Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2428/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici ČV, HV, GV, ĆVU, ŠV, AV, KR i DB, odvjetnici iz [trgovačko društvo], [adresa], protiv tužene [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici LV, CV, ČVU, TV, MV, ABM i PK, odvjetnici u [trgovačko društvo], [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3093/2019 od 10. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene [trgovačko društvo], kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3093/2019 od 10. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. , IV. (u dijelu kojim se nalaže tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.334,49 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), V., VI., VII. i VIII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IX. Izreke (u dijelu kojim se nalaže tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.162,61 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama).

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 7. stavku 3. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103036994 sklopljenog između stranaka 23. lipnja 2006., solemniziranog kod javne bilježnice VĆ iz [adresa] 26. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU-1040/06, a koja glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 18.618,34 eura (ranije 140.279,95 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom III. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 8. stavku 2. navedenog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“ Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.334,49 eura (ranije 10.054,72 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom V. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. stavku 2. istog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.“ Pod točkom VI. izreke nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 888,26 eura (ranije 6.692,56 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 25. ožujka 2014. do isplate. Pod točkom VII. izreke utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 324,11 eura (ranije 2.441,99 kuna) na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom VIII. izreke utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 2.989,09 eura (ranije 22.521,32 kuna) na ime razlike u vrijednosti depozita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom IX. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.162,61 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III. , IV. (sadržajno samo u dijelu kojim se nalaže tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.334,49 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), te V., VI., VII., VIII. i IX. izreke (u dijelu kojim se nalaže tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.162,61 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u pobijanom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.033,02 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 156,25 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 251,77 eura).

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica određeno ukazuje u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te odredbi kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita u konkretnom slučaju, kao i razlozi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva i dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, te odluka vezano za istaknuti prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

5. U odnosu na žalbene navode žaliteljice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati im ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP-a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

6. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužitelj je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena), podneskom od 9. studenog 2023. (list 503-508 spisa), za utvrđenjem ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena naknada kod prijevremene otplate kredita sukladno odlukama kreditora, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 18.618,34 eura (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzulu), 1.334,49 eura (s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora) i 888,26 eura (s osnova ništetne odredbe o naknadi kod prijevremene otplate kredita), za koje iznose, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužitelj tvrdi da ih je preplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, o valutnoj klauzuli i o naknadi kod prijevremene otplate kredita).

11. Pri tome je predmet spora i odlučivanje o prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), kojeg je tuženica postavila u odgovoru na tužbu (nespretno ga označavajući kao prigovor radi prijeboja), konačno ga specificirajući (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) na ročištu održanom 27. studenog 2023. (list 512 spisa).

12. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, o valutnoj klauzuli i o naknadi kod prijevremene otplate kredita), posljedično čemu je odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora, s time da pobijana odluka (s obzirom na postavljeni prigovor radi prebijanja), sadržava i odluku o nepostojanju potraživanja tuženicene prema tužitelju na ime manje plaćenih iznosa s osnove valutne klauzule te na ime razlike u vrijednosti depozita.

13. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i o naknadi kod prijevremene otplate kredita, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporan i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te odluka o prigovoru radi prebijanja s osnove razlike u vrijednosti depozita.

14. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, provednim vještačenjem za računovodstvo i financije te saslušanjem tužitelja kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 23. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 51400607-5103036994, na iznos od 92.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2.), i to za kupnju nekretnine (kao stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu), s rokom vraćanja od 180 mjeseci (15 godina), uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- da je člankom 7. Ugovora o kreditu određena valutna klauzula pa se tako povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženice, kao i da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja,

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje, obračunava se primjenom proporcionalne metode, s time što su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice,

- da je člankom 10. Ugovora o kreditu određeno da je tužitelj za obradu i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade za iznos kredita, a minimalno 200,00 kuna obračunato s danom plasmana, dok za slučaj prijevremenog povrata kredita, tuženica ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke, važećim u trenutku prijevremenog povrata,

- da je člankom 11. Ugovora o kreditu, kao jedno od sredstava osiguranja, određen i depozit u visini od 15 % iznosa kredita, što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 13.815,00 CHF, s time što je tužitelj dopustio tuženici da sva kunska i devizna sredstva, uključujući i ona koja se nalaze na namjenskim ili nenamjenskim depozitnim računima, bez prethodne obavijesti i bilo kakve prethodne suglasnosti, kao i bez intervencije suda, koristi za naplatu svih dospjelih obveza zajedno s nastalim troškovima, kao i da može aktivirati i upotrijebiti sve instrumente osiguranja i to redoslijedom po svom izboru,

- da tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom, s početno ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje, podizala kamatnu stopu, a nije sporno niti da je u tijeku trajanja ugovornog odnosa stranaka, kamatna stopa jedno vrijeme bila niža od početno ugovorene,

- da između stranaka nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,

- da između stranaka ne bi trebalo biti prijeporno, nakon provedenog dokaznog postupka, niti da je tužitelj Ugovor o kreditu podigao kao potrošač, radi kupnje stana u [adresa], na adresi [adresa], kako bi riješio stambeno pitanje svoje djece,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je stambenu štednju koju je imao stavio kao polog u ugovoru o kreditu (u naravi, da se radilo o ugovoru o depozitu), naglasivši da mu je rečno da je valuta CHF stabilna, da je to dobar ugovor, a da on sam nikada nije poslovao s valutom CHF, no da je držao da je Švicarska stabilna zemlja, iskazao je i to da je po struci strojarski tehničar, da mu nitko nije objašnjavao u banci uvjete pod kojima se kamatna stopa može mijenjati, niti je postojala mogućnost da on kao klijent banci ponudi neki svoj uvjet kreditiranja, da mu je rata s početnih 2.800,00 kuna narasla na 4.500,00 kuna, zbog čega je prijevremeno i otplatio kredit, da je prilikom isplate kredita banci već platio 4.500,00 kuna, a da je platio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita za koju mu je rečeno da je mora platiti jer je riječ o obeštećenju banci za prijevremeno zatvaranje kredita, s time što je iznos te naknade izračunala banka, da nije znao da će tečaj CHF toliko rasti, jer tada kredit ne bi uzeo, da nije znao točno što znači valutna klauzula, niti je znao da u ugovoru postoji odredba temeljem koje je obvezan u slučaju prijevremene otplate platiti tuženici naknadu, jer niti o tome u banci nije bilo govora prije nego je ugovor potpisan.

- da između stranaka nije sporno da je Ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen 24. ožujka 2014.,

- da je Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa), utvrdio u točki 2. da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., odbio revizije tuženih banaka od 1-7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena navedena odluka glede promjenjive kamatne stope,

- da je Visoki trgovački sud RH presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je Vrhovni sud odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbio revizije banaka i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora) i o valutnoj klauzuli, nerazumljive odredbe prosječnom potrošaču, na unaprijed formuliranom obrascu ugovora sastavljenog po tuženici, o kojim odredbama se nije pregovaralo,

- da tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, tužitelj imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da mu je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno mu predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope,

- da odredbe članka 7. i članka 8. Ugovora o kreditu nisu lako razumljive te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača,

- da se između stranaka nije pregovaralo o odredbi 10. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita, sukladno odlukama tuženice),

- da tuženica nije dokazala da je tužitelj imao mogućnost smanjenja izlazne naknade,

- da je izlaznu naknadu tuženica zaračunala u iznosu od 0,5 % iznosa preostalog kredita (s time što maksimum ove naknade nije bio ugovoren), i to u iznosu od 6.692,56 kuna koji je utvrđen vještačenjem po vještaku DH (iznosu koji je premašivao iznos tadašnje prosječne plaće u Republici Hrvatskoj) i bez specificiranja zbog kojih razloga je tužitelj obvezan platiti naknadu upravo u tom iznosu,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DH proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu više plaćeno radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa 1.334,49 eura (10.054,72 kuna), dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 7.103,70 eura (53.522,86 kuna), s time da je u trenutku prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastala također razlika s osnova valute u iznosu od 11.514,64 eura (86.757,09 kuna) u korist tuženice, a zbog nastalih tečajnih razlika u odnosu na početno ugovoreni tečaj, kojem nalazu i mišljenju niti jedna stranka, u odnosu na matematički dio izračuna, nije imala primjedbi,

- da iz nalaza i mišljenja istog vještaka proizlazi da za vrijeme otplate kredita nije bilo negativnih razlika s osnova potplaćenosti i povlaštenih anuiteta, u razdoblju kada je CHF bio niži od početnog tečaja,

- da je tužitelj ugovorom o novčanom depozitu predao tuženici određena novčana sredstva u visini od 15 % kredita, koja su u konkretnom slučaju služila i kao sredstvo osiguranja kredita, odnosno ovlastio tuženicu na naplatu dugovanja iz ugovora o kreditu iz sredstava depozita, da je bila riječ o oročenom depozitu koji je trebao trajati 15 godina,

- da su depozitna sredstva iskorištena za prijevremeno zatvaranje kredita i to u iznosu od 86.872,97 kuna.

15. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak, prvostupanjski sud prije svega cijeni da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru te da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato).

16. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev i sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te odredbi čl. 4 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), utvrdio ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke (čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu), s time da je temeljem istih zakonskih odredbi utvrdio ništetnom i odredbu članka 10. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita, sukladno odlukama tuženice), dok je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, cijeneći da je tužitelj od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate, zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio navedene iznose, ocijenio djelomično osnovanim i zahtjev za isplatu utuženih iznosa (odbijajući dio zahtjeva u odnosu na koji je tužitelj povukao tužbu, čemu se tuženica protivila), isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (kao razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, kao i isplatom utvrđenog iznosa plaćene izlazne naknade), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a.

17. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa (plaćanja) pa do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

18. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), s time da je tužitelj postupak pokrenuo 12. lipnja 2019., dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014. u odnosu na kamatu, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutu), pa da je i zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina, a da u slučaju restitucijskog zahtjeva za isplatu tzv. izlazne naknade, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor, tako da zastarni rok još nije ni počeo teći.

19. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, točkom VII. i VIII. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženice s osnova takozvane negativne tečajne razlike (kada se primjenjivao tečaj manji od inicijalnog), kao niti s osnova razlike nastale zbog promjene vrijednosti tečaja temeljem ugovora o depozitu koji je korišten prilikom prijevremene otplate kredita, s obrazloženjem da za vrijeme otplate kredita nije bilo negativne tečajne razlike, dok u odnosu na depozit zaključuje da tužitelj isplatom iznosa depozita u CHF prema vrijednosti te valute u trenutku korištenja depozita, nije stekao nikakvu korist, tako da nije došlo do stjecanja bez osnove na njegovoj strani, već da je upravo tuženica na osnovu ništetne odredbe o valuti CHF stekla imovinsku korist, o kojoj je uovom postupku odlučivano.

20. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

21. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev (u odnosu na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke), temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 23. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u kunama (točka 2. Ugovora), na koji se zaračunavaju kamate od 4,5000 % godišnje (točka 8. Ugovora), kojim ugovorom su se stranke usuglasile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, s rokom otplate kredita od 180 mjeseci, koji kredit se tužitelj obvezao platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, čiji sadržaj između stranaka niti nije sporan.

22. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 23. lipnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

24. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

25. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

26. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

27. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

28. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da je sud prvog stupnja propustio navesti zakonske odredbe temeljem kojih odlučuje o ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

29. U konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušanog tužitelja, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala, na čiju neuvjerljivost sada neosnovano upire žalbenim navodima.

30. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužitelj nije imao primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Ć143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljem.

31. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive, da je tuženica o promjeni kamatne stope tužitelja pravovremeno obavještavala dostavljajući tužitelju izmijenjeni otplatni plan na koji tužitelj nije imao primjedbe.

32. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

33. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da je ugovaranje valutne klauzule bilo predviđeno izričitom zakonskom odredbom čl. 22. ZOO-a, te da je time odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

34. Nadalje, suprotno žalbenim navodima po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju u spisu, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim odredbama, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala. Pored navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci jasno obrazložio svoj stav o postupanju tuženice u konkretnom slučaju, navodeći da tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je pružila tužitelju, takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, te da time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično, tuženica nije ispunila obvezu obavještavanja potrošača, pri tome se određeno pozivajući na zakonske odredbe temeljem kojih utvrđuje da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

35. Neosnovani su, dakle, žalbeni navodi tuženice da sud nije proveo kontradiktorni postupak, jer je sud proveo sve dokaze koje su stranke predložile te je iste pravilno ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, dok je u obrazloženju pobijane presude izložio sve ono što je propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a.

36. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da mu je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C- 243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava.

37. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem istih zakonskih odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03, utvrdio ništetnom i odredbu članka 10. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno pravo tuženice na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita, sukladno odlukama tuženice), pravilno cijeneći da se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, koja odredba je unesena u ugovor (tipski) bez posebnog objašnjenja, na koju odredbu tužitelj nije imao utjecaja, a koja je bila neodređena, pri čemu je isključivo tuženici bila prepuštena odluka o visini i uvjetima naplate naknade.

38. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naplati jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

39. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatilo tuženici.

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

41. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbama, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, neosnovani.

42. Naime, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo je teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare te da je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare, uz daljnju tvrdnju da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti trogodišnji rok zastare jer da se radi o naknadi štete.

43. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pravilno se sud prvog stupnja poziva na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, rukovodeći se time da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pobijanom presudom, tako da u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

44. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužitelj podneskom od 9. studenog 2023., povisio tužbeni zahtjev za isplatu (s prvotno utuženog iznosa od 137.241,02 kuna), pa da je u odnosu na iznos razlike nastupila zastara, po ocjeni ovoga suda izneseni žalbeni navodi su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 9. studenog 2023. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogao bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata i tečajnu razliku, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je vještak kojeg je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku kamata i valute.

45. Naime, da tuženica nije osporavala visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako ju je tužitelj još u tužbi navodio i postavio (pozivajući se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), tada ne bi bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje, pa time niti specificirati tužbeni zahtjev u skladu s njim, slijedom čega niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio ĐV - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022).

46. Pri tome su bez utjecaja na naprijed navedeni zaključak žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je do podneska od 9. studenog 2023. protekao rok do kojeg je tužitelj mogao podnijeti tužbu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

47. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženici iznos utvrđen vještačenjem (koji tuženica u računskom smislu žalbenim navodima određeno niti ne spori), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju tako utvrđeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri čemu iz sadržaja spisa, konkretno pregleda prometa po spornom kreditu, je jasno vidljivo kada su plaćani pojedini mjesečni anuiteti, koji su u skladu s odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, naplaćivani po dospijeći svakog prvog u mjesecu, zapljenom dijela plaće korisnika kredita.

48. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.).

49. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o istaknutom prigovoru radi prebijanja, detaljno o tome dajući svoje obrazloženje. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je vraćanje razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan bio viši u odnosu na trenutak kada je Ugovor o kreditu zaključen, za naglasiti je da vraćanjem tužitelju depozita koji je on sam predao tuženici prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, nije osnovan (niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a).

50. Naime, tuženica nije izričito navela temelji li tražbinu istaknutu radi prebijanja, na institutu stjecanja bez osnove ili na naknadi štete, dok iz činjeničnih navoda u postupku proizlazi da je tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja, temeljila na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, pa da se radi o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora, temeljem čega, u smislu čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) je svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako u konkretnom slučaju plaćanjem tužitelju depozita u periodu kada je tečaj CHF bio viši od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio, niti je stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. u svezi sa st. 3. ZOO-a, jer je izvorno uplatu depozita primila tuženica, stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što je prethodno sam uplatio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženice po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, kao što ne postoji niti konkretna tražbina tuženice s osnova naknade štete, jer je čl. 323. st.2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a da je u konkretnoj situaciji tuženica ta koja je kriva za sklapanje ugovora (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženice, a ne na tužitelju, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, slijedom čega tuženica kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu u smislu citirane odredbe.

51. Stoga, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je utvrdio da ne postoji predmetno potraživanje tuženice prema tužiteljici, pa su suprotne tvrdnje tuženice bez pravnog uporišta i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke (tako i u odnosu na pozivanje tuženice na vještačenjem utvrđenu razliku).

52. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

53. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa). Na žalbene navode kojima tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, priznajući tužitelju trošak za sve radnje u postupku po izmijenjenoj vrijednosti boda od 2,00 eura, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 54. propisivala vrijednost boda od 2,00 eura.

54. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

55. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

56. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš