Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-854/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru od 14. svibnja 2024. poslovni broj P-169/2022-20, u sjednici vijeća održanoj dana 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru od 14. svibnja 2024. poslovni broj P-169/2022-20.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012804804, kojeg su parnične stranke sklopile dana 19. srpnja 2007. i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te je utvrđeno kako ovaj dio ugovornih odredaba ne proizvodi nikakve pravne učinke. Toč. II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju s osnova ništetnih ugovornih odredbi preplaćeni novčani iznos od 3.316,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća, koji obuhvaća period od 31. siječnja 2009. do 29. siječnja 2014. odnosno do isplate. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.034,63 EUR, dok je toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.455,00 EUR.

2. Navedenu presudu u cijelosti, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 9012804804 zaključenog među parničnim strankama u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te utvrđenje kako ovaj dio ugovornih odredaba ne proizvodi nikakve pravne učinke. Predmet postupka je ujedno i zahtjev za isplatu novčanih iznosa koji su po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovoreno ispunjenje obveza uz valutnu klauzulu u CHF isplaćeni tuženiku.

6. Obrazlažući zauzeto stajalište, prvostupanjski sud polazi od nespornih činjenica da su parnične stranke dana 19. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012804804 za iznos od 17.132,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, na 84 mjeseca, da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,50% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu i da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta te da je kredit otplaćen.

7. Ocjenjujući tijekom postupka provedene dokaze osobito Ugovor o kreditu i drugu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te iskaz tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, a osobito o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju suda, tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora jer ga je u poslovnici nakon prvog sastanka na kojem je zatražio kredit čekao gotov ugovor koji je potpisao, a potom je sa istim otišao kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Nastavno sud je utvrdio i da tužitelj nema znanja o tome što znači pojam valutna klauzula, a niti je imao nekog iskustva u podizanju kredita vezanih za stranu valutu, a niti je upozoren na rizike fluktuacije tečaja CHF te da je znao da će tijekom otplate kredita doći do značajnijeg porasta mjesečnog anuiteta da ne bi zaključio predmetni ugovor sa tuženikom.

8. Pozivajući se na odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje: ZPP) koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora te posljedično tome iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i tuženika. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da su tamo označeni tuženici - pa i predmetna tužena banka - povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su u ugovorima o kreditu ugovorili valutu (CHF) uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su postupili suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Pored toga provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio razliku u iznosu od ukupno 3.462,01 EUR koju je tužitelj platio kroz otplatu anuiteta predmetnog kredita zbog primjene ništetnih odredbi o valuti u CHF u utuženom periodu. Konačno, prigovor zastare istaknut po tuženiku prvostupanjski sud je odbio iz razloga što je u odnosu na utvrđenje o ništetnosti promjenjive stope tek donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (koja se odnosi na utvrđenje o ništetnosti valutne klauzule u CHF) zastara počela teći, pa kako je predmetna tužba podnesena 27. srpnja 2022. to da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

Slijedom navedenoga usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredaba Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a i zahtjev radi isplate stečenog osnovom ništetnih ugovornih odredbi, sve u smislu odredbi čl. 323., čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO).

9. U žalbi tuženik ističe da se tužbeni zahtjev u vezi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule temelji na presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17, što je promašeno jer se navedena presuda ne može odnositi na predmetni Ugovor o kreditu, obzirom je sud pošao od pogrešne pretpostavke da je ugovor na snazi, dok je u konkretnom slučaju ugovor prestao isplatom kredita, pa takav ugovor niti ne može biti predmetom kontrole. Osim toga, tuženik tvrdi da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu. Iako je tuženik unio odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovor o kreditu, tvrdi kako to samo po sebi ne znači da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem čl. 22. ZOO-a, što znači da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o prekidu zastare podnošenjem tužbe u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pozivajući se na stručne članke pravnih teoretičara. Smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je presuda iz navedenih razloga nerazumljiva i ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati.

10. Prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, obzirom je presuda jasna i sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

11. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

12. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužitelja obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedena odluka ima direktni učinak i obvezuje sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što se naravno odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni. Dakle, to što je Ugovor o kreditu otplaćen nije pravna prepreka za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba, obzirom otplatom kredita ništetnost pojedinih ugovornih odredaba nije prestala, a na ništetnost se ugovorne stranke uvijek mogu pozivati.

13. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je predmetnim Ugovorom o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona, koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale o spornim odredbama i da je tužitelju pružio pravno dostatne informacije, time da tužitelj u iskazu navodi da nije bio obaviješten o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike iznos od 3.462,01 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju u tužbi zatraženi iznos (koji je manji od onog utvrđenog vještačenjem) sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je ugovorio mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor zastare u konkretnom slučaju. Naime, uzimajući u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da je za potraživanje u konkretnom slučaju zastara počela teći od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, to u trenutku podnošenja tužbe 27. srpnja 2022. nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a i zastara nije nastupila.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

17. Odlukom o troškovima postupka pod toč. III. i IV. izreke prvostupanjski sud je obvezao tuženika naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.034,63 EUR, dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, obrazlažući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

18. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge, već izričito navodi da odluku o troškovima pobija u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako ovaj sud ne ispituje u žalbenom postupku po službenoj dužnosti odluku o troškovima postupka u vezi pravilne primjene materijalnog prava temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. III. i IV. izreke.

19. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu žalbe protiv presude, imajući na umu da tuženik sa žalbom protiv presude nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu protiv presude primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun