Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1533/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Nuić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9142/2023-35 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9142/2023-35 od 28. lipnja 2024.:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012138039 od 5. prosinca 2006. kojom je plaćanje anuiteta vezano uz valutnu klauzulu u CHF

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012138039 od 5. prosinca 2006. kojom je ugovorena glavnica kredita uz valutnu klauzulu u CHF i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

- potvrđuje pod toč. II., III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv toč. IV. izreke navedene presude.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi Ugovora o kreditu broj 9012138039 od 5. prosinca 2006., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, a kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta uz valutu švicarski franak, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.409,77 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.109,68 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu sa zateznim kamatama, dok je pod toč. V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke iz st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, djelomično nije osnovana i djelomično nije dopuštena.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba iz Ugovora o kreditu broj 9012138039 od 5. prosinca 2006. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta uz valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 2.409,77 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose koje je tužitelj isplatio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 5. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012138039 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 18.440,28 CHF prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita i da je kredit u cijelosti otplaćen

- da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute u CHF prema ugovorenom tečaju na dan anuitetne otplate

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je, između ostalih banaka, tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je zastara počela teći pravomoćnošću navedene presude od 14. lipnja 2018. (kada je donesena pravomoćna presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10), a kako je tužba podnesena 26. svibnja 2021. da nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP, kako to propisuje čl. 502.c ZPP i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da je nalazom i dopunom nalaza vještaka utvrđeno da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF tijekom ispunjenja kreditne obveze u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita isplatio tuženici iznos od 2.409,77 EUR

- da tuženica nema pravo na isplatu tzv. negativne razlike za razdoblje kada je obračunavala i naplaćivala tužitelju anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od tečaja za CHF koji je važio na dan korištenja kredita iz razloga navedenih pod toč. 17. obrazloženja.

7. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta uz valutu CHF primjenom čl. 81. st. 1., 2. i 4. te čl. 87. st. 1. ZZP, kao i da tužitelj ima pravo isticati razloge ništetnosti unatoč tome što je kredit otplaćen, pa je isto utvrđeno pod toč. I. izreke presude. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba s osnova promjene tečaja CHF tijekom ispunjenja kreditne obveze isplatio tuženici iznos od 2.409,77 EUR, prvostupanjski sud je obvezao tuženicu pod toč. II. izreke presude isplatiti navedeni iznos primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni tuženici.

8. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa (P-1401/12 i Pž- 6632/17) nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na konkretan slučaj, s obzirom je u tom postupku pružena apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne primjenjuju na konkretan ugovorni odnos, a kako o tim tvrdnjama tuženice sud nije dao valjano obrazloženje to smatra da je počinjena navedena bitna povreda i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, ističe da je prigovorio nalazu vještaka u dijelu u kojem nije uzeta u obzir tzv. negativna tečajna razlika s obzirom da ugovorna odredba ne može biti ništetna samo kad je tečaj viši, a valjana kad je tečaj niži. Smatra da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., odnosno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. jer sud nije utvrdio jesu li te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da li je uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a da je pravilno primijenio navedene odredbe utvrdio bi i da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. U nastavku žalbe osporava utvrđeno činjenično stanje smatrajući da tužitelj nema pravo na isticanje razloga ništetnosti kada je kredit otplaćen jer se radi (eventualno) o zabrani manjeg značaja, te u ocjeni prigovora zastare, a u vezi svega navedenog osporava primjenu materijalnog prava.

9. Prije svega valja istači da tuženica žalbom pobija presudu u cijelosti, pa kako nema pravni interes za pobijanje toč. IV. izreke, kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (povrh dosuđenih pod toč. III. izreke), to je ovaj sud odbacio žalbu tuženice u tom dijelu primjenom čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP (toč. I. izreke ovog rješenja).

10. Ispitivanjem presude i rješenja u okviru žalbenih navoda tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u cjelokupnom stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je odredba kojom je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 6.2. Ugovora o kreditu) - nepoštena (ništetna) ugovorna odredba. Kako o navedenoj odredbi stranke nedvojbeno nisu pregovarale, a da tuženica nije informirala tužitelja kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba kojom je ispunjenje obveze ugovoreno uz valutnu klauzulu u CHF formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njegovu štetu, čime je postupanje tuženice pravilno ocijenjeno protivnim čl. 81. ZZP. S obzirom na navedeno nisu točni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti.

12. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti postupak i utvrditi činjenično stanje, smatrajući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju isto propustio utvrditi, u konkretnom slučaju su također neosnovane.

12.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12.2. Tuženica nije predlagala dokaze na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe u predugovornoj fazi pa je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutu CHF pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

13. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno usvojio zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovoren glavnica kredita uz valutnu klauzulu u CHF (toč. 1. Ugovora o kreditu). Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF i radi promjene kamatne stope preplatila tuženici iznos od 2.409,77 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je za taj restitucijski zahtjev pravilno otklonio prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koju je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

15. Prvostupanjski sud je pod toč. 17. obrazloženja presude iznio razloge na temelju kojih smatra da tuženica nema pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku. Žalbeni navodi kojima tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda, smatrajući da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje i po ocjeni ovoga suda ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj isti trebao platiti tuženici. Međutim, valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu iznosa s osnova tzv. negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

16. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je plaćanje anuiteta vezano uz valutu CHF i pod toč. II. izreke, dok je djelomično prihvatio žalbu i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica kredita.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužitelju iznos od 2.109,68 EUR za radnje navedene pod toč. 22. obrazloženja.

18. U žalbi tuženica navodi da izjavljuje žalbu protiv odluke o troškovima jer zbog osporavanja odluke o glavnoj stvari smatra da tužitelj nema pravo na trošak, kao i da niti jedan od podnesaka tužitelja (nakon tužbe), kao niti prisustvovanje na raspravama nisu utjecali na rezultate raspravljanja i sadržaj presude, odnosno da nisu bili potrebni za vođenje parnice.

19. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

20. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP utvrdio troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice (navedene pod toč. 22. obrazloženja) te ih odmjerio sukladno st. 2. cit. zakonske odredbe, pri čemu su troškovi i podnesaka i zastupanja na raspravama, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, bili potrebni za vođenje parnice. Kako je neuspjeh tužiteljice neznatan s pozicije kvalitativnog i kvantitativnog sagledanja spora i da radi toga nisu nastali posebni troškovi, to tužiteljica i primjenom čl. 154. st. 5. ZPP ima pravo na cjelokupan trošak. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. i V. izreke.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

U Varaždinu 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek