Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-936/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JŠ, [adresa]. 48, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Irena Matković, odvjetnik, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2532/2021-21 od 18. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Uvažava se žalba tuženika i pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2532/2021-21 od 18. prosinca 2023. preinačava u dijelu točke IV. izreke kojim je tužiteljici dosuđen iznos od 1.965,27 EUR-a /14.807,36 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

r i j e š i o je

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2532/2021-21 od 18. prosinca 2023. u dijelu točke I., II., III. i V. izreke te u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je ništetna odredba 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102984866 od 12. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša pod brojem OU-705/2006, i to u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "125.715,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj" ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102984866 od 12. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša pod brojem OU-705/2006, i to u dijelu u kojem je iskazana način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Iznos anuiteta=632,70 CHF VALUTNA KLAUZULA povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi)obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici JŠ, [adresa]. 48, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.169,38 eur1 / 46.483,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i po stupi kako je to navedeno u točki III. izreke.

1.3. U točki IV. dalje je nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici JŠ, [adresa]. 48, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.965,27 eur1 / 14.807,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i po stopi pobliže navedenoj u ovoj točki izreke.

1.4. I na koncu u točki V. izreke naloženo je tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici JŠ, [adresa]. 48, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.793,39 eur1 / 13.512,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102984866 od 12. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša pod brojem OU-705/2006, i to u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak (CHF), te odredba 7. u dijelu u kojem je iskazana način otplate u valuti švicarski franak (CHF), te posljedično zahtjev za isplatu preplaćenih anuitete po osnovi stjecanja bez osnove zbog ugovorene kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

6. Nesporno je da su stranke 12. svibnja 2006. . sklopile ugovor o kreditu u iznosu od 125.715,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti kreditora po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita kojom prilikom je bila redovna kamatna stopa pod 4,30 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora – banke, s rokom otplate kroz 348 mjeseca, a kredit je bio odobren za kupnju osobnog vozila, s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Isto tako između stranaka nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici dana 19. rujna 2016. otkazao predmetni Ugovor o kreditu jer tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze od kolovoza 2014.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, s tim da je prethodno valjalo raspraviti osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije kao i pitanje svojstva tužitelja kao potrošača u odnosu na predmet ugovora o kreditu.

9. Naime, obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a upravo takav zaključak prvostupanjski sud daje i nakon analize iskaza tužiteljice. U postupku je tako utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule iznosi 46.483,19 kn dok je ista s osnove jednostrane promjene kamatne stope u iznosu od 14.807,36 kn. 11. Ovaj sud pod pretpostavkom da se u konkretnom slučaju radi o potrošaču, obzirom na prigovore tuženika u tom pravcu i u žalbenom stadiju postupka, prihvaća pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

11.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužiteljicu.

12. No, u odnosu na navode žalbe vezano za status tužiteljice kao potrošača za navesti je da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekoga drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12.1. Međutim, na ovu okolnost da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen za obavljanje turističke djelatnosti tuženik je već u odgovoru na tužbe predložio izvođenje dokaza pribavom dokumentacije u tom pravcu od nadležnih tijela, tako i saslušanjem djelatnice tuženika, o čemu prvostupanjski sud nema razloga, čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, zbog čega je i činjenično stanje odlučno za ocjenu zahtjeva tužiteljice u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZZP/03 u smislu odredaba ovog zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je nužno u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću odnosno poslovne ili poduzetničke djelatnosti zainteresirane osobe. No, ukoliko je ta veza marginalna, zanemariva, onda se ne može zaključiti da takva osoba nema status potrošača, jer u takvim okolnostima veza između ugovora o namjenskom kreditu bila bi u pretežitom, dominantnom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca.

13. S pravom žalitelj u žalbenim navodima ukazuje i na propust suda da odluči o prigovoru radi prijeboja kojeg je tuženik istaknuo već u odgovoru na tužbu, specificirajući visinu tijekom postupka i u odnosu na koji je izostala odluka suda u tom pravcu. Naime, prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, što je upravo konkretni slučaj. Jednako je tako i u odnosu na građansko pravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP.

13.1. U tom smislu, ako je u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, tada su ostvarene postupovne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

14. Ovdje je nadalje ukazati prvostupanjskom sudu kako prema pravilnom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u odlukama Rev-3142/18 i Rev- 1404/18).

15. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. Točku (b), članka 6. Stavak 1. I članka 7. Stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

16. Međutim, predmetna tužba podnesena je 1. travnja 2021., te je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena 13. lipnja 2014., pa od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, iz čega proizlazi da je zastara nastupila za potraživanje razlike s osnove promjene kamatne stope. No, presudom VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. pravomoćno je presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna, pa u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF- prigovor zastare tuženika ne bi bio osnovan.

17. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke moguće utvrditi razliku u izvršenoj preplati s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule, to se već i u ovom stadiju postupka zahtjev tužiteljice u odnosu na isplatu s osnove isplate razlike na ime promjene kamatne stope u iznosu od 14.807,36 kn/ 1.965/27 EUR ukazuje neosnovanim radi čega je valja zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbiti zbog osnovanosti prigovora zastare,

18. Slijedom naprijed izloženog, temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a ZPP-a valjalo je u ovom dijelu prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao u izreci ove presude dok je u preostalom dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kao i u odluci o troškovima postupka jer za sada nisu poznati svi parametri o kojima ovisi odluka o troškovima postupka ( članak 166. stavak 4. ZPP-a).

19. U nastavku postupku sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu postupka te će sukladno naprijed izloženom nadopuniti činjenično stanje i valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice u preostalom dijelu.

U Splitu, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica