Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4764/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u [adresa], protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bego Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3325/2019-29 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3325/2019-29 od 20. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. , IV. i V. izreke (u dijelu kojim se nalaže tuženici da isplati tužitelju novčani iznos od 16.007,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama) te u odluci o troškovima postupka pod točkom VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženici radi isplate novčanog iznosa od 17.105,84 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom II. izreke utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženici radi isplate novčanog iznosa od 0,10 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom III. izreke utvrđuje se da postoji potraživanje tuženice prema tužitelju radi isplate iznosa od 1.098,26 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom IV. izreke utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju radi isplate iznosa od 474,65 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke međusobno se prebijaju utvrđena tražbina tužitelja iz točke I. izreke pobijane presude i utvrđena tražbina tuženice iz točke III. izreke pobijane presude te se nalaže tuženici da isplati tužitelju novčani iznos od 16.007,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom VI. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 4.886,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. , IV., V. (sadržajno samo u dijelu kojim se nalaže tuženici da isplati tužitelju novčani iznos od 16.007,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama) i VI. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 983,37 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 156,25 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 212,12 eura).

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju te razlozi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, kao i odluka vezano za istaknuti prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

5. U odnosu na žalbene navode žaliteljice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati im ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP-a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

6. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica upire na nezakonito postupanje suda prvog stupnja koji nije odlučivao o njezinom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku sudu EU u vezi tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu koji je predmetom ovoga spora, valja odgovoriti da na sudu prvog stupnja nije postojala obveza uputiti to pitanje sudu EU, pa tako niti po prijedlogu tuženice, imajući u vidu da su samo sudovi protiv čijih odluka (prema nacionalnom pravu), nema pravnog lijeka (bez obzira je li riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijek), obvezni uputiti pitanje sudu EU (dakle, to nije sud prvog stupnja, ali isto tako niti ovaj drugostupanjski sud), pri čemu odluku o upućivanju donosi sud, ako smatra da je odluka o nekom spornom pitanju potrebna da bi se mogla donijeti presuda, što sud prvog stupnja očito nije smatrao potrebnim u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu, a što ne smatra potrebnim niti ovaj drugostupanjski sud.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena i valutom euro) podneskom od 17. listopada 2023. (list 289-293 spisa), za isplatom iznosa od 17.105,87 eura (ranije 128.884,12 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 10. listopada 2005. (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli).

12. Pri tome je predmet spora i odlučivanje o prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), kojeg je tuženica postavila u odgovoru na tužbu, konačno ga specificirajući (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 10. svibnja 2021. (list 270-278 spisa).

13. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši (kao prethodno pitanje), da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora, s time da pobijana odluka (s obzirom na postavljeni prigovor radi prebijanja), sadržava i odluku o postojanju i nepostojanju potraživanja stranaka, kojom sud utvrđuje da djelomično egzistiraju potraživanja obje stranke, u konačnome, cijeneći da je tužiteljevo potraživanje veće od potraživanja tuženice, konstitutivnom odlukom o prijeboju tih dvaju potraživanja, nalažući tuženici da ispuni tužitelju nekompenzirani dio njegovog potraživanja.

14. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i status tužitelja kao potrošača, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te odluka o prigovoru radi prebijanja.

15. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, provednim vještačenjem za financije i bankarstvo, saslušanjem svjedoka i tužitelja kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 10. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 – 51400607-5102709917, solemniziran od strane javnog bilježnika, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u kunama, uz valutnu klauzulu, na koji iznos se zaračunavaju kamate od 4,5000 % godišnje, kojim ugovorom su se stranke usuglasile da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke,

- da je Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa), utvrdio u točki 2. da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., odbio revizije tuženih banaka od 1-7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena navedena odluka glede promjenjive kamatne stope,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke u tom sporu, pa i ovdje tuženica, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je temeljem prihvaćenih iskaza tužitelja te saslušanih svjedoka HC i GC, utvrđeno da tužitelj nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu, budući mu je tuženica uskratila relevantne informacije, s time da je tako visoki rizik bio samo na strani tužitelja, a ne i na strani tuženice, iako su ugovorne odredbe prividno stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnosa ne može utjecati,

- da iz sadržaja predmernog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužitelja i svjedokinje KK, evidentno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, a da tuženica, na kojoj je tertet dokaza, suprotno nije dokazala,

- da je tuženica jednostrano mijenjala kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane,

- da odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nije razumljiva,

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije znao koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a niti je znao koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti,

- da promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, i time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen,

- da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope,

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš dipl. oec. (na koji stranke, pa tako niti tuženica, u pogledu matematičkog izračuna nisu imale prigovora), prije svega utvrđeno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 1. lipnja 2012., nakon čega je utvrđena i visina preplaćenih anuiteta, odnosno razlika u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a i zbog jednostrane promijene kamatne stope od strane tuženice, na način da je vještakinja utvrdila razliku između iznosa kojeg je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa kojeg bi otplaćivao mjesečno da je kamatna stopa ostala na razini ugovorene (4,50% godišnje), u ukupnom iznosu od 2.246,67 CHF, odnosno 10.767,21 kuna (s time da je pojedinačne iznose razlike kamata vještakinja iskazala tabelarno), te je utvrdila i tečajne razlike koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita, odnosno novčani iznos razlike uslijed aprecijacije tečaja u ukupnom iznosu od 118.116,91 kuna (s time da je pojedinačne iznose razlike preplaćenih iznosa s osnove aprecijacije tečaja vještakinja iskazala tabelarno), ujedno utvrdivši i tzv. negativnu tečajnu razliku u razdoblju nižeg tečaja u iznosu od 11.858,43 kuna (s time da je pojedinačne iznose tečajne razliku u razdoblju nižeg tečaja vještakinja iskazala tabelarno).

16. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak, prvostupanjski sud prije svega cijeni da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (jer je tuženica jednostrano mijenjala kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane, jer u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope, jer odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nije razumljiva, jer u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije znao koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a niti je znao koju će cijenu za to platiti), i da su kao takve ništetne, slijedom čega, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), u svezi s čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima (koji nisu u zastari), isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten (koju pozitivnu tečajnu razliku, po prigovoru tuženice radi prebijanja, umanjuje za utvrđenu razliku kada je tečaj CHF bio manji od početnog, i to u dijelu koji nije u zastari), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a.

17. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana dospijeća - uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate (čl. 1115. ZOO-a).

18. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud djelomično otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pozivajući se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV- 47/2020-2) te činjenicu da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. lipnja 2019., dakle u zakonskom roku od 5 godina od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, cijeneći da zastarom nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela počevši od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ (4. travnja 2012.), prekinut tijek zastare, tako da smatra da su u zastari potraživanja koja su dospjela do 4. travnja 2007. (računajući od 4. travnja 2012., pa unatrag pet godina).

19. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, točkom III. izreke pobijane presude (koja nije predmetom ove žalbe), sud prvog stupnja utvrđuje postojanje potraživanja tuženice (koje nije u zastari), s osnova takozvane negativne tečajne razlike (kada se primjenjivao tečaj manji od inicijalnog), dok točkom IV. izreke pobijane presude (koja je predmetom ove žalbe), utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženice s osnova takozvane negativne tečajne razlike za iznose koji su u zastari, s obrazloženjem da je zastarjelo i potraživanje tužitelja u pogledu tzv. pozitivnih tečajnih razlika za iznose koji su dospjeli do 4. travnja 2007., pa tako i potraživanje tuženice u istom razdoblju, radi čega pod točkom V. izreke, međusobno prebija utvrđena potraživanja stranka te tužitelju dosuđuje pozitivnu razliku.

20. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 10. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u kunama (točka 2. Ugovora), na koji se zaračunavaju kamate od 4,50 % godišnje (točka 8. Ugovora), kojim ugovorom su se stranke usuglasile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, s rokom otplate kredita od 120 mjeseci, koji kredit se tužitelj obvezao platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

21. Prije svega, neosnovano tuženica prigovara statusu tužitelja kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj kredit sklopio u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužitelj sredstva iz kredita koristio u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok sud prvog stupnja pravilno zaključuje da iz sadržaja predmernog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužitelja i svjedokinje HC, evidentno proizlazi da se radilo o potrošačkom ugovoru, a da tuženica suprotno nije dokazala.

22. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala provođenje konkretnih dokaza, dok iz preostalih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužitelj predmetni ugovor sklopio sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelju, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za kupovinu nekretnine (stambeni kredit).

23. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopio u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, nije dokazivala, a time niti dokazala, osnovanost svojih prigovora, da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristio u poslove svrhe.

24. Utoliko je neosnovano pozivanje tuženice na praksu domaćih sudova za koju tuženica tvrdi da su pravno i činjenično identični predmetu ovoga spora, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj podlozi u odnosu na predmet ovoga spora.

25. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 10. studenog 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

27. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

28. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

30. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da je sud prvog stupnja propustio navesti zakonske odredbe temeljem kojih odlučuje o ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

32. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja, ali isto tako niti iskaz saslušanih svjedoka KK, majke tužitelja, te DC, zaposlenika tuženice, koji se “ne sjeća je li sudjelovao u ugovaranju predmetnog kredita“, iz kojeg iskaza svakako ne proizlazi da se s tužiteljem o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo te da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

33. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

34. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive, da je tuženica o promjeni kamatne stope tužitelja pravovremeno obavještavala dostavljajući tužitelju izmijenjeni otplatni plan na koji tužitelj nije imao primjedbe te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je predviđena izričitom zakonskom odredbom čl. 22. ZOO-a.

35. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu izuzimanja od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude I, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava. Sud EU u svojim odlukama naglašava da je potrebno da nacionalni sud vodi računa u kojim je okolnostima neravnoteža nastala „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri” te da u tu svrhu provjeri može li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, kada na pošten i pravičan način posluje s potrošačem, razumno očekivati da će ovaj prihvatiti takvu ugovornu odredbu prilikom pojedinačnih pregovora.

36. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

37. Nadalje, u odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju i iskaz saslušanog svjedoka, DC, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije, kao i iskaza navedenog svjedoka, ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala. Pri tome, u odnosu na svjedokinju PC, valja odgovoriti da je tuženica odustala od njezinog saslušanja, kako to proizlazi iz zapisnika s ročišta od 8. svibnja 2024., čiji iskaz, stoga, sud prvog stupnja niti nije mogao cijeniti.

38. Neosnovani su, dakle, žalbeni navodi tuženice da sud nije proveo kontradiktorni postupak, jer je sud proveo sve dokaze koje su stranke predložile te je iste pravilno ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

39. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C- 243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava).

40. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

41. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

42. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

43. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

44. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja (mada pri tome pogrešno prigovor zastare cijeni djelomično osnovanim za dio potraživanja koje je dospjelo do 4. travnja 2007., što nije predmetom ovog žalbenog postupka). Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbama, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

45. Naime, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo je teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare te da je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare, uz daljnju tvrdnju da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji rok zastare jer da se radi o naknadi štete.

46. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužitelj podneskom od 7. svibnja 2021. preinačio dio tužbenog zahtjeva za isplatu, povisujući ga s prvotno utuženog iznosa od 117.291,41 kuna, na iznos od 128.884,12 kuna, pa da je u odnosu na iznos razlike nastupila zastara, po ocjeni obvoga suda izneseni žalbeni navodi su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 7. svibnja 2021. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogao bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata i tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunala financijska vještakinja, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je vještakinja koju je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobila drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute.

47. Naime, da tuženica nije osporavala visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako ju je tužitelj još u tužbi navodio i postavio (pozivajući se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), tada ne bi bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, pa time niti specificirati tužbeni zahtjev u skladu s njim, slijedom čega niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio RC - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).

48. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos utvrđen vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju tako utvrđeni iznos (koji je umanjio za dio za koji je ocijenio da je u zastari, pebijajući ga u konačnome za potraživanje tuženice koje nije u zastari), sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri čemu pogrešno tuženica žalbenim navodima upire na to da zatezne kamate nisu dosuđene na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinih anuiteta, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa, konkretno pregleda prometa po spornom kreditu (list 24- 29 spisa), iz kojeg je jasno vidljivo kada su plaćani pojedini mjesečni anuiteti, koji su u skladu s odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, naplaćivani po dospijeći svakog prvog u mjesecu, prijenosom sredstava s tekućeg računa korisnika kredit. 49. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

50. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču odluke prvostupanjskog suda kojom je pod točkom IV. izreke, utvrdio da ne postoji potraživanje tuženice za dio iznosa tzv. negativne tečajne razlike. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a. Stoga, neovisno o tome što je sud prvog stupnja odluku o neosnovanosti tog dijela istaknutog prigovora radi prebijanja, temeljio na stavu da se radi o zastarjeloj tražbini tuženice, pravilnom primjenom materijalnog prava je o zahtjevu tuženice valjalo jednako odlučiti.

51. Naime, tuženica nije izričito navela temelji li tražbinu istaknutu radi prebijanja, na institutu stjecanja bez osnove ili na naknadi štete, dok iz činjeničnih navoda u postupku proizlazi da je tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja, temeljila na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, pa da se radi djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora, temeljem čega, u smislu čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) je svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio, niti je stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u svezi sa st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primila tuženica, stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time niti konkretna tražbina tuženice po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, kao što ne postoji niti konkretna tražbina tuženice s osnova naknade štete, jer je čl. 323. st.2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a da je u konkretnoj situaciji tuženica ta koja je kriva za sklapanje ugovora (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženice, a ne na tužitelju, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, slijedom čega tuženica kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu u smislu citirane odredbe.

52. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP- a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa). Na žalbene navode kojima tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, priznajući tužitelju trošak za sve radnje u postupku po izmijenjenoj vrijednosti boda od 2,00 eura, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu odnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 54. propisivala vrijednost boda od 2,00 eura.

53. Nisu osnovani niti žalbeni navode kojima tuženica prigovara pogrešno priznatim troškovima za sastavljanje podneska tužitelja od 17. listopada 2023., imajući u vidu da se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužbeni zahtjev usklađen s valutom euro, za što tužitelju u skladu s odredbom Tbr. 8. t. 1. Tarife, pripada pravo na nagradu u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri čemu u odnosu na naknadu troška za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, pogrešno tuženica upire na to da je tužitelju priznat trošak za pristup na navedeno ročište, jer navedeno ne proizlazi iz sadržaja pobijane odluke.

54. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

55. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

56. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš