Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10548/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ŽĐ, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po branitelju Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Dugoj Resi od 27. kolovoza 2024., broj: Pp-2494/2023, na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog ŽĐ i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni ŽĐ je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 40,00 EUR (četrdeset eura) u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog dva prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično pobliže opisanih u izreci te presude, i to u točki I. zbog djela prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koje djelo mu je utvrđena novčana kazna 920,00 eura i u točki III. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. istog Zakona za koji mu je utvrđena novčana kazna 260,00 eura, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona izrečena ukupna novčana kazna 1.180,00 eura. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. 1. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 20,00 eura, te je na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja IĐ na udaljenost manju od 100 metara i zabrane uznemiravanja u trajanju od tri mjeseca, s time da će se primijenjena mjera opreza zabrane približavanja žrtvi nasilja i zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s njom uračunati u trajanje zaštitne mjere.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prava, te zbog odluke o sankcijama. Žalitelj navodi u bitnom, da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, nerazumljiva je i proturječna. Žalitelj detaljno ponavlja obranu koju je iznio u postupku, opisuje događaje predmetne zgode kao i obiteljsku situaciju i odnos sa sestrom, ističući da nije bilo fizičkog kontakta sa sestrom, da je razgovarao normalnim tonom o tome da zbog tuče želi smjestiti vozilo u majčinu garažu, da je zamijenio samo cilindar i ostavio ključ u vratima garaže koja ima dva ulaza i nije pregrađena, pa je sestra mogla koristiti dvoja ulazna vrata. Nije počinio ekonomsko nasilje, nejasno je zašto sud poklanja vjeru oštećenoj i svjedokinji, kao što je nejasno zbog čega je odbijen njegov dokazni prijedlog kao nepotreban iako je u vezi s događajem i majka mu je dala dopuštenje da promijeni bravu, dok bi i policijski službenici kao svjedoci očigledno iskazali o bitnim činjenicama jer su došli neposredno nakon događaja. Sestra nije imala nikakvih ozljeda, a odluka se ne smije temeljiti samo na njezinu iskazu i iskazu njezine kume čija je vjerodostojnost upitna. Dostavlja fotografije mjesta iz kojih se vidi da je udaljenost od mjesta gdje je bila svjedokinja preko 20 m, te ističe da su iskazi svjedoka toliko kontradiktorni da je sud pristrano zaključivao pri donošenju odluke, zanemarivši da je garaža bila prazna, dok su oštećena i svjedokinja o tome iskazivale kontradiktorno, kao i da je zamijenjena samo jedna brava a ne dvije, što bi mogli potvrditi i policijski službenici. Zaštitna mjera je nepotrebna jer ionako ne razgovara sa sestrom niti joj se približava, a kazna je neprimjerena i nezakonita jer nije kriv, te mu ozbiljno ugrožava egzistenciju, zbog čega predlaže da ga se oslobodi optužbe, podredno da se žalba prihvati, odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da iznese svoju obranu kao i da angažira branitelja, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

5.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji žalitelja, pa nije smatrao potrebnim provesti i druge dokaze, u obrazloženju presude je dao razloge zbog kojih nije provodio dokaz policijskih službenika i okrivljenikove majke, ocjenjujući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri i nesporno utvrđeno, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđeno da su ostvarena zakonska obilježja prekršaja.

6. U odnosu na činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

6.1. Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i dvije svjedokinje – okrivljenikovu sestru IĐ i njezinu kumu i susjedu TĐ, proveo suočenje okrivljenika i oštećenice, te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi iskaza ispitanih osoba, nalazeći da postupanje okrivljenika na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

6.2. Oštećenica je kao sudionica događaja po navodima prvostupanjskog suda iskazivala uvjerljivo, te je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na njezinom iskazu kao i na iskazu svjedokinje TĐ koja je bila očevidac događaja, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio njihovo svjedočenje, kako u odnosu na ekonomsko nasilje, tako i u odnosu na primjenu fizičke sile (odgurivanje rukama sestre u nazočnosti njezina djeteta tijekom prepirke oko promjene brave).

6.3. U postupku i nije bilo sporno da je okrivljenik promijenio cilindar brave na vratima garaže koju koristi oštećenica, a ista je iskazala da joj okrivljenik nije dao niti ostavio ključ. Kada se uzme u obzir cjelokupni kontekst događaja, činjenica da se oko nekretnine vodi spor između suvlasnika i da okrivljenik ne živi na toj adresi, njegovo pristupanje i mijenjanje cilindra brave na vratima garaže predstavlja neprimjereno ponašanje koje zadire u oštećeničino korištenje garaže koju inače ona koristi. Bez obzira ne pitanje može li se u garažu pristupiti i kroz neki drugi ulaz, je li u garaži u tom trenutku bilo nečije vozilo i je li okrivljenik postupao po nagovoru svoje majke koja je suvlasnica nekretnine, takvo postupanje dovodi do onemogućavanja redovnog i normalnog korištenja garaže.

6.4. Naime, prekršaj ekonomskog nasilja je, između ostalog: „... ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine..." (članak 10. točka 4. Zakona). Notorno je da je mijenjanjem cilindra brave na opisani način došlo do onemogućavanja oštećenice u redovnom ulasku vozilom u prostor i time uobičajenog korištenja osobne imovine oštećenice.

7. S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

8. Razmotrivši odluku o utvrđenim novčanim kaznama, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za svaki počinjeni prekršaj utvrdio odgovarajuću kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

8.1. Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja bila propisana novčana kazna u rasponu od 260,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do 90 dana, a za djelo iz članka 22. stavak 3. citiranog Zakona novčana kazna u rasponu od 920,00 eura do općeg maksimuma, odnosno kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana do 90 dana. Okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne i to u najmanjem predviđenom iznosu za pojedino djelo prekršaja.

8.2. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna u zakonskom minimum nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Prvostupanjski je sud naveo koje je okolnosti cijenio pri odluci, te su sve olakotne okolnosti našle dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u posebnom minimumu. Stoga ovaj sud nalazi da je upravo ovako izrečena ukupna novčana kazna primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

8.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

9. Ispitujući povodom žalbe odluku prvostupanjskog suda u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud istu izrekao s ciljem da se otklone uvjeti koji bi mogli omogućiti ponavljanje sukoba i da se zaštiti oštećenica. Imajući u vidu poremećene odnose između brata i sestre, ovaj sud nalazi da su izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani, te držeći da će se upravo primjenom navedene mjere u kombinaciji s novčanom kaznom otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na ponavljanje sukoba ali i dodatno efikasno zaštititi i dijete oštećenice koje je nužno zaštititi od izloženosti negativnim učincima poremećenih obiteljskih odnosa.

9.1. Sve okolnosti koje je žalitelj naveo u svojoj žalbi, nisu takve prirode da bi utjecale na odluku prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere. Naime, člankom 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je jasno propisano da je svrha zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Primarna je zadaća suda u prekršajima obiteljskog nasilja, zaštititi obitelj koja je pod osobitom zaštitom države te sankcionirati i suzbiti svaki oblik nasilja u obitelji, pri čemu cilj zaštite članova obitelji preteži nad pojedinačnim interesom okrivljenika, čime je ostvarena mjera prevencije razvidna legitimnom cilju.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 40,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, punomoćnika oštećenice i tužitelja.