P-1319/23-35

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate 2.438,15 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. listopada 2024., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ane Gujić, odvjetnice i u nazočnosti punomoćnice tuženika Sofije Petković, odvjetnice, donio je i objavio 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju skutera i motocikla broj 628-50-3771270 sklopljenog 13.11.2006. između korisnika kredita OL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, te solemniziranog 14.11.2006. kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzlea, Maršala Tita 75/1, Opatija, pod brojem OU-521/06, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća''.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju skutera i motocikla broj 628-50-3771270 sklopljenog 13.11.2006. između korisnika kredita OL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, te solemniziranog 14.11.2006. kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzlea, Maršala Tita 75/1, Opatija, pod brojem OU-521/06, a koja glasi:

''3./treće/ NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita''.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.122,61 € sa zateznim kamatama tekućim na iznos od :

- 0,46 EUR od dana 05.05.2008.,

- 7,81 EUR od dana 02.10.2008.,

- 0,09 EUR od dana 23.12.2008.,

- 9,9 EUR od dana 30.12.2008.,

- 11,41 EUR od dana 30.01.2009.,

- 12,09 EUR od dana 23.04.2009.,

- 10,31 EUR od dana 23.04.2009.,

- 10,67 EUR od dana 27.04.2009.,

- 7,77 EUR od dana 01.06.2009.,

- 5,64 EUR od dana 12.08.2009.,

- 6,21 EUR od dana 12.08.2009.,

- 7,33 EUR od dana 25.09.2009.,

- 7,23 EUR od dana 29.09.2009.,

- 6,1 EUR od dana 26.10.2009.,

- 8,23 EUR od dana 18.01.2010.,

- 9,94 EUR od dana 18.01.2010.,

- 12,37 EUR od dana 25.01.2010.,

- 11,81 EUR od dana 25.02.2010.,

- 15,12 EUR od dana 25.03.2010.,

- 14,49 EUR od dana 26.04.2010.,

- 15,71 EUR od dana 29.06.2010.,

- 26,28 EUR od dana 01.09.2010.,

- 24,1 EUR od dana 01.09.2010.,

- 30,75 EUR od dana 26.10.2010.,

- 28,45 EUR od dana 26.10.2010.,

- 24,76 EUR od dana 26.10.2010.,

- 32,55 EUR od dana 21.12.2010.,

- 42,46 EUR od dana 07.01.2011.,

- 35,44 EUR od dana 02.02.2011.,

- 37,91 EUR od dana 30.05.2011.,

- 34,78 EUR od dana 31.08.2011.,

- 35,34 EUR od dana 31.08.2011.,

- 48,63 EUR od dana 31.08.2011.,

- 49,92 EUR od dana 31.08.2011.,

- 61,03 EUR od dana 14.10.2011.,

- 55,32 EUR od dana 14.10.2011.,

- 49,08 EUR od dana 14.10.2011.,

- 48,14 EUR od dana 02.11.2011.,

- 47,67 EUR od dana 01.12.2011.,

- 50,63 EUR od dana 02.01.2012.,

- 53,21 EUR od dana 31.01.2012.,

- 53,56 EUR od dana 16.03.2012.,

- 51,77 EUR od dana 31.03.2012.,

- 52,98 EUR od dana 30.04.2012.,

- 53,8 EUR od dana 31.05.2012.,

- 52,41 EUR od dana 09.07.2012.,

- 52,78 EUR od dana 23.07.2012.,

- 51,73 EUR od dana 03.09.2012.,

- 49,49 EUR od dana 21.09.2012.,

- 51,89 EUR od dana 29.10.2012.,

- 53,04 EUR od dana 28.11.2012.,

- 52,23 EUR od dana 07.01.2013.,

- 47,71 EUR od dana 04.02.2013.,

- 51,55 EUR od dana 04.03.2013.,

- 51,89 EUR od dana 11.04.2013.,

- 50,38 EUR od dana 03.05.2013.,

- 45,7 EUR od dana 04.06.2013.,

- 45,58 EUR od dana 01.07.2013.,

- 46,73 EUR od dana 31.07.2013.,

- 48,57 EUR od dana 03.09.2013.,

- 51,13 EUR od dana 04.11.2013.,

- 49,81 EUR od dana 09.11.2013.,

- 50,74 EUR od dana 04.01.2014.,

do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 315,54 € sa zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2006., do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.802,28 €.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.060,22 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su OL, kao korisnik kredita s prebivalištem i tuženik dana 13.11.2006. godine Ugovor o kreditu za kupnju skutera i motocikla broj 628-50-3771270. Sklopljenim Ugovorom tuženik se obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 15.670,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, dok se pravni prednik tužitelja obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 25.05.2023. pravni prednik tužitelja je sve svoje tražbine prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu iz toč. I. tužbe, zajedno sa svim sporednim pravima, u cijelosti prenio na tužitelja. Pravni prednik tužitelja je o izvršenom prijenosu tražbine obavijestio tuženika, uz napomenu da od trenutka izvršene cesije svoje dospjele obveze na temelju predmetnog Ugovora treba ispunjavati tužitelju kao novom vjerovniku. Ukazuje da je predmetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula je nepoštena odnosno ništetna, jer korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, jer neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe, nedvojbeno je na štetu korisnika kredita i značajna je. Ukazuje da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03,), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena. S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni / zaključeni u razdoblju između 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Nadalje ukazuje na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku te odredbu čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača.

2. Nadalje ističe da je odredbom čl. 3. Ugovora utvrđena obveza korisnika kredita da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 517.11 CHF te je korisnik kredita na dan korištenja kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku isplatio kunsku protuvrijednost predmetnog iznosa, a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Ukazuje da je i predmetna odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna iz razloga jer sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo jer se radi o standardiziranom – tipskom ugovoru temeljem kojega je korisnik bio doveden u situaciju „uzmi ili ostavi“. Također ukazuje da sporna odredba nije ni jasna, razumljiva ni uočljiva budući iz odredbe ni na koji način ne proizlazi što to točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži te po kojoj točno osnovi se takav trošak uopće naplaćuje, unatoč činjenici da iz iste proizlazi izravna financijska obveza za korisnika kredita. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine s izmjenama (NN broj 96/2003), a koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, radi čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što se posebno odnosi na odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je kako činjenica da se od pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Teret dokaza da se o određenoj odredbi pojedinačno pregovaralo pritom leži upravo na trgovcu (stavak 4.). Polazeći od nesporne činjenice da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da je istom odredbom činidba ugovorena protivno čl. 269. st. 2. i čl. 271. st. 1. ZOO, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj, te da je navedenom odredbom korisniku kredita nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, jasno je kako je takvom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca te kako je stoga ista ništetna. Predmetnim podneskom tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu tražeći da se tuženiku naloži dostavu isprava pobliže opisanih u manifestacijskom zahtjevu te da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kako bi mogao postaviti određen tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke te je osporio tuženi zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi da osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku a ukoliko bi ga i imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja, jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu jer sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Ukazuje i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“, dok predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Nadalje je naveo da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje skutera, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Također navodi da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Nadalje ukazuje da osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Također navodi da je potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Slijedom navedenog tuženik navodi da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa stoga nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, a ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tada ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Navodi da predmetni ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Također ukazuje da ukoliko bi sud smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. U odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora, ukazuje da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a s obzirom da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Također navodi da je ista propisana i općim aktima tuženika čija primjena je ugovorena odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu. Čak i kada bi bilo dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Zaključno navodi da prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

4. Sud nije odobrio očitovanje tužitelja na navode tuženika iz podneska od 6. listopada 2023. kako se već očitovao podneskom od 12. listopada 2023., te očitovanje tuženika na podnesak tužitelja od 12. listopada 2023. a kako se tuženik već očitovao podneskom od 21. ožujka 2024., te očitovanje tužitelja na navode tuženika iz podneska od 21. ožujka 2024. kako se već očitovao podneskom od 26. ožujka 2024., budući da je sud sukladno odredbi čl. 299.a. ZPP-a, smatrao da ona nisu potreba i da bi dovela samo do odugovlačenja postupka.

5. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 17. rujna 2024., a nakon provedenog vještačenja, u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, postavio određen tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 2.122,61 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice pobliže opisane u podnesku u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i iznos od 315,54 € u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

6. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 14-17 spisa), pisani iskaz svjedoka OL (list 37-39 spisa), zahtjev za kredit i izjavu (list 51 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih skutera (list 52-54 spisa), otplatnu tablicu kredita- informativni izračun (list 83-86 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 97-101 spisa), saslušanje svjedoka OL (list 105-108 spisa) te u nalaz i mišljenje i dopunu istog vještaka Petre Blašković (list 117-125 spisa te list 130-132 spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.438,15 € i to iznosa od 2.122,61 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu te iznosa od 315,54 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, sve u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO).

9. Među strankama nije sporno da su tuženik i OL zaključili 13. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj 628-50-3771270 (dalje u tekstu – Ugovor), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) te koji kredit je otplaćen u cijelosti. Jednako tako nije sporno da je OL sklopilo 25. svibnja 2023. sklopio sa tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak i svih plaćanih naknada iz ugovora o kreditu broj 628-50-3771270, te nije sporan status potrošača korisnika kredita, odnosno OL.

10. No, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu (čl. 7. st. 1. Ugovora) i naknadu za obradu kredita (čl. 3. Ugovora) ništetne, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari kao što je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP-03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

12. Uvidom u točku 1. Ugovora ovaj sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost 15.670,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

13. Točkom 2. Ugovora ugovoreno je da je redovna kamata 6,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.

14. Točkom 3. Ugovora ugovorena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

15. Točkom 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

16. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su OL i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 25. svibnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da OL ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između OL i tuženika i to ugovora o kreditu broj 628-50-3771270, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada

17. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

18. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

19. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP-03, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. (tako i VTS, Pž-4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021-3 od 1. kolovoza 2022.)

20. I Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

21. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07.). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu I. tuženik.

22. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

23. Tužitelj se tijekom postupka izrijekom poziva na navedene odluke iz kolektivnog spora.

24. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

27. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

28. Kao što je ranije navedeno i odredbom čl. 126. ZZP-22 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

29. Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili OL i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 13. studenog 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

30. Nadalje, u odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 – dalje: ZZP-14) koji je bio na snazi u trenutku donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: P-1401/2012, a kojom odredbom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno na pozivanje tuženika da ovaj postupak nije pokrenuo potrošač, treba navesti da pogrešno smatra tuženik da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u ovom postupku. Pri tome se također ukazuje da ZZP-03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije sadržavao ovakvu odredbu, već je ona unesena tek izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u Narodnim novina br. 79/2007 i koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. S druge strane niti u trenutku podnošenja tužbe koja je podnesena 12. lipnja 2023. tada važeći Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22 – dalje: ZZP-22) nije sadržavao identičnu odredbu već je navedenim Zakonom bilo propisano u čl. 126. da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate, odnosno i taj Zakona je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene ne samo potrošač, već i osoba koja ima pravni interes. Stoga nije osnovano pozivanje tuženika na odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji nije bio na snazi ne samo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, već niti u trenutku podnošenja tužbe, već koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, odnosno donošenja odluke od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koji trenutak prema stavu ovog suda ne može biti odlučan glede primjene sporne odredbe, budući da je prema stavu ovog suda odlučan trenutak podnošenja tužbe. No, sve kada bi se navedena odredba čl. 118. ZZP-14 i mogla primijeniti u ovom postupku ukazuje se da ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik OL. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

31. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i/ili valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

32. Iz odredaba čl. 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik samo paušalno navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali ne argumentira detalje tih pregovora.

33. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

34. Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

35. Slijedom navedenog, sud je na okolnosti da su predmetne odredbe korisniku kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, zatim da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, sud izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita OL.

36. Svjedok OL u svom iskazu je u bitnome naveo da mu odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta u CHF nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njene obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Također je naveo kako mu nitko od djelatnika banke nije obrazložio posljedice i rizike vezanje kredita uz tečaj CHF te da nije pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o valutnoj klauzuli kao i da mu nitko nije nudio mogućnost sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u EUR-u. Nadalje je naveo da je pročitao ugovor prije potpisivanja i da mu je bilo jasno da se rata kredita može mijenjati tijekom otplate kredita ovisno o promjeni CHF. Iskazao je da je on otplaćivao kredit, osim u periodu tijekom 2009. kada je rate kredita uplaćivao njegov otac jer je u tom periodu bio na brodu koji se nalazio u Somaliji, i koji je u tom trenutku bio otet te je s toga bio on osobno spriječen uplaćivati rate kredita, ali da je po povratku s broda vratio ocu sve rate koje je bio uplatio za njega.

37. Ovdje treba ukazati da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo nakon iskaza svjedoka OL, i to iz razloga što je svjedok naveo da je u određenom razdoblju dok je on bio na brodu, rate kredita plaćao njegov otac, budući da je jednako tako iz iskaza svjedoka razvidno da je naveo da je njegov otac u njegovo ime i za njegov račun plaćao te rate dok je on bio na brodu, te da je po povratku on i vratio ocu te rate koje je otac uplatio za njegov račun. Tuženik nije osporavao tvrdnju svjedoka da je svjedok i vratio svom ocu uplaćene rate nakon povratka s broda.

38. Slijedom navedenog, imajući u vidu isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka OL, ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi.

39. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem prisjednice javnog bilježnika Hrvojke Kuzle, koja je vršila solemnizaciju predmetnog ugovora, jer javni bilježnik sigurno nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao tužiteljici pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti, jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je sporna ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, ali ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos.

40. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

41. Zaključno valja reći da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

42. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno vraćanje anuiteta kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (točka I. izreke).

43. U odnosu na zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim dio članka 3. Ugovora o kreditu, te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo potrebno je dodatno navesti da je iz iskaza svjedoka također razvidno da se ni o ovoj odredbi čl. 3. Ugovora kao niti o drugim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da je korisnik kredita dobio unaprijed pripremljen ugovor i da nije postojala mogućnost izmjene njegovih odredbi te da slijedom toga korisnik kredita nije bio informiran niti na što se konkretno odnosi predmetna naknada od 3,30% niti je o njoj mogao pregovarati.

44. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

45. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine s izmjenama (NN broj 96/2003), a koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, radi čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što se posebno odnosi na odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je kako činjenica da se od pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Teret dokaza da se o određenoj odredbi pojedinačno pregovaralo pritom leži upravo na trgovcu (stavak 4.).

46. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Također je svjedok OL potvrdio da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.

47. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

48. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

49. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je korisnik kredita mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je korisnik kredita na temelju članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – korisnika kredita, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

50. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% na iznos kredita (točka II. izreke)

51. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 3. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

52. Ovdje se dodatno ukazuje da iako je predmetna odredba o naknadi za obradu kredita jasna i uočljiva, budući se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i ista je bila unaprijed formulirana od strane banke, pa korisnik kredita nije imao utjecaja na nju čime je ona suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli) te da korisniku kredita nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita. (tako i VSRH, Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

53. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ovaj sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

54. Vještak je svom nalazu i mišljenju naveo da je Ugovorom ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok se na otplatnom planu navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća pa je stoga i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća. Nadalje je utvrdio da ukupan iznos pretplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.122,61 €, a da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 83,15 €, te je tako utvrdio da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja za otplatu na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.039,46 €.

55. U dopuni nalaza i mišljenja od 6. kolovoza 2024. vještak je u odnosu na naknadu za obradu kredita naveo da ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi 315,54 €.

56. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka ali je ostao kod ranije iznesenih prigovora dok je tužitelj podneskom od 17. rujna 2024. naveo također da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je postavio određen tužbeni zahtjev na načni da je potraživao iznos od 2.438,15 € (2122,61 € s osnova valutne klauzule i iznos od 315,54 € s osnove naknade za obradu kredita) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice.

57. U odnosu na izračun razlike koja je nastala uslijed primjene valutne klauzule u CHF, ovaj sud je uzeo o obzir onu varijantu koju je izradio vještak a u kojoj nisu uzete u obzir i pozitivne i negativne razlike, već samo pozivne razlike.

58. Naime, potrebno je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca kojom je izraženo shvaćanje prema kojemu: „da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu“.

59. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije istaknuo ni prigovor prijeboja niti prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na „negativne razlike“, to o navedenom ovaj sud nije ni odlučivao pa stoga nije bilo moguće iznos koji je tužitelj potraživao umanjiti za navedene „negativne razlike“, kada nije postojao odgovarajući zahtjev tuženika u vidu prigovora prijeboja, prigovora radi prebijanja ili protutužbe.

60. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 7. Ugovora) te odredbe o naknadi za obradu kredita (čl. 3. Ugovora) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, i to u ukupnom iznosu od 2.438,15 €, kako je odlučeno u točki III. i IV. izreke.

61. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate, jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj.

62. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

63. Najprije valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

64. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

65. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

66. Predmetna tužba, se dijelom odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, pa imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan u dijelu tužbe koji se odnosi na ništetnost odredbe o vezanju za valutu CHF.

67. U odnosu na dio potraživanja s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, ima se primijeniti ranije navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga ni u tom dijelu nije osnovan prigovor zastare.

68. Suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

69. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje i to za pristup na ročišta održana 9. travnja 2024., 5. lipnja 2024. i 31. listopada 2024., u iznosu od 200,00 €, , za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 12. lipnja 2023. (tužba), te od 17. rujna 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje) u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 8. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 8. t. 3. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.312,50 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 118,95 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 70,83 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Jednako tako tužitelj ima pravo i na naknadu troška provedenog vještačenja u iznosu od 300,00 €. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.802,28 €. (točka V. izreke)

70. Ovdje se napominje da je tužitelj prvotno odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 186. b. st. 5. ZPP-a u iznosu od 7.250,00 €, te je potom također pravilno sukladno navedenoj odredbi, a nakon provedenog vještačenja postavio konačan određene tužbeni zahtjev te slijedom toga vrijednost predmeta spora nakon podneska od 16. srpnja 2024. iznosi 2.438,15 €. Sukladno navedenom, sud je vrijednost pojedine radnje ocjenjivao sukladno vrijednosti predmeta spora koja je bila u tom trenutku.

71. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podnesaka od 13. listopada 2023. i od 26. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 €, za svaki od navedenih podnesaka budući da sud raspravnim rješenjem od 9. travnja 2024., nije dopustio tužitelju predmetno očitovanje na navode tuženika iz odgovora na tužbu i iz podneska tuženika od 21. ožujka 2024., budući da je sud smatrao sukladno odredbi čl. 299.a. ZPP-a, da to nije bilo potrebno već da bi dovelo samo do odugovlačenja postupka, slijedom čega ga je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu preko dosuđenih iznosa, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora, navedene pristojbe iznose od 118,95 € odnosno 70,83 €. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.060,22 € (točka VI. izreke).

Zagreb, 12. prosinca 2024.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a). Žalba protiv presude odnosno rješenja ne odgađa ovrhu. (čl. 467.a. ZPP-a, odnosno čl. 97. ZID ZPP-a, NN 70/19)

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 70,83 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana