl. 122. OKZ RH. Kod optuženog je na subjektivnom planu postojala svijest o zajedničkom djelovanju, svatko od počinitelja je svjestan djelovanja drugog supočinitelja, tako da među njima postoji subjektivna veza. Glede objektivnog elementa, on je također ostvaren obzirom da svi supočinitelji poduzimaju upravo radnje počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, koje su u zakonu taksativno nabrojene, te poduzimanjem bilo koje od tih radnji čini kazneno djelo.

26. Ubrojivost optuženika, dakle, da je isti bio svjestan značenja počinjenog djela u smislu njegove zabranjenosti tijekom postupka nije dovedena u pitanje, kao niti svijest o protupravnosti. Također, tijekom postupka nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga na strani optuženika.

27. Nadalje, u konkretnom slučaju optuženi ŽA kazneno djelo počinio je s izravnom namjerom, s obzirom da je bio u potpunosti svjestan i svog djela i da je htio njegovo počinjenje. Naime, optuženik je znao da radnjama opisanim u činjeničnom opisu ostvaruje sve bitne elemente bića kaznenog djela, uključujući i posljedicu čije nastupanje shvaća kao realnu mogućnost, htio je njezino nastupanje i time počinjenje djela. Tako, u potpunosti je svjestan činjenice da se radi o zaštićenoj kategoriji osoba. Svjestan je i radnji koje poduzima i posljedica tih radnji, koje i hoće, jer naravno da se tučenjem bespomoćnih ratnih zarobljenika u špaliru mora i hoće (i želi) prouzročiti posljedice u smislu nanošenja velikih patnji ili ozljeda tjelesnog integriteta. Ovdje valja reći da svijest da se ''krše pravila međunarodnog prava'' nije nužna za postojanje namjere, jer je ovo obilježje objektivni učin za postojanje predmetne inkriminacije i ne mora biti obuhvaćeno namjerom.

28. Optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH. Dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (''Narodne novine'' broj 125/11 i 144/12) koji u odredbi čl. 91. propisuje kazneno djelo – ratni zločin. Odredba čl. 3. KZ/11 propisuje da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno (st. 1.), da ukoliko se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (st. 2.) pa je s obzirom na citirane odredbe valjalo odlučiti koji je od navedena dva kaznena zakona, OKZ RH ili KZ/11, najblaži. Obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH u odnosu na koje djelo je utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta s kaznenim djelom iz čl. 91. KZ/11, propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, a da je za kazneno djelo iz čl. 91. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora (što znači mogućnost osude na četrdeset godina dugotrajnog zatvora), razvidno je, da je blaži OKZ RH, te je sukladno odredbi čl. 3. KZ/11, sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH.

29. Proglasivši optuženog ŽA krivim zbog počinjenja kaznenog djela, valjalo je istome u okviru propisanih okvira kazne za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH i sukladno čl. 37. OKZ RH odmjeriti kaznu, pri čemu je sud primijenio opće pravilo o odmjeravanju kazne (vrste i visine), polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, istovremeno cijeneći sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a posebice jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njegove osobne prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela.

29.1. Sud je cijenio da je optuženik pri počinjenju kaznenog djela postupao s izravnom namjerom prvog stupnja, da je imao svijest o protupravnosti te da je bio potpuno ubrojiv.

29.2. Od olakotnih okolnosti, gledajući prijašnji život optuženika, sud je uzeo u obzir činjenicu da prema podacima iz kaznene evidencije optuženi nije kazneno osuđivan. Od osobnih prilika, kao olakotnu okolnost sud je cijenio činjenicu da je optuženi osoba starije životne dobi (sa navršenih 75 godina života), da živi u zajednici sa suprugom za koju se opravdano pretpostavlja da je također starije životne dobi. Iako je od počinjena kaznenog djela za koje se tereti optuženik proteklo više od 30 godina, te da je protek vremena od počinjenja djela prema sudskoj praksi olakotna okolnost na strani počinitelja kaznenog djela, kako se ovdje radi o kaznenom djelu ratnog zločina za koje zastara kaznenog progona ne zastupa, protek vremena od počinjenog kaznenog djela nije od značaja za ocjenu okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz kojeg razloga ova okolnost nije uzeta olakotnom.

29.3. U odnosu na optuženika očigledno je da je pobuda kojim je bio motiviran na počinjenje ovog kaznenog djela ustvari etnička nesnošljivost prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti, kao i činjenica da su žrtve bile ili hrvatski branitelji ili civili hrvatske nacionalnosti, koju okolnost je sud cijenio kao otegotnu. Nadalje, sud je kao otegotnu okolnost cijenio bezobzirnost pri počinjenju djela, kao i činjenicu da je kazneno djelo počinjeno prema velikom broju ratnih zarobljenika, ali i civila uključujući i ranjenike i bolesnike koji nisu bili u mogućnosti pružiti bilo kakav otpor, koji zbog činjenice da su bili razoružani i zarobljeni nisu predstavljali nikakvu opasnost. 29.4. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, posebice imajući u vidu da je od vremena počinjenja kaznenog djela do danas proteklo 33 godine tijekom kojih se optuženi ŽA nije javljao kao prekršitelj pozitivnih pravnih propisa, te da sam način počinjenja kaznenog djela (zarobljenike tukao rukama) kao takav nije doveo do teškog ozljeđivanja tjelesnog integriteta (oštećenici zadobili višestruke krvne podljeve) sud je zaključio da se radi o osobito olakotnim okolnostima iz čl. 38. st. 2. OKZ RH i da se izricanjem kazne ispod zakonskog minimuma u konkretnom slučaju može ostvariti svrha kažnjavanja, te je primjenom odredbe čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZ RH optuženog ŽA za navedeno kazneno djelo na temelju čl. 122. OKZ RH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

29.5. Sud smatra da je ova kazna adekvatna za počinjeno kazneno djelo i počinitelja i da odgovara otegotnim i olakotnim okolnostima, kao i zahtjevima iz čl. 31. OKZ RH, u uvjerenju da će se njome kako na optuženog, tako i na druge ne samo dovoljno ''odgojno djelovati da ubuduće ne čine kaznena djela'' i ne samo radi ''ostvarenja pravde'', nego u uvjerenju i nadi da se ''nikada i nigdje'' ništa slično ne ponovi te da je izvjesno ''pravda spora, ali dostižna''.

30. Na temelju čl. 64. st. 1. OKZ RH prema optuženom ŽA primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to, ''francuske'' kapa sivo-maslinaste boje na kojoj je ušiven grb dvoglavog orla sa četiri ćirilična slova ''S'', vojničkog šljema zelene boje sa zvijezdom petokrakom, torbe SMB boje sa natpisom ''lični komplet za zaštitu građana'' sa maskom MC1 i prazna SMB torba za masku, budući se radi o predmetima koji su bili namijenjeni za počinjenje kaznenog djela, što nesporno proizlazi iz činjenice da je optuženik bio pripadnik teritorijalne obrane koja je dužila uniforme i oružje. Također je oduzeta i jedna fotografija s osobom odjevenom u SMB uniformu kako pozira sa automatskom puškom tzv. ''šarac'', budući se radi o predmetu koji gledajući vrstu kaznenog djela i okolnosti u kojima je počinjeno vrijeđaju moral. Na temelju čl. 181. st. 7. ZKP/08 odlučeno je da će se navedeni predmeti po pravomoćnosti presude uništiti, budući se radi o predmetima koji nisu podobni za prodaju putem ovršnog postupka.

30.1. Na temelju čl. 161. st. 3. ZKP/08 u svezi čl. 64. st. 1. OKZ RH trinaest listova novinskih članaka pisanih ćiriličnim pismom izrezanih iz dnevnog tiska, vratit će se optuženom ŽA po pravomoćnosti presude. U konkretnom slučaju radi se o predmetima koji tijekom dokaznog postupka nisu upotrijebljeni za utvrđivanje činjenica, koji predmeti će istome biti vraćeni po završetku postupka, imajući u vidu da vlasnik stvari prije završetka postupka nije postavio zahtjev da mu se iste vrate kao stvar koja mu je prijeko potrebna.

31. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom ŽA u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 7. listopada 2020. do 27. siječnja 2021.

32. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženi je obvezan na da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i to, troškove za svjedoke u ukupnom iznosu od 226,23 eura, trošak psihijatrijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 629,99 eura, trošak sudsko-medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 397,53 eura, te paušalnu svotu u iznosu od 1.200,00 eura, što ukupno iznosi 2.453,75 eura, u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Naime, unatoč činjenici da optuženik prima malu mirovinu u iznosu od svega 340,00 eura, da je obzirom na vid obrane optuženika koji je odbio odgovarati na pitanja suda, izostalo utvrđenje suda ima li optuženik uzdržavanih osoba, istovremeno cijeneći činjenicu da je optuženik vlasnik obiteljske kuće, po ocjeni ovoga suda plaćanje naprijed navedenih troškova, sasvim izvjesno neće ugroziti egzistenciju optuženika i osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

Osijek, 13. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća - sudac

Vesna Osmanović

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude žalbu mogu podnijeti stranke i branitelj, a u korist optuženika žalbu mogu podnijeti i osobe navedene u čl. 464. st. 2. ZKP/08.

Žalba se može podnijeti u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu neposredno ili putem preporučene pošte u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, na broj KO-DO-8/2021,

2. Optuženi ŽA, [adresa],

3. Branitelj optuženika, Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka