REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2363/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zapošljavanje, OIB 91547293790, Zagreb, Savska cesta 64, protiv tuženika AUTO URSUS d.o.o. u stečaju, OIB 42024283972, Zagreb, Rapska 4a, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Poljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić & Poljak d.o.o., Split, radi utvrđenja osnovanosti tražbine u iznosu od 1.732,03 eur, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-650/2023-6 od 23. travnja 2024., 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-650/2023-6 od 23. travnja 2024. u dijelu izreke kojim je utvrđeno da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 1.061,78 eur kao tražbina 2. višeg isplatnog reda.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-650/2023-6 od 23. travnja 2024. u dijelu izreke kojim je utvrđeno da postoji tužiteljeva tražbina u iznosu od 670,24 eur i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 670,24 eur kao tražbina 2. višeg isplatnog reda.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-650/2023-6 od 23. travnja 2024. utvrđeno je da postoji tražbina tužitelja u iznosu od 1.732,03 eur kao tražbina 2. Višeg isplatnog reda, obzirom da je vjerovnik nesporno dokazao osnovanost svog potraživanja.

2. U obrazloženju presude sud navodi da je predmet spora utvrđenje postojanja tražbine koju je u stečajnom postupku nad tuženikov osporio stečajni upravitelj navodeći kao razlog da tražbina nije nastala prije otvaranja stečajnog postupka, a u parnicu je tužitelj upućen rješenjem stečajnog suda sukladno odredbi čl. 266. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17 i 36/22; dalje: SZ). Sud je utvrdio da je tražbina s osnove povrata isplaćenih državnih potpora za očuvanje radnih mjesta nastala prije otvaranja stečajnog postupka budući da je ugovor na temelju kojih je isplaćena prestao raskidom zbog proteka roka za ispunjenje obveze koji je ugovoren kao bitan sastojak sukladno odredbi čl. 361. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredbi parničnog postupka. Smatra da je počinjena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je pogrešan zaključak suda da je rok za ispunjenje obveze dostave isprava bitan sastojak ugovora. Prema njegovoj ocjeni tužitelj u trenutku otvaranja stečaja nije imao tražbinu nego je ona nastala tek po proteku roka od 8 dana od 30. prosinca 2022., kada je stečajni upravitelj primio tužiteljevu prijavu tražbine i poziv na povrat isplaćenih sredstava. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom navodi da je pravilna ocjena suda o roku kao bitnom sastojku.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Iz pobijane odluke proizlazi da je predmet spora utvrđenje postoji li tražbina tužitelja s osnove povrata isplaćenih iznosa državne potpore, koju je po prijavi u stečajni postupak nad tuženikom osporio stečajni upravitelj tuženika navodeći da se ne radi o tražbini koja je nastala do otvaranja stečajnog postupka, 27. listopada 2022.

8. Sud je utvrdio, a tuženik u žalbi ta činjenična utvrđenja ne osporava, da je tuženik podnio Zahtjev za mjeru Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim krizom za razdoblje od ožujka do svibnja 2020., povodom kojeg je 25. veljače 2021. sklopljen Ugovor o dodjeli Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Koronavirusom (dalje: Ugovor od 25. veljače 2021.), te da je tužitelj izvršio isplate potpora po ugovoru.

9. Tužitelj je po Ugovoru sklopljenom 25. veljače 2021. traži povrat iznosa 1.061,78 eur jer je utvrđeno da tuženik nije ispunio obvezu dostave dokaza o isplati plaće za radnika SĆ za travanj i svibanj 2020., a odredbom članka 2. Ugovoreno je da će tuženik dostaviti dokaz o isplaćenoj plaći radniku za kojeg je ostvario pravo na potporu najkasnije do 5. u tekućem mjesecu u kojem dospijeva isplata potpore.

10. Utvrđeno je da je tuženik podnio Zahtjev za mjeru Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim krizom za razdoblje od listopada do prosinca 2020. povodom kojeg je 8. prosinca 2021. s tužiteljem sklopio Ugovor o dodjeli Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Koronavirusom (dalje: Ugovor od 8. prosinca 2021.).

11. Po Ugovoru od 8. prosinca 2021. tužitelj traži povrat iznosa od 670,24 eur, a od toga iznos od 530,89 eur jer je utvrđeno da je ponovnim uvidom u evidenciju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno da je radnik EĆ kod tuženika zaposlen od 19. listopada 2020., a u uvjetima natječaja za dodjelu potpora je naveden kriterij da isplata potpore za listopad nije moguća za radnike zaposlene nakon 30. rujna 2020., zatim, iznos od 139,35 eur jer tuženik nije dostavio Ugovor o radu kao dodatnu dokumentaciju za kontrolu ugovornih obveza za to predviđenom roku iz odredbe članka 2. Ugovora.

12. Prema odredbi čl. 36. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“ broj: 118/18 i 32/20; dalje: ZTR) mjere aktivne politike zapošljavanja koje provodi Zavod te uvjete i način korištenja sredstava za provođenje tih mjera godišnje donosi Upravno vijeće Zavoda a posebni uvjeti i način korištenja sredstava utvrđuju se ugovorom između Zavoda i korisnika sredstava.

13. Iz odredbe čl. 2. st. 2. Ugovora od 25. veljače 2021. proizlazi da se tuženik obvezao dostaviti tužitelju dokaz o isplaćenoj plaći za prethodni mjesec najkasnije do 5. U tekućem mjesecu. Tuženik ne spori da tu obvezu nije ispunio u roku u kojem se obvezao ugovorom. Iz formulacije te ugovorne odredbe proizlazi da se radi o bitnom sastojku ugovora, stoga je pravilno sud u odnos na ovaj dio zahtjeva primijenio odredbu čl. 361. ZOO-a i utvrdio da je tražbina tužitelja u iznosu od 1.061,78 eur nastala prije otvaranja stečajnog postupka te je trebalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

14. Iz odredbe čl. 6. Ugovora od 8. prosinca 2021. proizlazi da poslodavac potpisom ugovora potvrđuje da su podaci i razlozi korištenja potpore u predmetnom zahtjevu i dostavljenoj dokumentaciji točni. Međutim, tužitelj prema toj ugovornoj odredbi može ugovor raskinuti samo ako nije mogao znati za činjenice koje bi utjecale na dodjeljivanje potpore, a podatak o trenutku zaposlenja radnika za kojeg je dodijeljena potpora tužitelj je mogao saznati uvidom u podatke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kako je saznao i nakon sklapanja ugovora. Pored toga, iz ove ugovorne odredbe proizlazi da tužitelj može raskinuti ugovor, prema tome za raskid je potrebna izjava tužitelja da koristi pravo na raskid te raskid ne nastupa po sili zakona.

15. Iz ugovora od 8. prosinca 2021. ne proizlazi obveza dostave ugovora o radu niti da bi propust u dostavi ugovora o radu predstavljao razlog za raskid ugovora, naročito bez pozivanja a ispunjenje.

16. Slijedom navedenog, u odnosu na zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine u iznosu od 670,00 eur tužitelj nije dokazao da je ona nastala do trenutka otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom te je odlučujući o tom dijelu zahtjeva sud pogrešno primijenio odredbu čl. 361. ZOO-a i čl. 138. st. 2. SZ-a, stoga je trebalo primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

17. Sukladno odredbi čl. 166. i 154. st. 2. ZPP-a pravo na naknadu troška pripada tužitelju, s obzirom na to da je u većem omjeru uspio u sporu (61%), međutim, on takav zahtjev nije postavio.

Zagreb, 13. prosinca 2024.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak