- 1 -              Revd 3977/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3977/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. V., iz M., OIB ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i p. d.o.o. iz R., protiv tuženice A. B. d.d., OIB ..., Z., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3824/2022-3 od 18. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-349/2021-22 od 28. srpnja 2022., u sjednici održanoj 20. prosinca 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Tuženici se dopušta podnošenje revizije protiv presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

 

              Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3824/2022-3 od 18. travnja 2022., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

 

2. U prijedlogu je postavljeno više pitanja, a ona glase:

 

              "1. Može li sud, u slučaju utvrđenja ništetnosti valutne klauzule ugovora o kreditu u valuti CHF, odnosno u slučaju kad tužitelj traži isplatu razlike anuiteta kao da se radi o kunskom kreditu, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?

              2. Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?

              3. Je li, prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. – dalje: ZZP) u postupku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i trgovca, potrebno utvrditi stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao?

              4. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?

              5. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?

              6. Je li povrijeđeno tuženikovo pravo na legitimno očekivanje, u autonomnom smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada mu se nalaže vraćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa anuiteta na temelju valjane ugovorne obveze za koju je tek naknadno utvrđeno da bi bila ništetna?"

 

3. 1. U odnosu na prvo pitanje pozvala se na legitimna očekivanja u konkretnom slučaju, te citirala pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o takvim očekivanjima, izneseno u odluci U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000., uz tvrdnju da  to u ovom konkretnom predmetu nije ostvareno.

 

3. 2. U odnosu na drugo pitanje pozvala se na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., kojom je ukinuta prvostupanjska i drugostupanjska presuda u istovjetnom predmetu, a u kojoj je izneseno shvaćanje po kojem prvostupanjski sudovi moraju saslušati predloženog svjedoka, bez generalizacije i primjene stava, da to nije potrebno temeljem odluke iz kolektivnog spora.

 

3. 3. U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje poziva se na shvaćanja ESLJP-a u predmetu Gut Springenheide i Tusky, C-210/96 prema kojem bi nacionalni sudovi pri utvrđivanju pojma prosječnog potrošača svoj stav samo iznimno trebali utemeljiti na rezultatu anketa provedenih među potrošačima ili na izvještajima pojedinih stručnjaka, te ističe da se nacionalni sudovi trebaju osloniti na utvrđeni standard prosječnog potrošača koji je pritom razumno dobro obaviješten, pažljiv i oprezan, te u predmetu Andriciuc, C-186/16., u kojem Europski sud daje uputu nacionalnim sudovima da pri razmatranju okolnosti sklapanja ugovora provjere jesu li u konkretnom slučaju potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a da u toj ocjeni odlučujuću ulogu ima pitanje jesu li odredbe sastavljene jasno i razumljivo, tako da procjenu te cijene omoguće prosječnom potrošaču – odnosno, uobičajeno obaviještenom potrošaču koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

 

3. 4. U odnosu na četvrto, peto i šesto postavljeno pravno pitanje poziva se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. ("Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."), na odluku Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015., prema kojoj  „ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“, te na odluke Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/18. i poslovni broj P-1798/19.

 

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

 

5. Prijedlog je djelomično osnovan.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja pod 1., 3., 4., 5. i 6., nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer je riječ je o većini pravnih pitanja u odnosu na koja navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022., to u odnosu na ta pitanja nije potrebno preispitivati sudsku praksu, kako to tuženik sugerira u prijedlogu.

 

6.1. Osim toga, za navedena pitanja nisu izneseni ni odgovarajući razlozi njihove važnosti jer se navedeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. i ono izneseno u odluci Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015., ne odnosi na pravo potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju, a odluke prvostupanjskih sudova ne mogu biti razlog važnosti postavljenim pitanjima jer su to, prema odredbama ZPP-a samo odluke drugostupanjskih sudova, vrhovnog suda, Ustavnog suda RH i EU suda, zbog čega u odnosu na ta pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

7. 1. Tuženica u prijedlogu navodi da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, pravo na pravično suđenje zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom pogledu pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u Rev 81/2023 od 21. veljače 2023. i dr., te je pozivanje tuženice na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., i tvrdnju da u ovoj pravnoj stvari sud bezrazložno nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka I. K. C. i J. Š., zaposlenica tuženice o odlučnim činjenicama pri sklapanju ugovora, predstavlja povredu ustavnih i konvencijskih prava na pošteno suđenje je osnovano.

 

7.2. Stoga ovaj sud ocjenjuje da predlagateljica učinila vjerojatnim da joj je u konkretnoj situaciji, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

8. Iz istih razloga su u odnosu na pitanje navedeno u izreci rješenja ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer je riječ o pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., i promijenjenu praksu revizijskog suda (Rev 530/2023-2 od 19. rujna 2023., Rev 646/2023-2 od 17. listopada 2023. i dr.), a pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda.

 

9. Slijedom toga su, u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na pravno pitanje navedeno u izreci ovog rješenja, ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. podstavak 1. i 4. i st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 3. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 20. prosinca 2023.