Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-708/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Štefičić d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Preradovićeva 16, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-55/2021-30 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija te se pobijana presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-55/2021-30 od 11. srpnja 2024. potvrđuje u pobijanim točkama I, IV i V izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju ČG, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz ugovora o namjenskom kreditu broj:3205083459, kreditna partija: 7102792585, isplati iznos od 4.419,60 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 1,86 eura, za razdoblje od 27.9.2006.

- na iznos od 1,07 eura, za razdoblje od 18.10.2008.

- na iznos od 2,68 eura, za razdoblje od 19.11.2008.

- na iznos od 13,49 eura, za razdoblje od 20.1.2009.

- na iznos od 15,28 eura, za razdoblje od 18.2.2009.

- na iznos od 7,66 eura, za razdoblje od 18.3.2009.

- na iznos od 9,85 eura, za razdoblje od 16.4.2009.

- na iznos od 10,68 eura, za razdoblje od 17.5.2009.

- na iznos od 6,48 eura, za razdoblje od 17.6.2009.

- na iznos od 6,65 eura, za razdoblje od 28.7.2009.

- na iznos od 6,81 eura, za razdoblje od 19.8.2009.

- na iznos od 8,31 eura, za razdoblje od 17.9.2009.

- na iznos od 5,67 eura, za razdoblje od 20.10.2009.

- na iznos od 8,00 eura, za razdoblje od 17.11.2009.

- na iznos od 7,44 eura, za razdoblje od 18.12.2009.

- na iznos od 13,52 eura, za razdoblje od 17.1.2010.

- na iznos od 16,55 eura, za razdoblje od 16.2.2010.

- na iznos od 15,80 eura, za razdoblje od 16.3.2010.

- na iznos od 20,11 eura, za razdoblje od 13.4.2010.

- na iznos od 24,28 eura, za razdoblje od 14.5.2010.

- na iznos od 28,05 eura, za razdoblje od 13.6.2010.

- na iznos od 35,40 eura, za razdoblje od 13.7.2010.

- na iznos od 29,38 eura, za razdoblje od 13.8.2010.

- na iznos od 51,28 eura, za razdoblje od 10.9.2010.

- na iznos od 40,49 eura, za razdoblje od 14.10.2010.

- na iznos od 42,61 eura, za razdoblje od 13.11.2010.

- na iznos od 56,30 eura, za razdoblje od 17.12.2010.

- na iznos od 63,40 eura, za razdoblje od 12.1.2011.

- na iznos od 49,68 eura, za razdoblje od 16.2.2011.

- na iznos od 59,40 eura, za razdoblje od 19.3.2011.

- na iznos od 47,80 eura, za razdoblje od 9.4.2011.

- na iznos od 60,38 eura, za razdoblje od 14.5.2011.

- na iznos od 70,84 eura, za razdoblje od 17.6.2011.

- na iznos od 67,59 eura, za razdoblje od 5.7.2011.

- na iznos od 91,42 eura, za razdoblje od 3.8.2011.

- na iznos od 100,43 eura, za razdoblje od 4.9.2011.

- na iznos od 72,02 eura, za razdoblje od 4.10.2011.

- na iznos od 71,82 eura, za razdoblje od 8.11.2011.

- na iznos od 70,95 eura, za razdoblje od 3.12.2011.

- na iznos od 74,24 eura, za razdoblje od 4.1.2012.

- na iznos od 79,23 eura, za razdoblje od 3.2.2012.

- na iznos od 78,98 eura, za razdoblje od 3.3.2012.

- na iznos od 76,61 eura, za razdoblje od 4.4.2012.

- na iznos od 76,93 eura, za razdoblje od 10.5.2012.

- na iznos od 78,90 eura, za razdoblje od 14.6.2012.

- na iznos od 76,38 eura, za razdoblje od 7.7.2012.

- na iznos od 76,52 eura, za razdoblje od 15.8.2012.

- na iznos od 71,63 eura, za razdoblje od 14.9.2012.

- na iznos od 74,70 eura, za razdoblje od 13.10.2012.

- na iznos od 77,32 eura, za razdoblje od 15.11.2012.

- na iznos od 76,06 eura, za razdoblje od 15.12.2012.

- na iznos od 73,57 eura, za razdoblje od 16.1.2013.

- na iznos od 72,83 eura, za razdoblje od 16.2.2013.

- na iznos od 72,26 eura, za razdoblje od 14.3.2013.

- na iznos od 76,81 eura, za razdoblje od 13.4.2013.

- na iznos od 69,57 eura, za razdoblje od 16.5.2013.

- na iznos od 68,30 eura, za razdoblje od 18.6.2013.

- na iznos od 69,06 eura, za razdoblje od 14.7.2013.

- na iznos od 69,37 eura, za razdoblje od 14.8.2013.

- na iznos od 71,11 eura, za razdoblje od 17.9.2013.

- na iznos od 73,56 eura, za razdoblje od 13.10.2013.

- na iznos od 73,97 eura, za razdoblje od 15.11.2013.

- na iznos od 77,34 eura, za razdoblje od 14.12.2013.

- na iznos od 73,71 eura, za razdoblje od 14.1.2014.

- na iznos od 59,88 eura, za razdoblje od 15.2.2014.

- na iznos od 60,96 eura, za razdoblje od 14.3.2014.

- na iznos od 59,95 eura, za razdoblje od 16.4.2014.

- na iznos od 58,28 eura, za razdoblje od 13.5.2014.

- na iznos od 57,77 eura, za razdoblje od 12.6.2014.

- na iznos od 59,68 eura, za razdoblje od 15.7.2014.

- na iznos od 61,09 eura, za razdoblje od 13.8.2014.

- na iznos od 61,20 eura, za razdoblje od 14.9.2014.

- na iznos od 61,85 eura, za razdoblje od 14.10.2014.

- na iznos od 63,85 eura, za razdoblje od 13.11.2014.

- na iznos od 64,14 eura, za razdoblje od 13.12.2014.

- na iznos od 64,56 eura, za razdoblje od 15.1.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 13.2.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 12.3.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 11.4.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 12.5.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 11.6.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 14.7.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 19.8.2015.

- na iznos od 64,50 eura, za razdoblje od 12.9.2015. sve do 30. rujna 2015. po stopi 15% godišnje do 31.12.2007., od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011. od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ČG za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose iz točke I. izreke ove presude za razdoblje od 1. listopada 2015., pa nadalje.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ČG, koji glasi: „Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 3205083459/1, broj računa:7102792585, isplati iznos od 27.869,07 kn/3.698,86 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju ČG nadoknadi troškove postupka u iznosu od 340,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 11. srpnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja po punomoćniku te troškove sudskih pristojbi."

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, pobijajući je iz svih žalbenih razloga.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja s osnove onoga što je on kao korisnik kredita preplatio tuženiku kao davatelju kredita, ispunjavajući svoju obvezu temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu valutnoj klauzuli.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke 3. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće na iznos kunske protuvrijednost 58.500,00 CHF, sa rokom otplate od 31 godinu, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor,

- da je obveza korisnika kredita na otplatu kredita ugovorena primjenom valutne klauzule, prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke,

- da su osporavane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile sastavni dio tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika,

- da su 27. siječnja 2016. stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15-dalje ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sa stanjem duga na dan 30. rujna 2015., da je njime utvrđen novi iznos glavnice, redovna kamata i otplatni plan, primjenom kamatnih stopa koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, kao i da je utvrđen iznos preplate temeljem obveza tužitelja prije sklapanja dodatka ugovora, u iznosu od od 2.947,89 kn, te je određen način uračunavanja ove preplate pri otplati budućih anuiteta,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a ova presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz ove parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. srpnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tužena u istom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09

– dalje: ZZP),

- da je u navedenom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita,

- da Dodatkom ugovoru koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/16 stranke nisu ugovorile bilo kakvo obeštećenje tužitelja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF,

- da preplata po Ugovoru zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 4.419,60 eura.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora, iz razloga iz kojih su one ocijenjene ništetnim u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, cijeni da ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi, da stoga ugovor nije ništetan u cijelosti.

8. Prvostupanjski sud nadalje smatra da sklopljeni dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR nije od utjecaja na pravo tužitelja zahtijevati od tuženika stečeno bez osnove zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Ovo u bitnome shvaćanjem da se Dodatkom ugovora ne rješava pitanje preplata izvršenih temeljem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora prije njegovog sklapanja.

9. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje iznos preplaćen primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom do 30. rujna 2015., kao dana sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, dok odbija dio tužbenog zahtjeva radi obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu s navedene osnove nakon 30. rujna 2015., kao i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa s osnove uvećane glavnice utvrđene Dodatkom Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15.

10. Ovakvi razlozi pobijane presude su u svemu razumljivi i neproturječni, pa su neosnovane žalbene tvrdnje koje u odnosu na navedene razloge presude upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 554. stavka 2. točke11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, navedenim presudama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, prvostupanjski sud je bio vezan u ovom postupku, temeljem odredbi članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. - dalje: ZZP/14), te članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP), kojima je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Radi se o procesnim odredbama koje se primjenjuju na sve postupke pokrenute prije njihovog stupanja na snagu. Stoga tuženik neosnovano tvrdi da njihovoj primjeni nema mjesta zbog toga što je sporni ugovor sklopljen prije njihovog stupanja na snagu. Imajući u vidu svrhu navedenih odredbi, treba zaključiti da pojam postupka radi naknade štete iz navedenih odredbi treba tumačiti i izvan instituta naknade štete, kako je on uređen Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO). Naime, odredbom članka 120. ZZP/14, koja je na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, je propisano da pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava osobu kojom je postupanjem trgovca suprotno odredbama toga zakona prouzročena šteta, da pred sudom pokrene postupak protiv trgovca, ne samo radi naknade štete, već da pokrene i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tome ili drugim zakonima. Upravo u smislu navedene odredbe treba tumačiti i doseg odredbi članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

12. Ocjena je ovoga drugostupanjskog suda da sama priroda povredi odredbi ZZP/03, koje se svode na propuštanje tuženika ukazati tužitelju na rizik ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima ukazuju na neosnovanost žalbenih tvrdnji o tome da se utvrđenja iz navedenih postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj postupak. Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula, kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju.

13. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njezinu štetu imala saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorena valutne klauzule ostvarena uslijed znatnog povećanja obveze tužiteljice tijekom otplate kredita.

14. Kao što je već prethodno rečeno, u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da su u konkretnom razdoblju banke, između ostalih i tuženik, sklapale ugovore o potrošačkim kreditima primjenom valutne klauzule u švicarskim francima suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90 ZZP/03. Tuženik je mogao dokazivati u ovome postupku da je prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu on tužiteljici ukazao na rizik ugovaranja konkretne valutne klauzule u prethodno navedenom smislu, što tuženik ničim nije dokazao. Naprotiv, suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, dok tuženik nije predlagao saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili druge osobe koja je u ime tuženika pregovarala sa tužiteljicom. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika da mu nije omogućeno saslušanje njegovog zaposlenika.

15. U odnosu na u žalbama iznesene tvrdnje o tome da sud nije mogao suditi kao da je ugovor sklapan bez primjene valutne klauzule, treba ponoviti kako ugovor može opstati bez ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, da se stoga, temeljem članka 87. stavka 2. ZZP/03, prava i obveze stranaka imaju cijeniti kao da Ugovor niti ne sadrži navedene ništetne odredbe.

16. Također treba reći da, u odnosu na razloge za ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik pogrešno smatra kako bi iz shvaćanja Suda Europske unije iskazanim u predmetu C-81/19 i C- 243/20 trebalo zaključiti da se o nepoštenosti takvih odredbi ne može zaključiti samo zbog toga što se one zasnivaju na dispozitivnoj odredbi

17. U odnosu na žalbene tvrdnje kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje na okolnost da je sporni ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svojstvu potrošača, treba potvrditi ocjenu prvostupanjskog suda da se radi o potrošačkom ugovoru. Ovo proizlazi već iz činjenice da je tužitelj kao fizička osoba sklopio sa tuženikom predmetni ugovor u kojemu je navedeno da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, kao i iz iskaza tužitelja. Konačno, ovo proizlazi i iz činjenice da su stranke sklopile dodatak navedenog ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, iz čega proizlazi da se je između stranaka podrazumijevalo da se je radilo o ugovoru o potrošačkom kreditiranju.

18. Za ocjenu da li tužitelj ostvaruje pravo na povrat preplaćenog odlučno je da su plaćanja pri otplati kredita vršena za njegov račun. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja da tužitelj ne ostvaruje pravo na povrat onih preplaćenih anuiteta plaćanje kojih je izvršila treća osoba.

19. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014. godine, a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine

20. Suprotno žalbenim navodima, to što iz prethodno navedenog razloga zastarni rok nije uopće počeo teći prije 14. lipnja 2018., nije od utjecaja na dospijeće tužiteljeve tražbine i posljedični tijek zakonske zatezne kamate. Imajući u vidu utvrđene okolnosti sklapanja ugovora u vezi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to se tuženik, suprotno žalbenim tvrdnjama, ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog. Temeljem čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pa se i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima se osporava ocjena prvostupanjskog suda da sklapanje dodatka ugovoru temeljem ZID ZPK u konkretnom slučaju nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, a koji se u bitnome svode na tvrdnje da je time stvorena nova pravna osnova za ocjenu međusobnih prava i obveza stranaka. Naime, iako je sklapanjem navedenog dodatka ugovoru nastala nova pravna osnova za ocjenu prava i obveza ugovornih strana iz ugovora o kreditu, osnovanost ovakvih žalbenih tvrdnji ne proizlazi prije svega iz cilja ZID ZKP/15 sadržanog u članku 19.b., a taj je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Pri tome u odnosu na žalbenu tvrdnju kako je upravo zauzetim pravnim shvaćanjem prvostupanjski sud navedene potrošače stavio u neravnopravan položaj, treba reći da su također ništetne identične odredbe o načinu određivanja promjenjive kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu sa ugovorenom drugačijom valutom obveze, pa tako i u onima denominiranim u valuti EUR. Iako se Dodatkom ugovora o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon njegovog sklapanja, njegovim odredbama nije jasno definirano rješavanje pitanja preplaćenih kamata u kreditima kroz ovdje utuženi period. Pri tome treba imati u vidu i to da u vrijeme donošenja navedenog Zakona, pa i sklapanja dodatka ugovora o konverziji, nije bila donesena pravomoćna odluka u navedenom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Dakle, niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne uređuje prava i obveze ugovornih strana iz njihovog izvan ugovornog odnosa nastalog s obzirom na ništetne odredbe osnovnog ugovora.

22. Pravo tužiteljice na potpuno saniranje posljedica ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora u skladu je sa pravnim shvaćanjem Suda EU iznesenim u odluci donesenoj u predmetu C-452/18. Prema navedenom shvaćanju nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio sa potrošačem ne mogu imati učinak prema potrošaču. Iste se ne izuzimaju od primjene samo ako se potrošač tome usprotivi. Dakle, tužiteljica se je mogla odreći isticanja nepoštenosti odredaba osnovnog ugovora pri sklapanju Dodatka ugovoru temeljem ZID ZPK/15. Ali ovo samo na temelju slobodnog i informiranog pristanka, što tužiteljica nije učinila.

23. Neosnovano se tuženik, osporavajući pravo tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenom odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

24. Žalbeni navodi kojima se tuženik, osporavajući pravo tužiteljice na obeštećenje iz poziva na rješenje Vrhovnog suda RH poslovni brij Revd-2021/2020 od 1. lipnja 2022., neosnovani su već zbog toga što se ne radi o meritornoj odluci, tj. takvoj odluci kojom je odlučeno o pravima i obvezama stranaka iz navedenog obveznog odnosa.

25. Neodlučne su i žalbene tvrdnje koje upućuju na stav suda EU, iskazan u odluci u predmetu C-576/20 od dana 5. svibnja 2022., da je Dodatak ugovora o kreditu isključen iz ispitivanja nepoštenosti, jer da treba poći od pretpostavke kako zakonske i regulatorne odredbe država članica kojima se utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe. Ovo stoga što se pobijana presuda ne zasniva na ocjeni ništetnosti Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, već na ocjeni ništetnosti osnovnog ugovora.

26. Neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da tužitelj ne ostvaruje pravo na obračun zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu za vrijeme na koje se odnosi Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ( Narodne novine 53/2020, 83/2020). Ovo stoga što se navedeni Zakon odnosi samo na postupke osiguranja i ovršne postupke, osim ovrha koje se provode sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

27. Odluka o parničnom trošku zasniva se na ocjeni o podjednakom uspjehu stranaka u postupku , zbog čega svaka ima snositi svoj parnični trošak, osim troška financijskog vještačenja koji je bio potreban za utvrđenje visine tražbine, zbog čega je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi navedeni trošak. Imajući u vidu da je je tužitelj uspio sa djelom tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 4.419,60 eura dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 3.698,86 eura, bitna razlika u uspjehu u odnosu na visinu ne bi postojala niti da se tuženiku u uspjeh uračuna i iznos od 2.509,10 eura, u odnosu na koji iznos je tužba povučena tijekom postupka. Međutim, već zbog toga što u odnosu na povučeni dio tužbe nije nastao posebni trošak jer navedeno nije bilo od utjecaja na pravo odvjetnika na nagradu za zastupanje, neosnovano tuženik navodi da je iznos za koji je povučena tužba njemu trebalo uračunati u uspjeh Pri tome treba reći da je netočna žalbena tvrdnja kako se je tuženik odmah usprotivio navedenom povlačenju. Naime, tužba je u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva povučena već podneskom tužitelja od 26. rujna 2023., dok se je tužitelj djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio tek nakon što je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev u svome podnesku od 16. svibnja 2024. Cijeneći pored navedenog da je tužitelj uspio sa osnovom potraživanja u odnosu na preplaćeno s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, neosnovane su žalbene tvrdnje o pogrešnoj ocjeni prvostupanjskog suda o približno jednakom uspjehu stranaka u postupku, i posljedičnoj nezakonitosti odluke o parničnom trošku.

28. Iz navedenih razloga žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.

Bjelovar, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak