Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-486/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dobrile Ćuruvija, kao predsjednice vijeća, sutkinje Jarmilke Kučera-Slivar, kao suca izvjestitelja i članice vijeća i sutkinje Nade Sambol kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja TE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davorinu Tamaš, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-256/2023-21 od 24. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-256/2023-21 od 24. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-256/2023-21 od 24. svibnja 2024. odlučeno je tako da izreka glasi:

"I Utvrđuje se da je tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tako što je u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, ovjerenom od strane javnog bilježnika Antuna iz Orahovice broj OV-3472/2007, koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna, te je na takav način tuženik od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 4.900,11 EUR-a na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od donošenja ove presude isplati iznos od 4.900,11 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008.godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku;

- na iznos od 9,03 EUR-a od 01.01.2008. god., do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR-a od 01.01.2009. god., do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR-a od 01.01.2010. god., do isplate,

- na iznos od 137,36 EUR-a od 01.01.2011. god., do isplate,

- na iznos od 603,07 EUR-a od 01.01.2012. god., do isplate,

- na iznos od 691,96 EUR-a od 01.01.2013. god., do isplate,

- na iznos od 654,03 EUR-a od 01.01.2014. god., do isplate,

- na iznos od 2.624,30 EUR-a od 01.01.2015. god., do isplate.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.564,44 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. , 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud prihvati i pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu joj parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sadržanih u ugovoru o kreditu koji je tužitelj dana 31. svibnja 2007. godine sklopio sa pravnim prednikom (Slavonska banka d.d.) tuženika, koji je potvrđen po javnom bilježniku Antunu Novačić dana 14. lipnja 2007. godine, i novčana tražbina s osnova izvršene preplate u otplati navedenog kredita, u iznosu od 4.900,11 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja je preplata nastala uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, tj. ništetne odredbe kojom je ugovorena anuitetna otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema važećem tečaju CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

6. Pobijanom presudom prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja prihvaća kao osnovan budući je tijekom postupka utvrdio:

- da je tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, koja je pravni slijednik Slavonske banke d.d., koja je prestala postojati kao samostalna banka u mjesecu veljači 2009. godine pripajanjem Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.;

- da su stranke, odnosno tužitelj kao korisnik kredita a pravni prednik (Slavonska banka d.d.) tuženika kao kreditor, dana 31. svibnja 2007. godine zaključile ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita;

- da je ugovorena otplata na 10 godina, odnosno u 120 mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja s dospijećem anuiteta svakog prvog dana u mjesecu;

- da je tužitelj navedeni kredit otplatiio u cijelosti;

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine, ali da Slavonska banka d.d. nije bila stranka navedenog spora slijedom čega se pravna utvrđenja iz navedenih presuda izravno ne primjenjuju u predmetnom sporu primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a;

- da tužitelj nije sa prednikom tuženika pregovarao o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli na način da je tužitelj upozoren na povećani tečajni rizika valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod drugih valuta te nije mogao promatrati kao cjelinu ugovaranje takvih odredbi suprotno temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava;

- da je uslijed povećanja tečaja valute CHF rastao iznos anuiteta i da je uslijed toga tužitelj tuženiku u otplati više platio iznos od 4.900,11 EUR, pri čemu su uzete u obzir i negativne razlike

- da je tužitelj predmetnu tužbu podnio dana 11. travnja 2023. godine.

6. 1. S obzirom na navedeno sud prvog stupnja utvrđuje da sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena anuitetna otplata prema tečaju valute CHF važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a sadržana u predmetnom ugovoru u koji ju je unaprijed unio kreditor (prednika tuženika), nije razumljiva za prosječnog potrošača, pa stoga niti za tužitelja, koji nije upozoren na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod drugih valuta, te se o istoj nije pregovaralo i tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj iste, slijedom čega se ista odredba smatra nepoštenom odredbom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja kao potrošača, to je ista i ništetna. Stoga sud prvog stupnja, pozivom na odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09,133/09. dalje ZZP/07), koje su sadržano identične odredbama članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. – dalje: ZZP/03) koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio snazi, prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe.

6. 2. Isto tako prvostupanjski sud polazeći od činjenica utvrđenih u predmetnom postupku, pozivom na opće odredbe obveznog prava iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 114/22. – dalje: ZOO), zauzima i stav da tužitelju pripada pravo na povrat svega plaćenog temeljem navedenih nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, pa stoga prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.900,11 EUR, koji je utvrđen kao preplata nastala uslijed primjene naprijed navedenih nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli uz uračunavanje (odbijanje) negativnih tečajnih razlika od pozitivnih tečajnih razlika. Na navedeni dosuđeni iznos sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog dana nakon isteka zadnjeg dana one godine u kojoj je došlo do preplate kredita iako bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu tekuću od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate.

6. 3. Sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim, jer zauzima stav da zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetnih ugovornih odredbi, u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne teče prije nego što je utvrđena ništetnost predmetnih odredbi, pa kako su te odredbe utvrđene ništetnima tek u predmetnoj parnici, nalazi da zastara niti nije započela teći prije pokretanja predmetne parnice pa da slijedom toga nije niti mogla nastupiti

7. U žalbi koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga tuženik u bitnome ističe:

- da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a;

- da je sud prvog stupnja učinio i bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a kada nije uvažio prijedlog tuženika da se javni bilježnik sasluša na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu,

- da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a obzirom da je propustio odlučiti o protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva

- da Slavonska banka d.d., koja je pravni prednik tuženika, nije bila stranka u kolektivnom sporu i da se stoga sud u predmetnoj parnici nije niti mogao pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u navedenom kolektivnom sporu, niti se je mogao poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a;

- da odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti jednim zakonskim propisom bile zabranjene, a pored toga da su iste sadržane u predmetnom ugovoru bile lako uočljive, jasne te potpuno razumljive slijedom čega iste nikako ne mogu biti nepoštene niti su mogle prouzročiti neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita;

- da je pogrešan zaključak suda da stranke nisu pregovarale o spornim ugovornim odredbama, zanemarujući pri tome činjenicu da je tužitelj imao mogućnost izbora i kredita i u drugoj valuti ili kredita u kunama, a on se je odlučio na sklapanje predmetnog ugovora u valuti CHF, i to svojom slobodnom voljom, što znači da sklopljeni ugovor u potpunosti odgovara ugovornoj volji stranaka;

- da je sud pogrešno primijenio i odredbu članka 1115. ZOO/05 glede dosuđene zatezne kamate;

- da je pogrešna i odluka o troškovima postupka jer sud nije odbio tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka i da je pogrešno tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude i da je pogrešno tužitelju dosudio trošak kada je za sve radnje primijenio odredbe Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj 138/2023.

8. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je jasna i u obrazloženju iste su navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve odlučne činjenice temeljem kojih sud zaključuje o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi i temeljem kojih sud odlučuje o zahtjevu za isplatu, pa i za one temeljem kojih ne uvažava po tuženiku iznesene prigovore. Kako ovaj sud drugog stupnje ne nalazi postojanje niti nekih drugih nedostataka zbog kojih ne bi mogao na valjan način ispitati pobijanu presudu i pravilnost u njoj primijenjenog materijalnog prava, tada nije ostvareno postojanje bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju se žalbom izričito ukazuje.

8.1. Neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, tj. da mu je onemogućeno raspravljanje time što nije uvažen njegov prijedlog da se ispita javni bilježnik na okolnosti sastava predmetnog ugovora. Naime, javni bilježnik nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao tužitelju pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je sporna ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, ali ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos.

8. 2. Točne su žalbene tvrdnje da sud nakon što je tužitelj podneskom od 22. siječnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik protivio nije donio rješenje kojim odlučuje o preinaci tužbe no točno je da je tužitelj podnoseći tužbu izričito naveo da ne može definirati svaki pojedini preplaćeni iznos pa da sukladno članku 186.b. ZPP- a zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon dostave svih podatka od strane tuženika koji su potrebni vještaku kako bi izradio nalaz i mišljenje te je predložio da se tuženiku naloži da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu predmetni kredit, a nakon pribavljanja iste i provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev to isto nije niti bila preinaka tužbenog zahtjeva o kojoj bi sud morao odlučiti.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu glede žalbenog razloga iz članka 354. ZPP-a u granicama propisanim odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

10. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbi članka 355. i članka 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev kao u točki I. i II. izreke presude.

10.1. Neosnovane su i netočne žalbene tvrdnje u dijelu u kojem se tvrdi kako je sud o nepoštenosti, a onda i o ništetnosti, predmetnih ugovornih odredbi, zaključivao na temelju pravnih utvrđenja sadržanih u pravomoćnim odlukama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.

10.2. Naime, prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude jasno i nedvosmisleno navodi da Slavonska banka d.d., sa kojom je tužitelj zaključilo predmetni ugovor o kreditu, nije bila stranka (tuženik) navedenog kolektivnog spora, i da se upravo zbog toga u predmetnoj parnici ne primjenjuje odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno da se u predmetnoj parnici ne primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu. Dakle, sve činjenice odlučne za donošenje odluke o postavljenim zahtjevima, sud prvog stupnja je neposredno utvrđivao u predmetnoj parnici na temelju onih dokaza koje je on sam izveo po prijedlogu parničnih stranaka.

10.3. Radi utvrđivanja odlučnih, a spornih činjenica sud prvog stupnja je izveo sve predložene dokaze, glede kojih je zauzeo stav da je njihovo izvođenje potrebno radi utvrđivanja spornih odlučnih činjenica, pa se stoga ne mogu prihvatiti osnovanim niti žalbene tvrdnje tuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog toga što nisu izvedeni svi dokazi koje je tuženik predlagao.

10. 4. Naime, tuženik žalbom prigovara pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja zbog toga što nije saslušan u svojstvu svjedoka javni bilježnik na okolnost sastavljanja predmetnog ugovora. Javni bilježnik koji je potvrdio predmetni ugovor o kreditu sigurno nije bio dužan te nije stranke upućivao na značenje valutne klauzule odnosno poučavao iz na temelju kojih parametara se utvrđuje tečaj već je stranke uputio o značenju javno bilježničkog akta koji je sastavio. Javni bilježnik nije sudjelovao u pregovaranju stranaka glede uvjeta ugovora, slijedom čega on ne može ni imati saznanja o sadržaju navedenog pregovaranja niti o odredbi o valutnoj klauzuli, pa je sud prvog stupnja, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno utemeljeno odbio izvođenje navedenog dokaza.

11. Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 31. svibnja 2007. godine, osim općih odredbi obveznog prava, za ocjenu pravne valjanosti, odnosno za ocjenu nepoštenosti i ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi relevantne su odredbe ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koje su sadržajno identične odredbama ZZP/07. na koji zakon se je pozvao sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude.

11.1. Naime, odredbom članka 81. ZZP/03. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto tako odredbom članka 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a člankom 87. ZZP/03 je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.); i da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

12. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza u predmetnom postupku i to uvida u sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, uvida u kreditnu dokumentaciju te na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja, utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu zaključen kao standardni tipski ugovor, koji je unaprijed pripremljen po banci i da stranke ugovora, prije njegova sklapanja, nisu pregovarale o spornim ugovornim odredbama. Naime, iz sklopljenog ugovora o kreditu proizlazi da isti ne sadrži nikakve objektivne kriterije ili ikakve informacije o promjeni tečaja ugovorene valute kao niti na moguće rizike promjene tečaja, a iz iskaza tužitelja proizlazi da mu to nije niti usmeno objašnjeno prilikom sklapanja ugovora.

13.Teret dokaza za protivno od navedenog, u skladu sa naprijed citiranim odredbama ZZP/03, bio je na tuženiku kao pravnom slijedniku banke sa kojim je tužitelj zaključio predmetni ugovor, a tuženik to u provedenom postupku i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao što to navodi i sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude, nije dokazao jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze. Naime, tuženik nije predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazivao da su stranke o predmetnim odredbama o valutnoj klauzuli pregovarale te da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, ali to ne na način da su mu ih učinili razumljivima samo formalno i gramatički, a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi – već naprotiv, da su mu ih učinili razumljivima i suštinski, kako pitanje razumljivosti poima i Sud Europske unije u predmetu C- 186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

14. S obzirom na sve naprijed navedeno te polazeći od odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 2. ZZP, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, kao i odredaba članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud drugog stupnja, kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli – otplati kredita prema tečaju valute CHF važećem na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer u istoj nisu navedeni mogući povećani rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču sve to na transparentan način objašnjeno, kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (banku) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

15. Dakle, pravilna je i zakonita odluka sadržana u točki I. izreke prvostupanjske presude, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova predmetnih ugovornih odredbi.

16. S obzirom na naprijed navedeno sud prvog stupnja je pravilno primijenio i materijalno pravo iz odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO/05, kada je ocijenio da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koji je on tuženiku preplatio uslijed primjene navedene ništetne ugovorne odredbe.

17. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno provedenim financijskim vještačenjem utvrdio visinu plaćenog temeljem nepoštene i ništetne odredbe, a što je tuženik temeljem navedenim zakonskih odredbi u obvezi vratiti tužitelju.

17.1. Neutemeljene su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja preplaćeni iznos provedenim vještačenjem pogrešno utvrdio, jer da ga je utvrđivao prema početnoj stopi ugovorne kamate i prema tečaju valute CHF važećem na dan isplate kredita. Naime, navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao utemeljene, jer u predmetnom ugovoru o kreditu nije ništetna cijela ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Ništetni su dijelovi te odredbe i to dio odredbe o valutnoj klauzuli kojom se anuitetna otplata veže uz budući neizvjesni tečaj CHF koji će važiti u trenutku plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, nije ništetan dio odredbe o početnoj stopi ugovorne kamate, kao što nije ništetan niti dio odredbe o isplati odobrenog kredita u valuti CHF prema tečaju te valute na dan isplate. S obzirom na to i s obzirom na to da nije sud ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe ili pojedine njene dijelove, to je onda i izračun restitucijskog iznosa bilo moguće izračunati samo na način kako je to i učinio sud prvog stupnja, a čemu je tuženik neutemeljeno prigovarao tijekom postupka.

18. Uz navedeno potrebno je istaknuti da je sud tužitelju dosudio preplatu koja je posljedica primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nakon što je pozitivne tečajne razlike umanjio za negativne tečajne razlike.

19. Pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom je tužitelju na dosuđeni iznos preplate dosuđena zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog dana nakon isteka zadnjeg dana one godine u kojoj je došlo do preplate kredita iako bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu tekuću od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe koju je u ugovor unio on sam (njegov pravni prednik) pri čemu tužitelj nije na nju mogao ni na koji način utjecati, tuženik je nesavjestan stjecatelj, pa je onda temeljem navedene zakonske odredbe dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate tekuću od dana stjecanja no budući tužitelj potražuje kamatu ne od dana uplaćenog preplaćenog iznosa već od prvo dana nakon isteka zadnjeg dana one godine u kojoj je došlo do preplate kredita, a kojim zahtjevom je sud vezan pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da je navedeno pravno shvaćanje identično sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda Europske unije donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

20.1. S obzirom da je ništetnost predmetne ugovorne odredbe utvrđena tek u predmetnoj parnici, zastara novčanog restitucijskog zahtjeva nije niti započela teći prije pokretanja predmetne parnice, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor zastare.

21. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio pravo kada je za sve radnje tužitelja primijenio Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljene u Narodnim novinama broj 138/2023. Naime, glavna rasprava u ovome predmetu je zaključena dana 24. svibnja 2024. i tada je tužitelj određeno zahtijevao naknadu troškova, a odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., dalje Tarifa) je izričito propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je o visini troškova odlučio primjenom navedene povećane cijene boda i u odnosu na radnje u zastupanju poduzete prije stupanja na snagu navedene povećane cijene boda.

21.1. Isto tako neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud u pobijanoj presudi propustio odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova postupka jer je sud o troškovima parničnog postupka odlučio u izreci pobijane presude pod točkom III., a u obrazloženju pobijane presude i to pod točkom 19, . je jasno i određeno obrazložio da je o troškovima postupka odlučio na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP- a, a temeljem koje odredbe je tuženiku naložio da tužitelju naknadi troškove postupka s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

21.2. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je pogrešno tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, navedeni trošak je bio potreban i tuženik je tužitelju dužan isti naknaditi sukladno odredbi Tbr. 9. stavak 3. Tarife. Točan je navod tuženika da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, no neosnovano žalitelj smatra da se navedeno oslobođenje odnosi i na tužitelja u ovom postupku jer pobijana presuda je donesena u postupku koji tužitelj nije pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu potrošača.

22. S obzirom na sve obrazloženo valjalo je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti u cijelosti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

23. S obzirom da tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom to mu ne pripada niti pravo na naknadu troška njenog podnošenja.

Bjelovar, 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dobrila Ćuruvija