Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-172/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Biljani Bandić Lutonski, odvjetnici u Osijeku, Trg Ante Starčevića 5, protiv tužene Srednje škole Dalj, OIB: 42749097677, Dalj, Braće Radića 7, zastupane po punomoćnicima Radojici Vučković i Marku Cerovcu, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radojica Vučković i Marko Cerovac u Osijeku, Kapucinska 23/1, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-128/2022-30 od 20. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene Srednje škole Dalj kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-128/2022-30 od 20. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužene Srednje škole Dalj, Klasa: 112-01/22-01/11 Urbroj: 2158-55- 22-11 od 27. srpnja 2022., kojom se tužiteljici ĆP otkazuje ugovor o radu sklopljen 3. rujna 2004. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, kao i odluka Klasa: 003-06/22-01/48 Urbroj: 2158-55-22-48 od 29. kolovoza 2022., nedopuštena te da radni odnos tužiteljice kod tužene nije prestao (točka I. izreke), naloženo je tuženoj da tužiteljicu vrati na rad na poslove nastavnika strukovnih predmeta iz ekonomije iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 3. rujna 2004., u roku od 15 dana (točka II. izreke) te da joj naknadi trošak u iznosu 1.000,00 EUR, u roku 15 dana (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj sud nije našao da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženice o izvanrednom otkazu ugovora o radu te za vraćanjem tužiteljice na radno mjesto na kojem je radila.
6. U postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženice neprekidno od 3. rujna 2004., na poslovima nastavnika strukovnih predmeta iz ekonomije,
- da je 27. srpnja 2022. tuženica otkazala tužiteljici ugovor o radu, odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, koju je tužiteljica primila putem pošte 29. srpnja 2022.,
- da je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu poslodavac ishodio prethodnu suglasnost školskog odbora 20. srpnja 2022.,
- da je poslodavac zatražio pisano očitovanje u vezi donošenja odluke o otkazu ugovora radu, odnosno prethodnu suglasnost za otkaz ugovora o radu od sindikalnog povjerenika, koji se nije pisano očitovao u roku od 8 dana,
- da je 12. kolovoza 2022. tužiteljica protiv navedene odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava,
- da je tužena odgovorila na podnijeti zahtjev za zaštitu prava tužiteljice te 29. kolovoza 2022., donijela odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice, koju je tužiteljica primila putem pošte 2. rujna 2022.,
- da se pobijanom odlukom tužiteljici stavlja na teret da nije dolazila na posao od 24. lipnja 2022. do 7. srpnja 2022., a da svoj izostanak za radne dane u tom razdoblju nije opravdala te da je, izostankom s posla duže od 3 dana bez opravdanog razloga, počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, zbog čega, uvažavajući sve okolnosti i interese obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć,
- da je zadnji dan održavanja nastave bio 21. lipnja 2022., da je 23. lipnja 2022. održana sjednica Nastavničkog vijeća, da je 8. srpnja 2022. održana druga sjednica Nastavničkog vijeća te da je 8. srpnja 2022. bio zadnji radni dan jer su nakon toga nastavnici odlazili na godišnji odmor,
- da je na sjednici Nastavničkog vijeća 23. lipnja 2022. ravnatelj iznio da je obveza nastavnika da do 8. srpnja 2022., budu prisutni 5 dana u školi, s time da se ta obveza odnosila samo na nastavnike koji su radili u punom radnom vremenu, da su nastavnici mogli proizvoljno odrediti koje će dane u tome periodu doći u školu, da nije precizirano kada točno koji od nastavnika mora doći u školu i koje poslove mora u tom razdoblju obaviti, ali da je vrijedilo pravilo da svatko zna što mora odraditi i da to odradi, da su oni nastavnici kojima je posao to nametao (održavanje državnih matura, izdavanje svjedodžbi i sl.) dolazili u dane kada su određene zadatke morali odraditi, dok su oni koji nisu imali takvih zaduženja dolazili tek toliko da se pojave u školi, popiju kavu, popričaju i potom odu kući,
- da je tužiteljica bila obvezna "biti prisutna u školi" pet dana u vremenu od 24. lipnja 2022. do 8. srpnja 2022., ali da u to vrijeme niti jednom nije došla, da u tom razdoblju nije imala nikakvih obveza te da nije imala saznanja o naputku ravnatelja danom na sjednici 23. lipnja 2022., iako je pokušala doći do podatka u vezi s dolaskom na posao u spornom razdoblju.
7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da tužena nije dokazala da bi tužiteljičin nedolazak na posao u razdoblju od 24. lipnja do 7. srpnja 2022. predstavljao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, između ostaloga zbog toga što neobavljanje tih poslova, odnosno nedolazak na posao nije narušio radni proces, nije nanio štetu tuženoj, nije nastao problem u organizaciji rada, niti su te poslove umjesto tužiteljice morali odraditi drugi nastavnici i sl., već da je tužiteljica u tom razdoblju samo ''morala biti prisutna u školi, uredno odsjediti, popričati s kolegama, popiti kavicu i otići kući'', što ne predstavljati osobito tešku povredu radne obveze. Stoga je ocijenio da u takvim okolnostima nedolazak tužiteljice na posao, iako predstavlja povredu radne obveze, ipak ne predstavlja osobito tešku povrede obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
8. Zaključak prvostupanjskoga suda u navedenom dijelu je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
8.1. Prema čl. 116. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 – dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
8.2. Cijeneći težinu povrede obveze iz radnog odnosa, kao i činjenicu da je tužiteljica dugi niz godina zaposlena kod tuženice, da u spornom razdoblju nije bila zadužena poslovima koje je trebala ili mogla obaviti i da njezin izostanak s posla ni na koji način nije utjecao na organizaciju posla, niti je time tuženoj nastala ikakva šteta, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da, iako je tužiteljica počinila povredu obveze iz radnog odnosa, da tuženica nije imala opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, sve utvrđene okolnosti i prema ocjeni ovoga suda, ne upućuju na zaključak da je riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa u smislu čl. 116. st. 1. ZR.
9. U odnosu na žalbene navode tuženice da neopravdani izostanak s posla sam po sebi, bez obzira na sve ostale okolnosti, predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, treba reći da i pored postojanja osobito teške povrede radne obveze, za izvanredni otkaz ugovora o radu mora biti ostvarena i druga pretpostavka propisana čl. 116. st. 1. ZR, odnosno da se radi o tako osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, što ovdje nije slučaj jer sve utvrđene činjenice i okolnosti ne ukazuju da bi učinjena povreda stvorila takav odnos između stranaka u mjeri u kojoj, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.
9.1. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima ističe da je dolazak na posao zakonska i ugovorna obveza i da je tužiteljica morala znati da treba svaki dan dolaziti na posao te da je ravnatelj tuženice naveo poslove koje je tužiteljica morala obaviti, treba reći da je prvostupanjski sud, na temelju iskaza tužiteljice i svih saslušanih svjedoka, kao i na temelju iskaza ravnatelja, pravilno zaključio da je tužiteljica nedolaskom na posao povrijedila radne obveze, ali da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.
9.2. Iako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužena nije u roku iz čl. 116. st. 2. ZR tužiteljici otkazala ugovor o radu te da se u ovom slučaju ne može primijeniti presumpcija iz čl. 151. st. 3. ZR, na što osnovano u žalbi ukazuje tuženica, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu, o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.
9.3. Budući da otkaz nije dopušten, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 124. st. 1. ZR kada je naloženo tuženici da tužiteljicu vrati na radno mjesto, u skladu s ugovorom o radu od 3. rujna 2004.
9.4. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
11. Odluka o trošku nije ispitana jer tuženik istu ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
U Velikoj Gorici 12. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
