REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1304/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Josip Krstulović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koju zastupaju LR, RR, Ante Balić i Nika Šobat Šimić, odvjetnici u OD Anić & Anić, d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu P-1616/2022-11 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu P-1616/2022-11 od 20. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 209,33 €.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelj navodi da je kod BANCO POPOLARE CROATIA d.d., čiji je tužena sukcesor, odnosno kod njezine poslovne jedinice u [adresa], 27. listopada 2010., sklopio Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.670,00 EUR, broj Ugovora: 0000022642, za koji mu je tužena, temeljem članka III. Ugovora o kreditu, prilikom isplate kredita 29. prosinca 2010. naplatila ulaznu naknadu, kao jednokratnu naknadu i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor u ukupnom iznosu 3.250,00 kuna/431,35 eura.

1.1.

Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora između tužitelja i prednika tužene u pogledu ulazne naknade za jednokratnu naknadu, slijedom čega je ta ugovorna odredba ništetna, jer je nepoštena u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), pa osim utvrđenja navedene odredbe ništetnom, traži i isplatu navedenog iznosa u vidu restitucijskog zahtjeva.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev točkom I. i II. izreke presude te je točkom III. izreke (greškom u pisanju naznačena točka II.) naložio tuženoj naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu 526,54 EUR s kamatom od presuđenja do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tužena.

3.1.

Tužena u žalbi navodi da je tužitelj u svom iskazu naveo da su mu u banci kazali da će mu iznos kredita biti umanjen za neki iznos i što to predstavlja, da mu je to rečeno kad je došao potpisati ugovor o kreditu, no da bi kredit on u svakom slučaju uzeo i pod svaku cijenu. Navodi da tužitelj ugovor o kreditu nije pročitao niti se upoznao sa sadržajem istog prije sklapanja, ni tražio bilo kakva pojašnjenja, dakle svojom voljom nije znao sadržaj ugovora o kreditu niti želio bilo kakva pojašnjenja u vezi istog, naprotiv odlučio je ugovor o kreditu sklopiti bez obzira na njegov sadržaj, pa nije ni pokušao s tuženom pregovarati oko pojedinih njegovih odredaba.

3.2.

Tužena navodi da prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto bi bila ništetna sporna ugovorna odredba u dijelu u kojem se odnosi na ostale jednokratne naknade ili bilo koje druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, je li i što od navedenog uopće naplaćeno tužitelju i što je u konkretnom slučaju uzrokovalo ništetnost sporne ugovorne odredbe u tom dijelu.

3.3.

Tužena navodi da je odredba iz čl. III. Ugovora o kreditu lako uočljiva, jer se nalazi odmah na 1. stranici ugovora o kreditu. Također, odredba je potpuno jasna i lako razumljiva, jer je svakom prosječnom potrošaču, pa tako i tužitelju bilo razumljivo da treba platiti naknadu za obradu kredita sukladno Odluci o tarifi naknada i da će se taj iznos ustegnuti od iznosa odobrenog kredita, pa sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09., 133/09, dalje: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

3.4.

Tužena smatra da okolnost što iznos naknade nije naveden u samom ugovoru o kreditu, već u općim aktima banke, a čiju primjenu je tužitelj prihvatio i potvrdio da je upoznat s općim aktima, ne čini tu odredbu samim time (automatski) nepoštenom i ništetnom.

3.5.

Tužena navodi da je Tarifom naknada za usluge, u primjeni od 15. studenoga 2010., koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u vrijeme naplate predmetne naknade, a čiju primjenu je tužitelj prihvatio bez ikakvih prigovora, određeno u toč. 11. 1. da se „naknada za puštanje kredita u tečaj i trošak obrade kredita“ plaća u iznosu „do 4%, maksimalno 7.000,00 kn“.

3.5.1.

Navodi da tužitelju čak nije naplaćen niti maksimalni iznos od 4% ili 7.000,00 kn, nego znatno manje - 3.250,00 kn.

3.6.

Tužena smatra da prvostupanjski sud nije mogao spornu odredbu utvrditi nepoštenom i ništetnom u skladu sa čl. 96. st. 1. ZZP jer za to moraju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (prva pretpostavka) i da ista uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu korisnika kredita (druga pretpostavka), a tužena smatra da u ovom slučaju nedostaje element značajne neravnoteže pa to prikazuje kroz matematički obračun visine sporne naknade u odnosu na glavnicu kredita koja je isplaćena tužitelju i kamatu koju je tužitelj trebao platiti na taj kredit, a što odgovara iznosu od 1,2% ukupne obveze na ime glavice i kamate (37.308,00 EUR-a), odnosno 2% na ime početne glavnice (21.670,00 EUR-a), pa zaključuje da naplaćeni iznos naknade ni u kojem slučaju ne može predstavljati znatnu neravnotežu, već se eventualno može raditi o neznatnoj neravnoteži.

3.7.

Tužena ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio prigovor zastare koji je istaknula već u odgovoru na tužbu.

3.8.

Ističući naprijed navedene žalbene navode, žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama glede točke I. izreke presude.

3.9.

Smatra da je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a sud je i materijalno pravo pogrešno primijenio, jer nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti, odnosno te odredbe nije pravilno primijenio.

3.10.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženoj, a podredno ukinuti i vratiti predmet na novo suđenje.

3.11.

Tužitelj je žalbu tužene zaprimio 16. srpnja 2024., ali odgovor na žalbu nije podnio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužene citiravši u točkama 3.1. do 3.9.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno. 4.4.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu naveden u izreci kojim je tužena na raspolaganje tužitelju stavila iznos od 21.670,00 EUR, u vidu nenamjenskog gotovinskog kredita, na rok otplate od 120 mjeseci. kao i to da je tužitelju 29. prosinca 2010. naplaćen s njegovog tekućeg računa iznos od 250,00 HRK i iznos od 3.000,00 HRK s oznakom plaćanja "fee loan payment" što u prijevodu doslovno znači "naknada za plaćanje kredita".

4.4.1.

Prvostupanjski sud utvrđuje da sporna odredba čl. III Ugovora, koji članak nosi naziv "Uvjeti kredita" doslovno glasi: "Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor."

4.4.2.

Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju 2010. hitno trebao nenamjenski kredit i da je najpovoljniji bio ovaj u Banco Popolare Croatia, pravnoj prednici tužene.

4.4.3.

Prvostupanjski sud utvrđuje iz iskaza tužitelja, da mu tada nitko ništa nije posebno objašnjavao niti su mu u banci spominjali ikakvu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Tužitelj je iskazao da je ugovor bio unaprijed otisnut na formularu banke koji su mu dali i on ga potpisao, jer je svi bilo na principu "uzmi ili ostavi". Tada da nije znao da će mu se naplatiti ulazna naknada niti mu je to službenica u banci rekla, već je tek kasnije primijetio da mu je naplaćena ta naknada.

4.5.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. III. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive), Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07– dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.6.

Tako pravilno, iz iskaza tužitelja, utvrđuje prvostupanjski sud, da se tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. III. ugovora o kreditu, već se tužitelju ponudilo ono što je trenutno bilo važeće u uvjetima kreditiranja kod tužene, a tužitelj je to mogao prihvatiti ili ne prihvatiti.

4.7.

Tužena kroz žalbene navode pokušava svoje neobjašnjavanje i netumačenje sporne odredbe tužitelju opravdati time da tužitelj nije tražio bilo kakva pojašnjenja, no tuženoj se ukazuje da se prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tužene dokazati da je s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi.

4.8.1.

Tužena, međutim ni ne tvrdi da je s tužiteljem pregovarala, niti je to dokazivala, već je samo navela da tužitelj nije inicirao pregovore oko odredbe koju sada drži spornom.

4.8.2.

Tuženoj valja ukazati da je teret dokaza da je pregovora bilo, na tuženoj a ne na tužitelju, što znači da se tužitelja ne može teretiti za to što nije inicirao pregovaranje.

4.8.3.

Ovo tim više, kada se uzme u obzir da je tužena pripremila unaprijed formulirani standardni ugovor, o kojem nije pregovarala s tužiteljem, jer iz žalbenih navoda tužene da je tužitelj „došao potpisati ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu nije pročitao niti se upoznao sa sadržajem istog prije sklapanja, ni tražio bilo kakva pojašnjenja, dakle svojom voljom nije znao sadržaj ugovora o kreditu niti je želio bilo kakva pojašnjenja u vezi istog, naprotiv odlučio je ugovor o kreditu sklopiti bez obzira na njegov sadržaj“ proizlazi upravo to da je tužena pripremila unaprijed formulirani standardni ugovor, za koji i sama potvrđuje da nije o njegovom sadržaju pregovarala s tužiteljem.

4.9.

Osim Direktive, i čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.10.

Tužena u žalbi navodi da nije bilo znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da sporna odredba čl. III. Ugovora o kreditu nije nepoštena i ništetna.

4.10.1. Žalbeni sud primjećuje da tužena i sama potvrđuje da je neravnoteža postojala, samo je smatra neznatnom.

4.11.

Pojam „znatne neravnoteže“ iz čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 3. Direktive ne može se promatrati matematički kroz postotak naplate koju je izvršila tužena, već taj pojam treba definirati sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja.

4.11.1. Tako je znatna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tužena, što tužena nije pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao koliku će mu naknadu uzeti tužena za realizaciju kredita.

4.12.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne naknade i drugih troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. III. nisu navedeni nikakvih egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.12.1. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi neosnovanost tuženičinog žalbenog prigovora da sukladno čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, jer sporna odredba niti je jasna niti lako razumljiva, a da bi došlo do primjene čl. 99. ZZP-a, sva tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena, o čemu ovdje nije riječ.

4.12.2. Nije prihvatljiv navod tužene da okolnost što iznos naknade nije naveden u samom ugovoru o kreditu, već u općim aktima banke, a čiju primjenu je tužitelj prihvatio i potvrdio da je upoznat s općim aktima, ne čini tu odredbu samim time (automatski) nepoštenom i ništetnom.

4.12.3. Bez obzira što je tužitelj potpisao da je upoznat s općim aktima tužene, tužena tijekom postupka nije dokazala da je tužitelja stvarno upoznala s iznosom naknade koji će mu biti oduzet pri realizaciji kredita.

4.12.4. Čak štoviše, tužena sama u žalbi navodi da je Tarifom naknada za usluge, u primjeni od 15. studenoga 2010., koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u vrijeme naplate predmetne naknade, određeno u toč. 11. 1. da se „naknada za puštanje kredita u tečaj i trošak obrade kredita “plaća u iznosu „do 4%, maksimalno 7.000,00 kn“ i da tužitelju čak nije naplaćen niti maksimalni iznos od 4% ili 7.000,00 kn, nego znatno manje - 3.250,00 kn“, što znači da se u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu uopće nije znalo koliko iznosi ta naknada, a takvo postupanje tužene je suprotno čl. 247. ZOO-a.

4.13.

Naime, tužena je tužitelju morala na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze, što nije učinila te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tužena postupala protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.13.1. Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tužena je izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg će tužena naplatiti tužitelju.

4.14.

Kako tužena nije predlagala izvođenje dokaza na okolnost da su tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne ugovorne odredbe čl. III. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama i da tužena tu okolnost nije dokazala, a niti je to tvrdila tijekom postupka, pravilno zaključio da tužena tužitelju nije dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja Ugovora o kreditu.

4.15.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na pitanje koje tužena postavlja - zašto bi bila ništetna sporna ugovorna odredba i u dijelu u kojem se odnosi na ostale jednokratne naknade ili bilo koje druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor, a tuženoj je ukazati da je i prvostupanjski sud detaljno obrazložio zašto cijelu odredbu sadržanu u članku III. Ugovora o kreditu smatra ništetnom i to u točkama 10.3. do 15. obrazloženja prvostupanjske presude.

4.16.

Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio i kada je točkom II. izreke presude prihvatio restitucijski zahtjev za povrat iznosa naknade te naložio tuženoj isplatiti tužitelju 431,35 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 29. prosinca 2010. kao dana naplate tuženiku nepripadajuće naknade, budući da je prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe predstavlja zahtjev iz čl. 1111. ZOO-a za vraćanje stečenog bez osnove.

4.17.

U odnosu na prigovor zastare koji je isticala tužena, žalbeni sud ističe da navedeni prigovor zastare nije osnovan, što je pravilno prvostupanjski sud prepoznao donošenjem presude kojom je tužbeni zahtjev prihvatio i čime je iskazao svoj pravni stav o istaknutom prigovoru, jer bi, prvostupanjski sud, da je prigovor zastare smatrao osnovanim, tužbeni zahtjev odbio.

4.17.1. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

4.18.

Tuženica odluku o troškovima postupka nije konkretno pobijala, već je pobijanje vezala uz tvrdnju da je prvostupanjski sud donio pogrešnu odluku o meritumu spora, pa je stoga pogrešna i odluka o troškovima postupka.

4.19.

Ovdje još jednom treba ukazati da sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, već isključivo odlučuje o žalbenim navodima stranke kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

4.20.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima postupka kojom je naložio tuženoj naknaditi tužiteljima trošak postupka u ukupnom iznosu 526,54 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate, precizirane u točki III. izreke prvostupanjske presude, obrazložio u točki 22. obrazloženja prvostupanjske odluke, a tužena nijednim žalbenim navodom takav obračun troškova nije dovela u pitanje, slijedom čega žalbeni sud nije mogao ispitati samo puki navod tužene da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o meritumu.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 209,33 EUR tuženici nisu dosuđeni jer tuženica nije uspjela sa žalbom.

6.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koji se navode u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci.

U Osijeku 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić