REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-130/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Lorenza Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-461/2023 od 15. studenog 2023., 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-461/2023 od 15. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-461/2023 od 15. studenog 2023. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.585,30 eur sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 854,70 eur sa zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da ovaj sud presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Tvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o primjeni čl. 502.c tog Zakona, kao ni o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli i početku tijeka zateznih kamata odnosno o tome zašto prvostupanjski sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, da je nepravilno odlučeno o prigovoru zastare, te nepravilno primijenjene odredbe čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da tužitelj nema pravo na puni iznos pristojbe na presudu te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 458,50 eur.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Riječ je o potrošačkom ugovoru o kreditu u smislu čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu) koji su 27. ožujka 2006. sklopili tuženik, kao kreditor, i ŽV, kao korisnik kredita. Svoju aktivnu legitimaciju tužitelj zasniva na ugovoru o ustupu tražbine od 20. travnja 2021. kojim je tužitelju ustupljena tražbina korisnika kredita prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama koje uglavnom ponavlja u žalbi.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je odbio prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije kao neosnovan, s obrazloženjem da je ugovor o ustupanju tražbine valjan i proizvodi pravne učinke. Otklonio je i prigovore da se na tužitelja ne mogu primijeniti propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i odredbe o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa iz čl. 502.c ZPP-a. Prigovor zastare odbijen je (pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.) o početku tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora. S obzirom na to da tuženik nije osporavao visinu tražbine za povrat preplaćenih iznosa, tužbeni zahtjev je prihvaćen kao osnovan.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim spornim pitanjima i nema drugih nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa njenim donošenjem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Nije učinjena ni neka od bitnih odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Ovaj sud prihvaća po svemu jasno i valjano obrazloženo stajalište prvostupanjskog suda o postojanju tužiteljeve legitimacije za vođenje ovoga spora zasnovane na valjanom ugovoru o ustupu tražbine i pravilnoj primjeni odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), jer prijenos tražbine koja je predmet ovoga spora nije zabranjen, tražbina nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

10. Tuženik je bio sudionik postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je donesena pravomoćna presuda o tome da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen ugovor o kreditu s ŽV, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o promijeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da pobijana presuda nema razloga o tome može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i vezano uz to pitanje primjene čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) umjesto odredbe čl. 502.c ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz točke 22. obrazloženja prvostupanjske presude i jasnog zaključka da tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i potrošač ŽV.

12. Pravilno je odbijen i prigovor zastare tražbine i o tome spornom materijalnopravnom pitanju prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge i pravilno su primijenjene odredbe o prekidu zastare i zastarnom roku, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na točke 36 - 38. obrazloženja prvostupanjske presude.

13. Okolnost da je ugovor o kreditu bio ispunjen u vrijeme pokretanja ovoga postupka i da je riječ o ništetnosti samo pojedinih ugovornih odredaba sama po sebi ne znači da je riječ o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. ZOO-a, kako to pogrešno smatra žalitelj, zanemarujući bitnu činjenicu da je riječ o individualnoj zaštiti potrošača na temelju pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kada bi se prihvatilo stajalište žalitelja pravomoćna sudska odluka donesena u postupku kolektivne zaštiti potrošača ne bi imala nikakav učinak, ako potrošači ne bi mogli na temelju nje ostvariti pravo na povrat onoga što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredaba.

14. Neosnovano se žalitelj poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 koje se ne može primijeniti u ovom postupku. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamate, isključuje savjesno postupanje tuženika. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju i naložio tuženiku da tužitelju plati kamate od dana stjecanja na temelju ništetne pravne osnove.

15. Neosnovano žalitelj pobija odluku o troškovima postupka tvrdnjom da tužitelj nema pravo na naknadu izdataka za sudske pristojbe na presudu, nego eventualno samo polovicu toga iznosa. Naime, iz podataka u spisu razvidno je da je tužitelj platio sudsku pristojbu na presudu u navedenom iznosu, pa su mu ti troškovi stvarno nastali. Odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23) plaćanje pristojbe u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave sudske odluke, propisano je kao mogućnost, ali ne i obveza stranke. U ostalom dijelu odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita po osnovanosti (čl. 154. st. 1. ZPP-a) i visini (čl. 155. ZPP-a).

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. prosinca 2024.

Sudac

Maja Bilandžić