Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1026/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 71, OIB:38922958547, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-117/2021-18 od 28. ožujka 2023., 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-117/2021-18 od 28. ožujka 2023. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-117/2021-18 od 28. ožujka 2023.:

- potvrđuje djelomično pod točkom II. izreke za iznos troška od 2.656,02 EURA/20.011,77 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tuženik odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 385,73 EURA/2.906,25 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 3.819,36 EURA/28.777,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak postupka u iznos od 3.041,74 EURA/22.918,02 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2023.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu prihvati, pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, da je pravilno utvrđeno da potraživanje tužitelja nije osnovano zbog zastare, pa predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te tuženiku dosuditi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje da tužitelj kao vozač osobnog vozila BMW nije prouzročio prometnu nezgodu koja se dogodila 23. listopada 2015. oko 22,30 sati u [adresa] u [adresa], a u kojem je štetnom događaju nastala imovinska šteta na navedenom vozilu tužitelja s kojim je sudjelovao u nezgodi, niti doprinio nastanku iste, već zaključuje da je za nastanak predmetne nezgode isključivo odgovoran vozač motocikla HĐ, koji se sudario s osobnim vozilom tužitelja upravljajući motociklom pijan, brzinom dvostruko većom od dopuštene, čime je sam sebi oduzeo mogućnost izbjegavanja predmetne prometne nezgode, a koje ponašanje motocikla karakterizira visoki stupanj protupravnosti postupanja u prometu, pa da bi tuženik bio dužan tužitelju u cijelosti naknaditi štetu nastalu na vozilu tužitelja koja je nakon procjene štete po sudskom vještaku iznosila 28.777,00 kn.

6. Međutim, prvostupanjski sud smatra da je osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare predmetne tražbine tužitelja sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), zaključivši da je tužitelj za štetnika saznao već prilikom predmetnog štetnog događaja, a da pod saznanjem tužitelja kao oštećenika za štetu valja razumjeti ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o obujmu štete, pri čemu nije odlučno je li u tom trenutku šteta procijenjena. Stoga tvrdi da su osnovani navodi tužitelja da mu je vozilo oduzeto od strane Policijske uprave međimurske, Postaje prometne policije Čakovec odmah po nastanku prometne nezgode od 23. listopada 2015. te mu je vraćeno temeljem rješenja Općinskog državnog odvjetništava u Čakovcu K-DO-485/2015-90 od 4. svibnja 2016., ali smatra da je tužitelj i prije navedenog dana imao saznanja za štetu nastalu mu na navedenom vozilu u predmetnom štetnom događaju.

7. Nadalje, sud ističe u pobijanoj odluci da su zapisnikom o očevidu predmetne prometne nezgode sačinjenom po Policijskoj upravi međimurskoj, Postaji prometne policije Čakovec od 24. listopada 2015., između ostalog, utvrđena i oštećenja nastala na predmetnom vozilu tužitelja i to na stražnjem braniku, veznom limu, stražnjem desnom svijetlu, stražnjem vjetrobranskom stalku, poklopcu prtljažnika, stražnjem desnom blatobranu, krovu vozila na stražnjem dijelu, stražnjem desnom bočnom vjetrobranskom staklu, a da se ta materijalna šteta nestručnom procjenom procijenila na oko 7.000,00 kn. Osim toga nadodaje da iz dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu proizlazi da se tužitelj već 23. listopada 2015. obratio svom osiguravajućem društvu sa odštetnim zahtjevom vezanim za navedenu prometnu nezgodu te je navedeno osiguravajuće društvo 28. studenog 2015. izvršilo izvid – kalkulaciju štete na predmetnom vozilu tužitelja, iz koje proizlazi da bi šteta iznosila 7.524,25 kn, ali da je u konkretnom slučaju mogući obračun totalne štete, s time da je prema navodima tužitelja navedena kalkulacija štete istom proslijeđena e-mailom 12. veljače 2016.

8. Kako je tužitelj uz tužbu dostavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za cestovni promet i motorna vozila Stanka Divjaka od 4. siječnja 2016. te dopunu nalaza i mišljenja od istog vještaka od 18. travnja 2016., a oštećenja na vozilu tužitelja utvrđena su navedenim nalazom od 4. siječnja 2016. te je naznačeno da je oštećen zadnji branik na desnom dijelu, zadnje desno svijetlo, zadnje vjetrobransko staklo, poklopac prtljažnika, krov, zadnje desno bočno staklo i zadnji desni blatobran, a koji nalaz nije izrađen za potrebe kaznenog predmeta, već na zahtjev tadašnjih punomoćnika tužitelja KĐ i ŽĐ, sud utvrđuje kako je osnovom navedenog privatno pribavljenog nalaza i mišljenja Stanka Divjaka od 4. siječnja 2016. izrađenog na zahtjev tadašnjih punomoćnika, tužitelj stekao saznanje o obujmu štete na svojem vozilu, a kojim je sudjelovao u predmetnom štetnom događaju, pa imajući u vidu stav sudske prakse da kod saznanja za štetu nije od značaja što šteta nije procijenjena, ocijenio je nepotrebnim po tužitelju provoditi predloženi dokaz je li temeljem nalaza od 4. siječnja 2016. mogao znati za visinu štete.

9. Stoga kako je tužba tužitelja podnesena u ovom predmetu 8. veljače 2019. , sud smatra da je podnesena nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka u kojem je isti imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine s osnova naknade štete, slijedom čega po tuženiku istaknuti prigovor zastare sud utvrđuje u cijelosti osnovanim, pa je stava da je sukladno odredbi čl. 214. st. 1. u svezi sa st. 2. i 3. istog članka ZOO-a tužitelj izgubio pravo od tuženika zahtijevati ispunjene obveze naknade štete koju je pretrpio na svom vozilu, slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

10. U žalbi tužitelj ponavlja da je izvid štete primio e-mailom 12. veljače 2016. pa da je tek tada saznao za opseg štete i da se od tog dana treba računati početak tijeka zastarnog roka, a da je suprotno ustaljenoj sudskoj praksi sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje da je tužitelj bio upoznat s obujmom nastale mu štete na temelju nalaza i mišljenja od 4. siječnja 2016., jer tim nalazom i mišljenjem šteta nije procijenjena, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da navedenim nalazom i mišljenjem tužitelj nije saznao za opseg štete, jer su u istom samo uzgred i paušalno navedena neka oštećenja na vozilu. Kako je tužitelj u ovom postupku predložio da se na glavnoj raspravi sasluša vještak Aleksandar Makovec na okolnost je li se na temelju podataka iz nalaza i mišljenja od 4. siječnja 2016. mogao saznati opseg štete, a prvostupanjski sud je odbio taj dokazni prijedlog, smatra da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku, jer sud nema stručna znanja utvrditi visinu štete. Brani tezu da je činjenica da se opseg štete može saznati iz izvida štete rezultat višegodišnje sudske prakse a da sud nije utvrdio dan kad je tužitelj zaprimio nalaz od 4. siječnja 2016. zbog čega se ne može ispitati na osnovu čega je sud utvrdio da je to vještačenje tužitelj primio prije 8. veljače 2019.

11. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) valja istači da navedena presuda nije opterećena nikakvim nedostacima niti manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a kako su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa nije osnovan žalbeni navod o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, koju sadržajno opisuje tužitelj, a u navedenoj odluci nije počinjena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje nije počinjena ni istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a obzirom da prvostupanjski sud nije tužitelju onemogućio raspravljanje pred sudom zbog činjenice što je odbio njegov dokazni prijedlog saslušanjem vještaka Aleksandra Makovca, imajući u vidu da je primjenom čl. 8. ZPP-a pravilno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a sve na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno a i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12. Osim toga, valja istaći da preostalim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilne i životno logične zaključke prvostupanjskog suda, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, slijedom čega se isti ukazuju potpuno neosnovanim.

13. Naime, u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika valja primijeniti odredbu čl. 230. st. 1. ZOO-a iz kojeg proizlazi da naknada štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a pravilno smatra sud da je tužitelj za štetnika saznao već prilikom štetnog događaja, dok je o obujmu štete saznao zasigurno najkasnije nakon izrade vještačkog nalaza vještaka Stanka Divjaka od 4. siječnja 2016. Osim toga ovaj sud smatra da je tužitelj o obujmu štete saznao i prije jer se već 23. listopada 2015. obratio s odštetnim zahtjevom vezanim za navedenu prometnu nezgodu svojem osiguravajućem društvu, a o istom je mogao imati saznanja i nakon izrade zapisnika o očevidu predmetne prometne nezgode sačinjenom po Policijskoj upravi međimurskoj, Postaji prometne policije Čakovec dana 24. listopada 2015., pa je očito, jer nije odlučno da li je prilikom saznanja o obujmu štete ista procijenjena, da je tužitelj podnio tužbu nakon isteka propisanog trogodišnjeg zastarnog roka u kojem je imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine s osnova naknade štete jer je ista podnijeta 8. veljače 2016. Isto tako valja istaći da potpuno pogrešno smatra tužitelj da tuženik nije dokazao da vještačenje od 4. siječnja 2016. isti nije primio prije 8. veljače 2016., jer je tužitelj taj koji je dužan dokazati tu činjenicu, a koju tek sada protivno čl. 352. st. 1. ZPP-a prvi puta ističe tek u žalbi, pa isti navod ovaj sud neće cijeniti.

14. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. presude.

15. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tuženiku priznat trošak na ime sastava podneska od 7. siječnja 2022., jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok je za trošak zastupanja na očevidu od 14. listopada 2019. tuženiku valjalo priznati trošak primjenom Tbr. 9. toč. 7 u svezi s toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) i Tbr. 42. Tarife, jer su očevid i rekonstrukcija bili odgođeni, pa tuženiku za tu radnju valja priznati trošak u iznosu od 62,21 EURA/468,75 kn.

16. Kako je u odnosu na ostale radnje u postupku trošak tuženiku adekvatno odmjeren, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi djelomično odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke odbijanjem žalbe tužitelja za iznos od 2.656,02 EURA/20.011,77 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. istog Zakona usvajanjem žalbe tužitelja valjalo djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti tuženika za zatraženi iznos od 385,73 EURA/2.906,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

17. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje jer isti nije bilo potreban za vođenje postupka, odnosno odlučivanja po žalbi primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a.

U Varaždinu 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun