REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10410/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog EC, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika koju je podnio po braniteljici Magdaleni Bokanović, odvjetnici iz Zadra protiv presude Općinskog prekršajnog sudu u Splitu od 21. listopada 2024., broj: Pp-9636/2022, na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog EC i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni EC je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni EC je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (dalje: ZPJRM) činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 99,00 eura, dok je, temeljem članka 138. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 90,00 eura.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog odluke o kazni i trošku postupka. Žalitelj ističe u bitnom, da nije kriv i da činjenična i pravna utvrđenja nisu pravilna i zakonita. Ukazuje da je kriv počinitelj koji je ubrojiv i koji je postupao iz nehaja ili namjere, koji konstitutivni uvjet je izostao u činjeničnom opisu djela, a u odluci nije navedeno subjektivno obilježje ni opisana namjera ili nehaj, zbog čega djelo za koje se vodi postupak nije prekršaj, čime je počinjena povreda materijalnog prava. Žalitelj detaljno iznosi teoretske i pravne postavke vezane uz krivnju i njezino stupnjevanje, ističući da u konačnici je sud nije obrazložio, kao što nije obrazložio niti ostale razloge za svoju odluku, zbog čega je presuda nejasna, nerazumljiva, proturječna razlozima i sam sebi. Navodi da pročitani dokazi ne mogu biti zakonit dokaz, jer službena bilješka notorno nije dokaz i ista se ima iz spisa izdvojiti u zakonitom, poštenom i nepristranom suđenju, i nikako se ne može čitati u dokaznom postupku. Također niti obavijest iz članka 109. a ne može biti dokaz ni u jednom postupku. Navodi prvostupanjskog suda da obrana opstruira postupak svojim nedolascima su netočni, a sud mu je održavanjem rasprave bez nazočnosti povrijedio pravo obrane, dostavio je u spis opravdanje za nedolazak na glavnu raspravu, jasno je predložio neposredno ispitivanje radi konfrontracije i kontradiktornosti, što je sud zanemario. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak, ukazujući na niz povreda procesne prirode, nalazeći pritom da djelo za koje je optužen ne predstavlja prekršaj prema zakonu, te da nisu dokazani ni subjektivni ni objektivni elementi prekršaja. Navodi da je sud primijenio zakon koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, izmjene su stupile na snagu 1. siječnja 2023., te je za prethodno počinjena djela morao primijeniti novčanu kaznu od 50 do 200 dem-a koji je i blaži zakon, što govori o potpuno nepravnom postupanju i profesionalnosti rada suda, dodajući time prilog nejasnoći odluke. Žalitelj nadalje detaljno analizira zakonsko biće prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ističući da nedostaju svi bitni elementi bića djela, pa tako nije jasno niti je utvrđeno da je upravo on nazvao pritvorsku nadzornicu, da je upravo on korisnik navedenog mobilnog broja, niti s kojeg broja je ona vodila razgovor, zbog čega je odluku nemoguće ispitati. Sud je zbog očite naklonjenosti tužitelju dodao kriminalnu masu što čini pravni presedan na njegovu štetu, pri čemu i sama riječ „policajčić“ predstavlja muški rod, logično je da bio upotrijebljen ženski rod i riječ „policajčica“, deminutiv ne predstavlja omalovažavanje i nije zabranjeno pa je neprihvatljiv stav da bi i korištenje umanjenica predstavljalo omalovažavanje, bi li i augmentativ „policajčina“ predstavljao omalovažavanje, o čemu zapravo u ovom predmetu nema niti govora. Završno, žalitelj analizira i odluku o sankciji, ističući da je sud bio neviđeno pristran, pa predlaže da se iz navedenih razloga svih navedenih razloga žalba prihvati i njega oslobodi optužbe, podredno da se odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, temelji se na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da je pozivan na ročišta i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

5.1. Konkretno, u odnosu na pojedine žalbene navode, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud uredno dostavio žalitelju i braniteljici poziv za glavnu raspravu zakazanu za 7. lipnja 2023., 11. travnja 2024. i 18. listopada 2024. Prvostupanjski je sud odgodio dva ročišta po zamolbi obrane zbog poslovne spriječenosti, iako obrana nije dostavila bilo kakvu dokumentaciju koja potvrđuje razloge spriječenosti (pozivi za druga ranije zakazana ročišta i sl.). Na ročište za glavnu raspravu 18. listopada 2024 niti okrivljenik niti braniteljica nisu pristupili, a u spisu se nalazi podnesak braniteljice o spriječenosti nje i okrivljenika zbog poslovnih obveza, no također bez bilo kakve dokumentacije o razlozima spriječenosti, a temeljem koje bi sud ponovno imao mogućnost odgoditi ročište. Ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja ispravno postupio kada nije odgodio raspravu određenu za dan 18. listopada 2024., s obzirom da se rasprava može održati bez tih sudionika u postupku, sukladno odredbi članka 167.stavak 3. u svezi sa člankom 108. stavak 1. Prekršajnog zakona. Ukazuje se da je prvostupanjski sud prethodno na traženje branitelja već odgađao ročišta, a razlozi koji su izneseni a nisu bili odgovarajuće potkrijepljeni, nisu valjani razlozi zbog kojih je, u smislu članka 168. stavka 1. Prekršajnog zakona, sud dužan odgoditi glavnu raspravu. Braniteljska dužnost je obveza koja traje tijekom cijele godine, pa razloge koje je dao prvostupanjski sud glede neprihvaćanja prijedloga za odgodu ročišta, prihvaća i ovaj sud, a okrivljenik je bio pravilno upozoren u smislu odredbe članka 109.a stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona da se rasprava može održati i odluka donijeti i u njegovoj odsutnosti, pa u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo obrane kako to ističe žalitelj.

5.2. Prvostupanjski sud je potpuno pravilno i zakonito, sukladno odredbi članka 167. stavka 7. Prekršajnog zakona, svjedokinju ispitao izvanraspravno jer ispitivanje osobe u svojstvu svjedoka na opisani način, nije uvjetovano prisutnošću okrivljenika. Mogućnost obrane označuje situaciju u kojoj optuženik sâm ili preko stručnih pomoćnika (branitelja) ima mogućnost barem jednom u postupku ispitati svjedoka koji ga tereti isključivo ili u odlučujućoj mjeri. Idealno bi bilo da oni tu mogućnost ostvare zajedno, no Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Ustav, a i prihvaćena praksa Europskog suda za ljudska prava te Ustavnog suda Republike Hrvatske, određuju da konfrontacijsko pravo pripada obrani, zauzimajući stajalište da nije nužno da tu mogućnosti imaju i optuženik i branitelj već je dovoljno da to bude ili optuženik ili branitelj. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žalitelju svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, a činjenica da je žalitelj proglašen krivim na temelju iskaza policijske službenice, ne predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5.3. Što se tiče žalbenog navoda da je sud prvog stupnja izmijenio činjenični opis iz optužnog prijedloga, ističe se da je u ovom predmetu događaj u svim bitnim elementima identično opisan i u optužnom aktu policije, i u izreci pobijane presude. Ovaj sud dodatno ističe da je sud ovlašten u okviru iste radnje i događaja precizirati, pročistiti i prilagoditi činjenični opis, a da time nije izmijenjen objektivni identitet optužbe (dakle da se radi o istom djelu), no u ovom predmetu to nije slučaj.

5.4. Žaliteljevo protupravno ponašanje je jasno opisano u činjeničnog opisu, a nakon činjeničnog opisa djela sud prvog stupnja dodaje zakonski opis djela i pravnu kvalifikaciju:

...

„dakle, omalovažavao službenu osobu u vezi s vršenjem službe,

čime je počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“.

Sadržaj nakon zaključnog veznika „dakle“ više ne spada u činjenični opis, a dodavanjem zakonskog opisa djela (koji opis tužitelj nije naveo u optužnom aktu) sud ni na koji način nije intervenirao u činjenični opis djela.

5.5. Pritom se ukazuje da se u činjeničnom opisu djela ne prepisuje i ne navodi doslovno tekst zakonskog opisa djela, već je nužno da se uneseni činjenični supstrat koji sadrži činjenice i okolnosti životno i konkretno opisane, može podvesti pod konkretno djelo prekršaja. Nadalje, iz činjeničnog opisa u optužnom aktu, dovoljno jasno proizlaze činjenice odlučne za postojanje navedenog prekršaja, dakle da se takav činjenični sklop može podvesti pod zakonski opis djela kojeg vrši počinitelj „koji omalovažava ili vrijeđa službene osobe prilikom vršenja službe“ - članak 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

5.6. Što se tiče zakonitosti pročitanih dokaza, ukazuje se žalitelju da je obavijest iz članka 109.a Prekršajnog zakona nužno uručiti počinitelju prije pokretanja prekršajnog postupka, a radi se o obavijesti da će biti pokrenut postupak za određeno djelo, s propisanim poukama i upozorenjima. Dakle, radi se o potpuno zakonitoj dokumentaciji koja je nužna za pokretanje postupka, te činjenica da ju je sud pročitao, ni na koji način ne predstavlja procesnu povredu. Njome se ne dokazuju bilo kakve meritorne činjenice, već iz nje proizlaze procesne pretpostavke za održavanje rasprave bez okrivljenika (upozorenje pod točkom 6. obavijesti – da se pred tijelom postupka rasprava može održati i odluka donijeti i u okrivljenikovoj odsutnosti), što je upravo jedan od razloga uručivanja takve obavijesti.

5.7. Nadalje, u smislu odredbe članka 158. Prekršajnog zakona, ovlaštene osobe tijela državne uprave kada postupaju u okviru svoje nadležnosti i ako postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj, dužne su poduzeti potrebne mjere te prikupiti i zabilježiti sve koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje prekršajnog postupka. O činjenicama i okolnostima koje su bitne za prekršajni postupak, sastavit će se službena bilješka, ako ovim Zakonom ili posebnim propisom nije određeno da se sastavlja zapisnik. O radnji utvrđenja prekršaja, policijska je službenica dakle bila dužna sastaviti službenu zabilješku o neposredno utvrđenom prekršaju, a ovaj je sud utvrdio da je ista sastavljena u skladu sa zakonskim odredbama. Tako sastavljene službene zabilješke o radnjama državnog tijela, sastavljene su na zakonit način i mogu se koristiti kao zakonit dokaz te se na njima može temeljiti sudska odluka. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona.

6. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika. Na temelju slobodne ocjene dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi iskaza svjedokinje policijske službenice UC, nalazeći da je upravo žalitelj nazvao policijsku službenicu, te da postupanje žalitelja te prilike na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

6.1. Nadalje, što se tiče sastojaka krivnje, napominje se da je u smislu odredbe članka 25. stavka 1. Prekršajnog zakona, kriv za prekršaj počinitelj koji je postupao iz nehaja, u smislu odredbe stavka 2. istog članka Zakona iznimno se može propisati odgovornost samo za namjeru, te je za postojanje djela prekršaja dovoljan nehaj kao blaži oblik krivnje, koji je u prekršajnom zakonodavstvu, redoviti oblik krivnje. U ovakvom slučaju se radi o ponašanju kod kojeg je protupravnost očita, dakle žalitelj je s obzirom na sve okolnosti i svoja osobna svojstva (odvjetnik koji se raspituje o pritvoreniku) mogao biti svjestan protupravnosti svojeg ponašanja.

7. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe materijalnog prava na koje upire žalitelj.

7.1. Što se tiče primijenjenog zakona, prvostupanjski je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir činjenicu da se ZPJRM/90, nakon počinjenja prekršaja izmijenio, odnosno s 1. siječnja 2023., kao danom uvođenja eura kao službene valute Republike Hrvatske, stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/22.). U skladu sa odredbom članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona, kojom se propisuje da ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja, ovaj sud je trebao razmotriti koji zakon je blaži za okrivljenika te je utvrđeno da je ZPJRM/22 blaži zakon. Za predmetni prekršaj ZPJRM/90 propisuje da će se počinitelj kazniti novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, što je protuvrijednost domaće valute od 188,50 kuna do 754,00 kuna, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,26 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u EUR-e Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002, dok ZPJRM/22 za taj prekršaj propisuje da će se počinitelj kazniti novčanom kaznom u iznosu od 20,00 do 100,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana, dakle, ZPJRM/22 propisuje nižu novčanu kaznu za predmetni prekršaj.

7.2. Stoga je netočan žalbeni navod o potpuno nepravnom postupanju i neprofesionalnosti rada suda koji primjenjuje zakon koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja. Naime, izmjene Zakona koje su stupile na snagu 1. siječnja 2023. predstavljaju blaži propis s obzirom na visinu predviđenih kazni, bez obzira što su neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom.

7.3. U odnosu na daljnje žalbene navode kojima žalitelj polemizira o značenju imenice „policajčić“, ističe se da korištenje umanjenica u poslovnoj komunikaciji upućuje na umanjivanje svojstva osobe i ima deprecijativno značenje, odnosno predstavlja omalovažavajuće, prezirno i uvredljivo obraćanje. Korištenje deminutiva (policajčić, činovničić, advokatić i sl.) je u komunikaciji u pravosudnim tijelima pogrdno i neprikladno, te ima negativnu konotaciju i predstavlja umanjivanje vrijednosti ili značenja nečega ili nekoga.

7.4. Pod određenim okolnostima se i izrazi koji su uvredljivi i omalovažavajući mogu smatrati slobodom izražavanja, jer su i poluge vlasti dužne otrpjeti takve riječ kao sastavni i neizostavni dio demokracije. U takvim slučajevima se radi o izražavanju mišljenja pojedinca o pitanjima od javnog interesa povezanima s funkcioniranjem izvršne vlasti, na pravo na priopćavanje informacija i skretanje pažnje javnosti na način funkcioniranja državnog tijela ili službenika. No, u ovoj situaciji se ne radi o slobodi mišljenja i govora bez miješanja javne vlasti, već o direktnoj komunikaciji vezanoj uz konkretni slučaj, koja se mora obaviti na način da se ne ponižava ili vrijeđa drugog, te se pod načelom slobode izražavanja ne mogu tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi prema osobama prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, a što je u predmetnom slučaju okrivljenik i učinio.

7.5. Također se, u odnosu na navode da iz činjeničnog opisa prekršaja nisu vidljivi konstitutivni elementi, odnosno da bi se radilo o djelu vezanom uz službenu osobu koja vrši službu, ponavlja se žalitelju da se u činjeničnom opisu djela ne smije prepisivati i navoditi doslovni tekst zakonskog opisa djela, već je nužno da se unesene činjenice i okolnosti životno i konkretno opisane, mogu podvesti pod konkretno djelo prekršaja. U ovom slučaju upravo konkretni opis - da se radilo o traženju informacija od pritvorske nadzornice koja ih nije željela dati bez punomoći, nedvojbeno upućuje da je okrivljenik omalovažavao službenu osobu u prilikom i u vezi vršenja njezine službe.

8. Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio blaži zakon (što je objašnjeno pod točkom 7.1.) i okrivljeniku izrekao odgovarajuću kaznu u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, držeći izrečenu kaznu primjerenom stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

8.1. Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo uz novčanu kaznu predviđena alternativno i kazna zatvora do 30 dana, a prvostupanjski sud je izrekao blažu kaznu - novčanu kaznu unutar zakonskih okvira za to djelo prekršaja. Po ocjeni ovog suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena kazna nije previsoka, te je prvostupanjski sud izrekao primjerenu kaznu koju je zadovoljavajuće obrazložio.

8.2. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, uzimajući u obzir ukupnost svih okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, ovaj sud drži da će upravo ovako izrečena novčana kazna postići kako opću svrhu kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrhu kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

8.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

9. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu 90,00 su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene mu troškove ne bi mogao platiti bez štete za svoje uzdržavanje i uzdržavanje svoje obitelji, zbog kojeg razloga bi eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), pa iznos od 50,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. prosinca 2024.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.