Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1302/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Šimcu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9355/2023-67 od 19. srpnja 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e

I. Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9355/2023-67 od 19. srpnja 2024.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.147,92 EUR sa zateznim kamatama

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) sa zateznim kamatama na način da se odbija taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 834,34 EUR (osamsto trideset četiri eura i trideset četiri centa).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju CI, iz [adresa], iznos u visini od 2.647,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- iznos od 6,01 EUR od dana 05. listopada 2007. godine,

- iznos od 6,03 EUR od dana 06. studenog 2007. godine,

- iznos od 6,06 EUR od dana 04. prosinca 2007. godine,

- iznos od 6,13 EUR od dana 04. siječnja 2008. godine,

- iznos od 6,12 EUR od dana 05. veljače 2008. godine,

- iznos od 6,31 EUR od dana 05. ožujka 2008. godine,

- iznos od 24,26 EUR od dana 31. ožujka 2008. godine,

- iznos od 23,66 EUR od dana 30. travnja 2008. godine,

- iznos od 23,43 EUR od dana 31. svibnja 2008. godine,

- iznos od 23,56 EUR od dana 09. srpnja 2008. godine,

- iznos od 23,32 EUR od dana 12. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 23,37 EUR od dana 10. rujna 2008. godine,

- iznos od 24,05 EUR od dana 09. listopada 2008. godine,

- iznos od 38,50 EUR od dana 11. prosinca 2008. godine,

- iznos od 41,46 EUR od dana 12. veljače 2009. godine,

- iznos od 40,36 EUR od dana 17. ožujka 2009. godine,

- iznos od 40,53 EUR od dana 18. travnja 2009. godine,

- iznos od 16,75 EUR od dana 11. svibnja 2009. godine,

- iznos od 23,60 EUR od dana 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 40,15 EUR od dana 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 39,89 EUR od dana 26. listopada 2009. godine,

- iznos od 38,72 EUR od dana 26. listopada 2009. godine,

- iznos od 40,34 EUR od dana 18. studenog 2009. godine,

- iznos od 41,68 EUR od dana 15. veljače 2010. godine,

- iznos od 34,04 EUR od dana 15. veljače 2010. godine,

- iznos od 8,27 EUR od dana 05. srpnja 2010. godine,

- iznos od 45,14 EUR od dana 05. srpnja 2010. godine,

- iznos od 29,80 EUR od dana 16. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 16,10 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 48,35 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 40,58 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 43,34 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 43,25 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 1,22 EUR od dana 22. studenog 2011. godine,

- iznos od 27,28 EUR od dana 30. studenog 2011. godine,

- iznos od 19,74 EUR od dana 19. prosinca 2011. godine,

- iznos od 20,08 EUR od dana 20. ožujka 2012. godine,

- iznos od 20,24 EUR od dana 19. lipnja 2012. godine,

- iznos od 736,04 EUR od dana 19. lipnja 2012. godine,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju CI, iz [adresa], iznos u visini od 12.966,37 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- iznos od 13,22 EUR od dana 12. siječnja 2011. godine,

- iznos od 2,59 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 18,84 EUR dana 12. siječnja 2011. godine,

- iznos od 29,80 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 4,46 EUR od dana 14. siječnja 2011. godine,

- iznos od 2,34 EUR od dana 31. siječnja 2011. godine,

- iznos od 29,90 EUR od dana 16. siječnja 2011. godine,

- iznos od 8,46 EUR od dana 28. ožujka 2011. godine,

- iznos od 0,10 EUR od dana 28. ožujka 2011. godine,

- iznos od 6,12 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 42,74 EUR od dana 28. ožujka 2011. godine,

- iznos od 6,37 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 9,19 EUR od dana 03. svibnja 2011. godine,

- iznos od 8,30 EUR od dana 13. lipnja 2011. godine,

- iznos od 41,31 EUR od dana 14. lipnja 2011. godine,

- iznos od 6,46 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 18,15 EUR od dana 14. lipnja 2011. godine,

- iznos od 47,49 EUR od dana 28. lipnja 2011. godine,

- iznos od 6,54 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 41,62 EUR od dana 28. lipnja 2011. godine,

- iznos od 24,14 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 6,63 EUR od dana 29. lipnja 2011. godine,

- iznos od 0,11 EUR od dana 30. lipnja 2011. godine,

- iznos od 64,38 EUR od dana 25. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 18,95 EUR od dana 05. rujna 2011. godine,

- iznos od 6,66 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 36,61 EUR od dana 05. rujna 2011. godine,

- iznos od 37,76 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 6,75 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 63,82 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 6,84 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 63,73 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 6,93 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 6.089,34 EUR od dana 05. listopada 2011. godine,

- iznos od 26,19 EUR od dana 22. studenog 2011. godine,

- iznos od 1,00 EUR od dana 30. studenog 2011. godine,

- iznos od 31,70 EUR od dana 19. prosinca 2011. godine,

- iznos od 3,47 EUR od dana 31. prosinca 2011. godine,

- iznos od 28,27 EUR od dana 18. veljače 2012. godine,

- iznos od 4,14 EUR od dana 20. ožujka 2012. godine,

- iznos od 9,13 EUR od dana 18. veljače 2012. godine,

- iznos od 23,08 EUR od dana 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 4,19 EUR od dana 20. ožujka 2012. godine,

- iznos od 15,41 EUR od dana 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 16,23 EUR od dana 20. ožujka 2012. godine,

- iznos od 4,24 EUR od dana 20. ožujka 2012. godine,

- iznos od 36,44 EUR od dana 19. lipnja 2012. godine,

- iznos od 5.913,35 EUR od dana 19. lipnja 2012. godine,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju CI, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 9.397,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu kojim je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 4. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 69.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (prednik tuženika) važećem na dan korištenja kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 3/II. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama banke

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio ukupno 2.647,92 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platio ukupno 12.966,37 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.397,92 eura.

7.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

7.2. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7.3. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

7.4. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i test poštenosti spornih ugovornih odredbi. Tuženik je imao mogućnost da u ovom postupku dokazuje da je sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama u tijeku pregovora o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Međutim, tuženik to nije dokazao obzirom da je na te okolnosti predložio saslušanje svjedokinje ĆI, ali je kasnije odustao od tog dokaznog prijedloga.

7.5. Što se tiče žalbenih tvrdnji o tome da je prvostupanjski sud donio presudu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, treba reći da je tuženik u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,25 %. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljeve tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.

7.6. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.7. Tuženik se nadalje žali osporavajući pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine jer je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača došlo do prekida zastare temeljem odredbe članka 241. ZOO. Naime, prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojeg prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je zastara za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule počela teći nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je za tuženika u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim redovnim kamatama postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o vezanosti glavnice za švicarski franak je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj podnio svoju tužbu 13. lipnja 2019., nije istekao opći rok zastare od pet godina pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara njegove tražbine.

7.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 30. kolovoza 2024., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

7.9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o visini tužiteljevog parničnog troška tužitelju priznao trošak devet podnesaka po punoj tarifi, a što je protivno Tbr. 8.1. Tarife. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak osam podnesaka i to u punom iznosu, kako je to propisano u Tbr. 8.1. Tarife, kojim je propisano da za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1.,

4., 7. i 8. Dakle, iz tog Tbr. proizlazi da stranci ne pripada trošak više od četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku po punoj tarifi pa je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak osam obrazloženih podnesaka po punoj tarifi dosudivši tužitelju na taj način iznos od 2.500,00 eura s PDV-om jer tužitelju za četiri preostala podneska sukladno Tbr. 8.2. Tarife pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7.1. Tarife pa tužitelju za ta četiri preostala podneska pripada naknada u iznosu od 1.000,00 eura što s PDV-om iznosi 1.250,00 eura.

8. U preostalom dijelu odluke o visini tužiteljevog parničnog troška je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio visinu tog troška vodeći računa o tome koji troškovi su u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje postupka.

8.1. Zbog navedenih razloga je tužiteljeva žalba protiv dijela prvostupanjske presude pod točkama I. i II. izreke odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i taj dio prvostupanjske presude je potvrđen, kao i dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.147,92 eura, a preostali dio točke III. izreke kojim je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 1.250,00 eura je preinačen na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a na način da je taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

8.2. Budući da je tuženik svojom žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nije nastao poseban trošak, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 834,34 eura.

Koprivnica, 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte