Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10237/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Gordane Korotaj, uz sujelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene DKC (sada D), zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17, 126/19,i 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenice podnijetoj po braniteljici Doroteji Marković, odvjetnici iz Zagreba, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 1. listopada 2024., broj: Pp-3179/2023, na sjednici vijeća 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e :

I.Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene DKC (sada D) i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljena DKC (sada D) je dužna naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 30,00 € (trideset eura), u roku 2 (dva) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom okrivljena DKC (sada D) proglašena je krivom i kažnjena zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo joj je izrečena novčana kazna 300,00 eura, te je temeljem članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura.

2.Protiv te presude okrivljenica je putem braniteljice pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede materijalnog prekršajnog prava. Žaliteljica navodi u bitnom, da iako odluka sadrži iscrpno prepričavanje procesnih radnji i izjava, razlozi za osuđujuću odluku su sadržani u jednoj jedinoj rečenici u kojoj se navodi da niti jedan razlog ne opravdava ovakvo ponašanje okrivljenice. Takva pretjerano simplificirana izjava nije primjerena pravnom stručnjaku koji donosi meritornu odluku je neprimjerena, pri čemu sud njezino ponašanje nije dovodio u vezu s navodno povrijeđenim dobrima oštećenika, čime je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Jasno je da je u svojoj obrani opisivala stanje krajnje nužde u kojoj je ne znajući gdje joj je dijete sačinila objavu nakon što se obratila prema više nadležnih institucija koje joj nisu pomogle, da bi na kraju krajeva nakon te objave i saznala gdje joj je dijete. Iako nije u praksi prekršajnih sudova opisivati namjeru, ne bi se smjelo ignorirati postojanje dva oblika krivnje i uopće se ne osvrnuti na taj subjektivni element, jer i u obrani ona to problematizira. Sud nije u pravu kada govori da njezina obrana predstavlja priznanje prekršaja i tom konstatacijom čini povredu materijalnog prava, jer je evidentno da se radi o negiranju prekršaja i ne postoji „zapravo“ priznanje – ili je dano ili nije. Također je nejasno što sud misli kada navodi da vjeruje oštećeniku s obzirom na „držanje“, a jasno je da je do povrede njegova dostojanstva došlo jer je objavu podijelila druga osoba (iz udruge „Spas“), te je nepotrebno obrazlagati koliko je neprimjereno i nezakonito stavljati joj na teret postupanje drugih ljudi koji su djelovali autonomno od nje. Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i u odnosu na činjenicu da su ona i oštećenik bivši izvanbračni partneri, kao što je kontradiktorno da je u njezinim podacima navedeno da je nekažnjavana, a potom joj se kao otegotno cijeni dosadašnju kaćnjavanosti, pa sve navedeno jasno ukazuje na opravdanost svih žalbenih razloge, zbog čega predlaže da je se oslobodi, podredno da se pobijana presuda ukine iz razloga navedenih u žalbi.

4.Žalba nije osnovana.

5.Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog zakona, jesu li na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6.U odnosu na žalbene navode koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka na koje upire žaliteljica. Ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenice, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

6.1.Što se tiče žalbenog navoda koji se odnosi na terminologiju koju u obrazloženju koristi prvostupanjski sud i značenje riječi „...držanje svjedoka...(pred sudom), ...zapravo priznala...“, ovaj sud je utvrdio da korištenje takvih izričaja ne dovodi do nejasnoće, proturječnosti ili nerazumljivosti koji bi utjecali na zakonitost i pravilnost presude te predstavljali počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka ili povredu prava obrane, niti je time došlo do nepravilne primjene postupovnih odredbi Prekršajnog zakona koji bi mogli utjecati na presudu. Prilikom slobodne i neposredne ocjene dokaza, konkretno iskaza svjedoka žrtve nasilja, osim sadržaja iskaza ocjenjuje se i „govor tijela“ (držanje tijela, geste, promjene glasa, izgleda i slično), a prvostupanjski je sud i konkretizirao svoju ocjenu iskaza navodeći da je svjedok bio siguran, otvoren i jasan, te da je detaljno opisao i pojasnio sve detalje događaja. Što se tiče izričaja „...zapravo priznala...“, jasno je iz obrazloženja da okrivljenica ne priznaje svoju odgovornost niti sud vodi postupak kao da se radi o priznanju djela i krivnje (u kojem slučaju bi se provodili dokazi samo u odnosu na odluku o prekršajnopravnim sankcijama), već da su i iz njezine obrane nedvojbene odlučne činjenice bitne za postojanje bića djela (da je upravo ona stavila predmetnu objavu na svoj profil na „Instagramu“).

6.2.Također, očigledna omaška prvostupanjskog suda, koji u dijelu izreke u kojem navodi okrivljeničine podatke pogrešno navodi da je ista prekršajno nekažnjavana, ne predstavlja počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naime, iz dokumentacije u spisu koja je pročitana u postupku je utvrđeno da je okrivljenica prekršajno kažnjavana (čitanjem izvatka iz službene evidencije Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije), te je ta okolnost cijenjena i prilikom odluke o kazni (što će se nadalje obrazložiti u nastavku ove odluke). Da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka, proturječnost mora biti u znatnoj mjeri, dok takav navod iz osobnih podataka okrivljenice, koji je kasnije ispravno naveden i korišten u obrazloženju, ne utječe na zakonitost i pravilnost presude u tolikoj mjeri da bi predstavljalo počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

7.Nadalje, činjenično stanje je prvostupanjski sud utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenice i iskaza svjedoka – DK (oštećenik), te čitanja dokumentacije u spisu. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje odlučnih činjenica nužnih za postojanje psihičkog nasilja, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenice. Sud prvog stupnja je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

7.1.Svjedok DK je po navodima prvostupanjskog suda iskazivao jasno i uvjerljivo, navodeći da je zbog objave da bi oteo dijete bio uznemiren, te je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na njegovom iskazu, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio svjedočenje. Iz njegova svjedočenja proizlazi da su mu se prvo javili poznanici i prijatelji i obavijestili ga o objavi o otmici, pa je već i navedena situacija objektivno gledajući dovoljna za uznemirenost, a naknadno širenje objave putem udruge „Spas“ samo je dodatno omogućilo pristup objavi još većem broju ljudi, no nije odlučno za postojanje bića djela.

7.2.Po ocjeni ovog suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenice za psihičko nasilje, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

8.Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da ponašanje žaliteljice opisano u izreci pobijane presude, svakako ispunjava zakonska obilježja prekršaja. Naime, psihičko nasilje u obitelji se može izvršiti neposredno, ali i preko sredstava za komuniciranje i društvenih mreža, pa bez obzira na stav žaliteljice da se ne radi o psihičkom nasilju i da se radilo o svojevrsnoj krajnjoj nuždi, njezino ponašanje u potpunosti ispunjava zakonsko biće prekršaja nasilja u obitelji. Naime, da bi određeno ponašanje (u ovom slučaju iznošenjem određenog misaonog sadržaja putem sredstva elektroničke telekomunikacije) predstavljalo oblik nasilja opisanog u članku 4. alineja 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (dakle oblici nasilja počinjeni verbalno, te preko sredstava za komuniciranje), prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima (temeljem kojih prozivanje roditelja da je otmičar djeteta svakako uznemiruje i vrijeđa dostojanstvo osobe), te su u ovom slučaju ne radi o kršenju uobičajenih pravila pristojnosti i korektnosti u odnosima, već o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja. Pri ocjeni ponašanja počinitelja potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažavajući ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi među roditeljima izrazito poremećeni ali da su zbog zajedničkog djeteta i nadalje prisiljeni na suradnju, pa u tom kontekstu žaliteljičino ponašanje predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovorne roditeljske brige za dijete.

8.1.U skladu s gore navedenim, kada se analizira konkretna situacija, dakle činjenica da je u tijeku spor radi skrbništva nad djetetom, a da je do konačne odluke na temelju službenog rješenja određeno da dijete živi s ocem, činjenica da je kćerka s ocem u ljetnim mjesecima bila na moru a ne na adresi prebivališta, ne predstavlja situaciju otmice djeteta koja bi dovela do primjene instituta krajnje nužde.

8.2.Završno, ovlašteni tužitelj doista u činjeničnom opisu navodi da je nasilje počinjeno na štetu „bivšeg izvanbračnog supruga“, ali isto tako navodi da okrivljenica „s njim ima zajedničko dijete“. Člankom 8. stavkom 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisano:

„ (2) Odredbe ovog Zakona primjenjuju se i na bivšeg bračnog druga, bivšeg izvanbračnog druga, bivšeg životnog partnera, bivšeg neformalnog životnog partnera, sadašnjeg ili bivšeg partnera u intimnoj vezi, osobe koje imaju zajedničko dijete te osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu.“

Dakle, iako pitanje jesu li okrivljenica i oštećenik bivši izvanbračni partneri može biti sporno, nedvojbeno je da imaju zajedničko dijete. Time je u cijelosti ispunjena pravna osnova za postojanje obiteljskog odnosa koji podliježe pod odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a koju osnovu (zajedničko dijete) su i tužitelj i sud naveli u činjeničnom opisu djela.

9.Slijedom navedenog, žalbeni navodi žaliteljice da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

9.1.Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona. Razmotrivši povodom žalbe odluku o izrečenoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljici za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.2.Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u vrijeme počinjenja djela bila propisana novčana kazna u rasponu od 260,00 eura do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana, pa iako je prvostupanjski sud kao otegotno cijenio i raniju prekršajnu kažnjavanost, izrekao je blažu kaznu-novčanu kaznu u iznosu blizu zakonskog minimuma za to djelo prekršaja, očito uzevši u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu iste.

9.3.Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna izrečena žaliteljici nije previsoka. Po ocjeni ovog suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žaliteljice i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

9.4.Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žaliteljica se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

10.Temeljem članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona žaliteljica je dužna naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenice.

11.Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 12. prosinca 2024.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenicu, oštećenika, braniteljicu, punomoćnika oštećenika i tužitelja.