Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-780/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugotužitelja ZE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i trećetužitelja GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], tužitelji HE i GE zastupani po punomoćniku Ivanu Močiću, odvjetniku u [adresa], protiv prvotuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, OIB: 25376204437, Republika Austrija, 8341 Paldau, Paldau 40, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Remenar i Remenar j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 57 i drugotuženika Investgradnja 2000 d.o.o. za graditeljstvo i antikorozivnu zaštitu, OIB: 71190973678, Omiš, Vukovarska 2/B, uz sudjelovanje na strani prvotuženika umješača NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Boženi Budimir, odvjetnici u Zadru, Široka ulica 12 A, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-10 od 5. srpnja 2024., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-12 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja se kao neosnovane odbijaju pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-10 od 5. srpnja 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-12 od 11. srpnja 2024. potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke, te u pobijanim dosuđujućim dijelovima točaka II. i III. izreke kojima je tužiteljima naloženo da prvotuženiku Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen i na strani prvotuženika umješaču NE naknade troškove parničnog postupka.

II. Odbijajući dijelovi točaka II. i III. izreke su kao nepobijani ostali neizmijenjeni.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužitelja HE i trećetužitelja GE za naknadom troškova nastalih uslijed podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-10 od 5. srpnja 2024. odlučeno je u cijelosti kako slijedi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"1. Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka:

- ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 532.028, zaključen 5. lipnja 2007. između Raiffeisenbank St Stefan-Jagerberg-Wolfsberg sa sjedištem na adresi [adresa], OIB: 11609308792, kao kreditor i RE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], GE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te Investgradnja 2000 d.o.o, [adresa], OIB: 71190973678 kao korisnici kredita

- sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, solemniziranom po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske, pod brojem OV8859/2007. 14. lipnja 2007. stoga se određuje brisanje prava zaloga uknjiženog na teret nekretnina označenih kao:

23. Etaža 279/118, što u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju zgrade na dijelu čest. zem. [katastarska čestica], označenih "O1", u [adresa], ulaz 1, površine 279,46 m2, upisana u z. u. [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina]

1. Etaža 47/940, što u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju zgrade na dijelu čest. zem. [katastarska čestica], označene "O5", u [adresa], ulaz 2, površine 47,50 m2, upisana u z. u. [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina]

46. Etaža 418/3266, što u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju zgrade na dijelu čest. zem. [katastarska čestica], označene "AO", ravno do ulaza, prostor orijentacije istok- zapad-sjever (I-Z-S), površine 417,51 m2, upisana u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

a sve uknjiženo na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu pod poslovnim brojem Z-989/2007., radi osiguranja tražbine Raiffeisenbank St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg, sa sjedištem na adresi [adresa], OIB: 11609308792 u iznosu od 500.000,00 eura.

2. Dužni su tuženici nadoknaditi tužiteljima. parnični trošak uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena."

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku pod 1. parnični trošak u iznosu od 72.577,42 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 21.028,75 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi umješaču na strani tuženika pod 1. NE parnični trošak u iznosu od 18.670,00 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 3.730,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.“

1.1. Naprijed navedena presuda je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4830/2023-12 od 11. srpnja 2024., a koja izreka rješenja o ispravku u cijelosti glasi:

„Ispravlja se presuda ovog suda pod poslovnim brojem P-4830/2023-10. od 5. srpnja 2024.:

u uvodu iste koji glasi: "… uz sudjelovanje umješača na strani tuženika pod 1. NE, OIB: [osobni identifikacijski broj]…"

tako da treba stajati:

"… uz sudjelovanje umješača na strani tuženika pod 1.: NE, OIB: [osobni identifikacijski broj]…".“

2. Protiv prvostupanjske odluke žalbu su po istome punomoćniku podnijeli prvotužitelj HE (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i trećetužitelj GE (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) navodeći da ju podnose zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 155/23. – dalje: ZPP), predlažući da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a i drugotužitelj ZE (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) je sam podnio žalbu, predlažući da se njegova žalba uvaži.

3. Na žalbu drugotužitelja nije odgovoreno, a na žalbu prvo i trećetužitelja je prvotuženik Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen (u daljnjem tekstu: prvotuženik) podnio odgovor u kojemu osporava žalbene navode, te predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i pobijanu odluku potvrditi.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Drugotužitelj ZE u žalbi navodi da po tijekom ovoga parničnoga postupka smrti prvotnoga prvotužitelja, RE (otac GE i ZE), nije bilo mjesta označavanju žalitelja ZE kao tužitelja jer se on u ostavinskom postupku vođenom iza pok. RE odrekao nasljedstva, pa stoga nije bilo mjesta niti da ga se pobijanom odlukom obveže na naknadu troškova postupka prvotuženiku i na strani prvotuženika umješaču NE (u daljnjem tekstu: umješač).

5.1. Žalbi prilaže rješenje o nasljeđivanju iza prvotnog prvotužitelja, pok. RE umrloga **.**.2022. (list 512 spisa) kojim je kao nasljednica proglašena supruga HE, a u obrazloženju kojega rješenja je navedeno da su osim nje na nasljedstvo pozvani i sinovi pok. RE, GE i ZE, te je navedeno da se na ostavinskoj raspravi održanoj 29. travnja 2022. sin ZE odrekao svog nasljedstva, a na raspravi održanoj 21. lipnja 2022. se sin GE odrekao svog nasljedstva. Priložio je i zapisnik o ostavinskoj raspravi održanoj 29. travnja 2022. u kojemu je naznačeno da pozvan na davanje nasljedničke izjave ZE navodi da neopozivo izjavljuje da se odriče svoga nasljednog dijela, te navodi da nije nužno da se izjasni u ime potomaka budući da do dana davanja izjave nema potomaka.

5.2. Iako iz naprijed navedenoga proizlazi da se žalitelj ZE u ostavinskom postupku odrekao nasljedstva u smislu članka 130. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19. – dalje: ZN), navodi žalbe da je u ovome parničnom postupku isti pogrešno označen kao stranka se ne mogu prihvatiti osnovanima, a to stoga što iz stanja spisa proizlazi da je ZE dana **.**.2023. dostavljeno rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-5523/16 od 2. veljače 2023. kojim se nastavlja postupak prekinut rješenjem pod poslovnim brojem P-5523/16 od 21. veljače 2022., te kojim se kao tužitelji umjesto pok. RE označavaju HE i ZE, a protiv toga rješenja o nastavku postupka drugotužitelj nije podnosio žalbu i isto je postalo pravomoćno. To pravomoćno rješenje o nastavku postupka dakle veže i žalitelja ZE, te je stoga pravilno prvostupanjski sud u daljnjem tijeku postupka i njega označavao kao stranku, te je pravilno i u odnosu na istoga odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te o osnovanosti i visini zahtjeva prvotuženika i umješača kojim je traženo da im i drugotužitelj naknadi troškove parničnog postupka.

6. U odnosu na žalbu trećetužitelja GE u dijelu u kojemu on prvostupanjsku odluku pobija identičnim žalbenim navodima – da ne bi bio tužitelj u ovoj pravnoj stvari zbog toga što se i on odrekao nasljedstva iza pok. oca kako to proizlazi iz zapisnika o ostavinskoj raspravi od 21. lipnja 2022., valja reći da također nije osnovana iz razloga što ni njegovo odricanje od nasljedstva nije od utjecaja na označivanje njega kao tužitelja u ovoj pravnoj stvari u kojoj je sam trećetužitelj dana 11. studenoga 2016. zajedno sa sada pok. RE podnio tužbu. Dakle, njegovo svojstvo tužitelja u ovoj pravnoj stvari ne proizlazi iz njegova položaja kao nasljednika iza pok. RE, već iz činjenice da je sam kao jedan od sudionika pravnog posla za koje se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti, zajedno sa RE podnio tužbu naprijed navedenoga datuma.

6.1. Nadalje, žalba prvo i trećetužitelja, kao ni žalba drugotužitelja (u preostalom dijelu svoje žalbe drugotužitelj navodi da se :“pridružuje svim žalbenim navodima iznijetim od strane prvo i trećetužitelja“), nije osnovana niti u preostalom dijelu kojim se pobija pravilnost prvostupanjske odluke, jer je prvostupanjski sud pravilno tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

7. Naime, tužitelji su u ovome postupku zahtijevali da se utvrdi ništetnim ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 532.028 kojega su kao korisnici kredita **.**.2007. RE, GE i trgovačko društvo Investgradnja 2000 d.o.o. zaključili s pravnim prednikom prvotuženika, Raiffeisenbank St Stefan-Jagerberg-Wolfsberg sa sjedištem na adresi [adresa], kao kreditorom, te su zahtijevali da se utvrdi ništenim i sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 14. lipnja 2007. solemniziran istoga dana po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske pod brojem OV-8859/2007, kao i da se odredi brisanje prava zaloga uknjiženog na teret nekretnina pobliže naznačenih u izreci prvostupanjske odluke.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, sve utvrdivši kao odlučnu činjenicu da ugovor o kreditu od 5. lipnja 2007. nije sklopljen u Republici Hrvatskoj, a što su tvrdili tužitelji, već da je sklopljen u Republici Austriji kako je to i naznačeno u ugovoru o kreditu, pozivajući se pri takvoj odluci i na odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj: 72/17. – dalje Zakon o ništetnosti), kao i na odredbe članaka 252. i 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 114/22. – dalje: ZOO), pa da prvotuženik stoga nije neovlašteni vjerovnik u smislu odredaba Zakona o ništetnosti posljedično čemu ugovor o kreditu nije ništetan.

9. Neosnovano tužitelji u žalbi navode da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, i za takvo utvrđenje je dao valjane razloge, pa neosnovano tužitelji u žalbi, parafrazirajući odredbu članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, navode i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, nema proturječnosti između iznijetih razloga i sadržaja isprava i zapisnika, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugoga stupnja sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

10. Jednako tako neosnovano u žalbi iznose ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a kada navode da su tužitelji „tijekom postupka predlagali i izvođenje određenih dokaza na okolnost dokazivanja mjesta zaključenja spornog ugovora o kreditu, preko kojih prijedloga se prešlo kao preko plitkog potoka“, a to stoga što je sve dokaze koje su stranke predložile i koji su mogli biti izvedeni, prvostupanjski sud izveo, te je pravilnom primjenom članka 8. ZPP- a iste ocijenio, i to svakoga zasebno i sve dokaze zajedno, pa tužitelji neosnovano iznose i ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 8. ZPP-a.

10.1. Naime, tužitelji u žalbi tvrde da im je onemogućeno raspravljanje u ovoj parnici time što sud nije saslušao svjedokinju ŽE predloženu na okolnost da je ugovor o kreditu od 5. lipnja 2027. sklopljen u Republici Hrvatskoj, a od izvođenja kojega dokaza je sud odustao jer se dostava poziva na adresu koju je tužitelj dao vratila sa naznakom dostavljača: "nepoznata na adresi", uslijed čega je sud u dva navrata - 25. ožujka 2021. i 16. lipnja 2021. naložio tužiteljima da dostave adresu za svjedokinju, a kojemu traženju tužitelji nisu udovoljili, time da je prvostupanjski sud i od MUP-a zatražio podatak o adresi imenovane svjedokinje, na što je MUP dopisom od 22. studenoga 2021. odgovorio da postoji više osoba sa tim istim imenom i prezimenom i da nisu u mogućnosti udovoljiti traženju suda (bez dodatnih podataka, datuma rođenja, ime oca i sl.). Kako su tužitelji ti koji su dužni dostaviti podatke za svjedoka čije saslušanje predlažu radi utvrđenja određenih činjenica, a tužitelji to nisu učinili, te kako niti nastojanja da se putem MUP-a sazna za adresu ŽE nisu bila uspješna, pravilno je prvostupanjski sud odustao od izvođenja toga dokaza jer se svjedokinja nije mogla pozvati i takvim postupanjem suda, suprotno navodima žalbe, nije došlo do ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

11. Kako je već rečeno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio:

- da je između prednika prvotuženika, Raiffeisenbank st. Stefan – Jagerberg Wolfsberg iz Austrije, kao kreditora i RE, zatim GE te trgovačkog društva Investgradnja d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugotuženik) kao korisnika kredita dana 5. lipnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim je prednik prvotuženika korisnicima kredita stavio na raspolaganje iznos od 500.000,00 eura,

- da je na temelju sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. lipnja 2007. koji je istoga dana solemniziran kod javnog bilježnika Ante Barbića iz Makarske pod poslovnim brojem OV-8859/2007 prednik prvotuženika upisao založno pravo na nekretninama u vlasništvu založnih dužnika i to

RE i Investgradnje d.o.o.,

- da je u sporazumu radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava navedeno da su stranke suglasne da postoji novčana tražbina kreditora kao predlagatelja osiguranja – založnog vjerovnika prema RE i GE kao korisnicima kredita – glavnim dužnicima, a sve na temelju ugovora o kreditu zaključenog 5. lipnja 2007. u iznosu od 500.000,00 eura sa kamatom od 8 % godišnje i zateznim kamatama od 5 % godišnje,

- da protivnik osiguranja neopozivo ovlašćuje predlagatelja osiguranja da u zemljišnim knjigama na temelju sporazuma bez ikakvog daljnjeg pristanka ili odobrenja provede upis založnog prava – hipoteke u svoju korist, a na teret nekretnina u vlasništvu založnih dužnika,

- da je mjesečna rata po ugovoru o kreditu iznosila 6.547,00 eura, a da su plaćene dvije mjesečne rate od ukupno 120,

- da je zbog neispunjenja obveze korisnika kredita prednik prvotuženika pokrenuo ovršni postupak,

- da je kredit odobren za namjenu kupovine strojeva,

- da je pok. RE prijavio predmetni ugovor o kreditu HNB-u kao kreditni posao s inozemstvom,

- da je od strane tužitelja dan nalog predniku prvotuženika da se iznos od 10.000,00 eura isplati gospođi ŽE (list 138 spisa), a koju isplatu su potpisali gospoda E kao nalogodavci, te da je u svome iskazu danom u ovome postupku RE potvrdio da je potpis na isplatnici njegov,

- da je ugovorom o kreditu ugovoreno da je za sve sporove vezane uz taj ugovor nadležan Okružni sud Feldbach ili sud u Hrvatskoj nadležan za prebivalište zajmoprimca,

- da je u Republici Austriji obavljena cjelokupna obrada i odobrenje kredita, kao i da je u Republici Austriji sastavljen i potpisan ugovor o kreditu,

- da je pravni prednik prvotuženika u trenutku zaključenja predmetnog ugovora imao upisano sjedište u [adresa], te da tada kao niti kasnije nije imao odobrenje HNB-a za rad na području Republike Hrvatske niti osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj,

- da pravni prednik prvotuženika nije imao posrednike, odnosno predstavnike koji bi u Republici Hrvatskoj promovirali usluge prvotuženika, te da su tužitelji ti koji su tražili osobu koja će ih povezati s bankom,

- da je hrvatskim državljanima i pravnim osobama u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo dopušteno zaduživanje putem kredita koji su odobreni u inozemstvu.

12. Na temelju takvoga činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje da je obrada cjelokupnog kredita i ponuda kreditnih uvjeta dolazila iz Republike Austrije, a korisnici kredita trebali su dostaviti podatke koje je banka u Republici Austriji trebala za odobrenje kredita, te bi te podatke potom obrađivala i formulirala konačnu verziju ugovora, pa obzirom da je u ugovoru o kreditu od 5. lipnja 2007. kao mjesto navedeno St. Stefan i. R., prvostupanjski sud ne prihvaća iskaz RE u dijelu u kojemu je tvrdio da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj a ne u Republici Austriji, već utvrđuje, kako je već rečeno, da je ugovor sklopljen u Republici Austriji (utvrđuje i to da su stranke prvo sklopile ugovor o kreditu pa tek nakon toga sporazum o zasnivanju založnog prava, sve kako to proizlazi iz datuma naznačenih u tim pravnim poslovima). Pri tome navedenu činjenicu sud utvrđuje i primjenom članka 252. stavka 2. ZOO-a (ista propisuje da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojemu je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude), a za to što je kredit odobren državljaninu Republike Hrvatske i što je ugovoreno zasnivanje založnog prava na nekretnini u vlasništvu tužitelja u Republici Hrvatskoj, sud ocjenjuje da ne čini prvotuženika, odnosno njegovog prednika neovlaštenim vjerovnikom u smislu članka 2. Zakona o ništetnosti.

13. Dakle, prvostupanjski sud pozivom na odredbe Zakona o ništetnosti utvrđuje da predmetni ugovor nije ništetan u smislu članka 3. Zakona o ništetnosti jer prvotuženik ne bi bio neovlašteni vjerovnik obzirom da ugovor o kreditu nije sklopljen u Republici Hrvatskoj.

14. Ovdje prije svega valja reći da je Zakon o ništetnosti ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenoga 2020. jer je utvrđeno da je Zakon o ništetnosti u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske, te u nesuglasnosti s člankom 141.c Ustava Republike Hrvatske, a sve pozivom na odluku Suda EU broj C-630/17 od 14. veljače 2019. Stoga nema mjesta odlučivanju o tužbenom zahtjevu primjenom odredaba toga Zakona, time da valja dodati da obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, a koje utvrđenje ovaj sud drugoga stupnja ocjenjuje pravilnim budući da u svemu proizlazi iz stanja spisa, pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva niti ne bi došlo do primjene odredaba Zakona o ništetnosti, sve sukladno odredbama iz članka 1. toga Zakona kojima je bilo uređeno da se taj Zakon primjenjuje na ugovore s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika.

14.1. U odnosu na navode žalbe da je predmetni ugovor sklopljen prije stupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa je „u tome smislu uopće sporno je li moguće primijeniti pravo Europske unije na taj ugovor … jer ugovor koji je sklopljen prije stupanja Republike Hrvatske nije mogao biti suprotan odredbama europskog prava, odnosno slobodi pružanja usluga i kapitala“, a kojim žalbenim navodima tužitelji osporavaju od strane prvostupanjskog suda primjenu Zakona o ništetnosti, tužitelje se upućuje na prethodnu točku obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

15. U primjeni materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari valja voditi računa o tome da je odredbom članka C. ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. ugovoreno sljedeće: „trenutno vrijedi važeća verzija Općih uvjeta poslovanja; posebno se upućuje na brojeve 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59, čije tumačenje potvrđuje zajmoprimac“.

16. Člankom 20. spisu priloženih mjerodavnih Općih uvjeta kreditora je određeno da se na sve pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo. 17. Dakle, što se tiče mjerodavnog prava, stranke su ugovorom o kreditu od 5. lipnja 2007. ugovorile primjenu austrijskog prava, a što znači da bi se u okviru mjerodavnih odredaba austrijskog prava odlučivalo o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu, sve pod pretpostavkom da tužitelji iznesu konkretne činjenične tvrdnje postojanja ništetnosti u smislu propisa austrijskog prava - u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 5417/2021-2 od 22. veljače 2022. je izraženo pravno shvaćanje da je za utvrđivanje sadržaja austrijskog prava kao izabranog prava potrebno da tužitelji činjenično tijekom postupka ukažu na razloge ništetnosti u smislu normi austrijskog prava.

18. No, činjenične tvrdnje takve vrste tužitelji nisu iznijeli, slijedom čega to što o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud (koji je u smislu ugovorne odredbe o nadležnosti nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari) nije odlučivao primjenom odredaba ugovorenog austrijskog prava, ne utječe na pravilnost pobijane oduke.

19. Naime, činjenične tvrdnje na kojima su tužitelji do zaključenja prethodnog postupka temeljili svoj tužbeni zahtjev se ogledaju u sljedećem:

- da je prvo u Republici Hrvatskoj sklopljen sporazum o osiguranju tražbine a tek da je potom sklopljen ugovor o kreditu, pa da je ugovor o kreditu ništetan jer da javni bilježnik osigurava tražbinu koja još ne postoji, a za što su tužitelji tvrdili da je suprotno članku 48. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93., 29/94., 162/07., 75/09.

– dalje ZJB),

- da je ovdje riječ o hipotekarnom potrošačkom kreditu jer je namjena i svrha kupoprodaja nekretnine na području Republike Hrvatske, pa da se stoga na ugovor o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15.),

- da je isključivo mjerodavno hrvatsko pravo na temelju članka 18. stavka 1. i članka 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 88/01. - dalje ZRSZ) jer je stjecanje založnog prava na nekretninama bitan element ugovora o kreditu,

- da su i ponuda za sklapanje ugovora o kreditu i uknjižba založnog prava obavljeni na području Republike Hrvatske, pa je po ocjeni tužitelja, time pravni posao „perfektuiran“ u Makarskoj sklapanjem sporazuma o osiguranju založnog prava (jer da bitni element pravnog posla predstavlja sporazum o osiguranju tražbine bez čega ni nema kreditnog posla), a sukladno člancima 4., 6., 52. i 193. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02., 141/06.) financijske institucije su mogle pružati usluge na području Republike Hrvatske samo ako dobiju odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje usluga, što u vrijeme sklapanja ugovora prednik prvotuženika nije imao, slijedom čega su tužitelji tvrdili da je stoga ugovor o kreditu ništetan jer se radi o nezakonitom i nedopuštenom pružanju bankovnih usluga u Republici Hrvatskoj; da prednik prvotuženika nije imao podružnicu u Republici Hrvatskoj pa da su ugovori zaključeni protivno kogentnim odredbama Zakona o bankama i stoga ništetni; da prednik prvotuženika ne udovoljava pojmu banke u smislu Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 93/03., 140/05.), pa da su predmetni poslovi protivni i odredbi članka 17. Zakona o deviznom poslovanju (nije mogao davati kredite u stranoj valuti),

- da su ŽE i ŠE (ista je od strane prednika prvotuženika bila ovlaštena za sastavljanje sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, a na temelju ugovora o kreditu koji je prethodno sklopljen u Republici Austriji) kreditni posrednici iz članka 2. stavka 1. točke 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da je ugovor o kreditu ništetan u smislu članka 19.j stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da budući se: „na predmetne pravne poslove ima primijeniti isključivo hrvatsko pravo kao materijalno pravo ugovor o kreditu u pogledu predmetnog bitnog elementa predstavlja predugovor koji po obliku/formi ne udovoljava zahtjevu valjanosti u smislu članka 268. stavak 2. ZOO-a u svezi sa člankom 286. stavak 2. ZOO-a i članka 269. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. – dalje OZ) i stoga bi isti bili ništavi/ništetni sukladno članku 290. ZOO-a“,

- da je člankom III. Sporazuma o zasnivanju založnog prava osigurana samo glavna tražbina a ne i tražbina na ime kamata koja po ocjeni tužitelja predstavlja apsolutno bitni element svakog ugovora o kreditu, pa taj propust ili pak pogrešno shvaćanje pravne prirode ugovora o kreditu i njegovih bitnih elemenata (jer nije osnovano založno pravo i za kamate kao bitnog sastojka ugovora o kreditu) izravno dovodi do ništetnosti i predmetnih sporazuma sukladno odredbi članka 307. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/06., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06.),

- da je ugovorna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena austrijskog prava i nadležnost austrijskih sudova ništetna zbog toga što se istom pokušava izbjeći primjena prisilnih propisa Republike Hrvatske koji na striktan način određuju krug subjekata koji smiju obavljati bankovnu djelatnost na području Republike Hrvatske; da se tom odredbom pokušava izbjeći i primjena odredbe članka 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona u određenim stvarima a u vezi sa člankom 56. stavkom 1. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.

20. Iz citiranih činjeničnih tvrdnji na kojima su tužitelji u ovoj parnici temeljili osnovanost svoga tužbenog zahtjeva o ništetnosti ugovora o kreditu proizlazi da su tužitelji tvrdili da bi ugovor o kreditu bio ništetan jer da je njegovo sklapanje bilo protivno odredbama hrvatskih propisa (odredbama Zakona o ništetnosti, Zakona o javnom bilježništvu, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o bankama, Zakona o deviznom poslovanju, Zakona o obveznim odnosima u vezi sa Ovršnim zakonom, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima – taj Zakon sam i u vezi sa Zakonom o parničnom postupku), dok nisu iznosili nikakove tvrdnje u smislu ostvarenja nekih činjenica zbog kojih bi ugovor bio ništetan u smislu normi odredaba austrijskog prava, a što je bilo potrebno (da bi eventualno mogli uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom) iz razloga što su stranke ugovorom o kreditu ugovorile primjenu odredaba austrijskog prava.

21. Prije svega je za navesti da su stranke bile ovlaštene ugovarati primjenu stranoga prava na svoj pravni odnos, te se, suprotno navodima tužitelja o tomu da se u ovome slučaju primjenjuje isključivo hrvatsko pravo u smislu članaka 18. i 21. ZRSZ-a u vezi sa člankom 5. ZRSZ-a (do primjene odredaba ZRSZ-a dolazi sukladno odredbama iz članka 78. Zakona o međunarodnom privatnom pravu – „Narodne novine“ broj 101/17., 67/23.), na pravni odnos ne primjenjuje isključivo hrvatsko pravo a to stoga što ovo nije spor o vlasničkopravnom odnosu (članak 18. ZSRZ-a), a niti je spor o ugovoru koji se odnosi na nekretninu (članak 21. ZRSZ-a), već je ovo spor o valjanosti ugovora o kreditu za koji su stranke u smislu članka 19. ZRSZ-a izabrale mjerodavno pravo – austrijsko pravo, a to što je na temelju toga ugovora voljom stranaka osnovano založno pravo na nekretnini u Republici Hrvatskoj ne čini ovu parnicu sporom o ugovoru koji se odnosi na nekretninu (do primjene hrvatskog prava bi došlo u ocjeni osnovanosti (akcesornog) tužbenog zahtjeva kojim se nalaže brisanje založnog prava, pod uvjetom da se utvrdi ništetnost osnovnog pravnog posla – ugovora o kreditu). Kako su stranke bile ovlaštene izabrati mjerodavno pravo, jer, kako je rečeno, ne radi se o slučajevima iz članaka 18. i 21. ZRSZ-a, posljedično takvomu postupanju stranaka, nema riječi niti o tomu da bi došlo do primjene odredbe iz članka 5. ZRSZ-a.

22. Slijedom iznijetoga, to što prvostupanjski sud nije sukladno Europskoj konvenciji o obavijestima o stranom pravu od 7. lipnja 1968., koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 7. svibnja 2014., od nadležnog tijela Republike Austrije zamolnicom zatražio pribavu sadržaja austrijskog prava u pogledu mjerodavnih pravnih instituta u ovoj pravnoj stvari, ne utječe na pravilnost pobijane odluke kojom je, doduše primjenom odredaba hrvatskog prava, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev, jer da bi se isto zatražilo bilo je potrebno da tužitelji u ovoj parnici činjenično iznesu postojanje razloga ništetnosti u smislu normi austrijskog prava, a što tužitelji nisu učinili (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 5417/2021-2 od 22. veljače 2022.).

23. Završno valja reći da nisu pogrešno primijenjene ni odredbe članka 7. ZPP-a i članka 221. stavka 1. ZPP-a, jer sud ocjenjuje je li neki ugovor ništetan ili ne samo na temelju činjeničnih tvrdnji stranaka te u okviru općepoznatih činjenica, posljedično čemu sud nije dužan sam istraživati činjenice koje bi eventualno mogle ukazivati na ništetnost pravnog posla, uz iznimku iz članka 7. stavka 2. ZPP-a, a što se ovdje ne tvrdi (takvo stajalište je iznijeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1276/2019-2 od 27. rujna 2022.), pa niti u tome dijelu, suprotno žalbenim navodima, nije došlo do ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a vezano sa naprijed iznesene članke ZPP-a.

24. Zbog svih iznijetih razloga je valjalo primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke prvostupanjske presude).

25. Odluka o troškovima parničnog postupka kojom je naloženo tužiteljima da prvotuženiku i na strani prvotuženika umješaču naknade troškove parničnog postupka je s obzirom na neuspjeh svih tužitelja u parnici donesena pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, a koja se konkretnim žalbenim navodima ne pobija (žalitelji samo reproduciraju za koje je odvjetničke radnje priznat trošak prvotuženiku i umješaču te paušalno navode da je priznat i trošak onih radnji koje nisu bile nužne za vođenje parnice i u većem iznosu od onoga predviđenog Odvjetničkom tarifom), pa je kraj i po ocjeni ovoga suda pravilno primijenjena materijalnog prava i u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo primjenom članka 380. točke 2. ZPP- a potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućim dijelovima točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude.

26. Odbijajući dijelovi točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude su kao nepobijani ostali neizmijenjeni.

27. Kako prvo i trećetužitelj sa žalbom nisu uspjeli, odbijen je kao neosnovan njihov zahtjev za naknadom troškova nastalih uslijed podnošenja žalbe, dok o troškovima žalbe drugotužitelja, te troškovima davanja odgovora na žalbu prvotuženika ovaj sud nije odlučivao jer ti troškovi nisu bili zahtijevani.

28. Iz svih navedenih razloga je odlučeno kao u izreci.

Bjelovar, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Ferenčević