REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1805/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice KHZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Lovro Zovko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice OTP banka d.d., [osobni identifikacijski broj], Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženice, podnesenoj protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-5630/2021-32 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-5630/2021-32 od 28. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 355,84 €.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužiteljica navodi da joj je tužena odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 €, obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ističe da u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužiteljica tuženoj dužna platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tužene. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,49 %. Ukazuje tijekom prvostupanjskog postupka na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ističe da je tužena tijekom otplate kredita nezakonito povećavala kamatnu stopu. Stoga tužbenim zahtjevom traži utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 081016387492, zaključenog između nje i tužene 16. listopada 2008., u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke (čl. 3) te zahtijeva isplatu 5.939,15 € sa zateznim kamatama, a za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je preplatila tuženoj zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tužene temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu pobija tužena.

3.1.

Tužena u žalbi navodi da je tužiteljica po zvanju pravnica, pa se u ovom konkretnom slučaju ne mogu primijeniti jednaka pravila ocjenjivanja potrošača kao „slabije strane“.

3.2.

Ističe, budući tužiteljica nije potrošač, na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS RH Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužiteljica izvršila svaku pojedinu uplatu.

3.3.

Tužena smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te posljedično tome, pogrešno primijenio materijalno pravo, a što je sve dovelo do relativno bitne (čl. 354. st. 1. ZPP-a) i apsolutno bitne (čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a) povrede parničnog postupka kada je u presudi utvrdio da je tužiteljica potrošač i da se na predmetnu situaciju primjenjuju pravila potrošačkog prava te da predmetna tražbina, odnosno tužbeni zahtjev nije zastario.

3.4.

Tužena navodi da presuda u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, nije primjenjiva u ovom konkretnom predmetu jer se ovdje radi o ugovoru zaključenom u valuti EUR, dok se ta presuda odnosi na valjanost ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

3.5.

Tužena ističe kako u slučaju da je tužiteljica imala sumnju u valjanost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno odredbe o promjeni kamatne stope svog Ugovora o kreditu, bila je ovlaštena u roku 5 godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu pokrenuti postupak radi utvrđenja ništetnosti analognih odredbi svog Ugovora o kreditu.

3.5.1.

Tužena ističe da je tužiteljica podnijela tužbu nakon isteka pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno odredbe o promjeni kamatne stope, budući da je relevantni dio prvostupanjske presude pravomoćno potvrđen presudom VTS RH Pž-7129/2013 donesenom 13. lipnja 2014., odnosno smatra da se tužba nije mogla podnijeti nakon 13. lipnja 2019., pa je, prema stavu tužene, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženičin prigovor zastare i prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži isplata stjecanja bez osnove nastale na temelju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno odredbe o promjeni kamatne stope iz Ugovora o kreditu.

3.6.

Tužena smatra da nije bila nepošteni stjecatelj pa da zatezne kamate mogu teći tek od podnošenja tužbe, a ne od svake pojedine uplate.

3.7.

Tužena se žali i u pogledu odluke prvostupanjskog suda o troškovima postupka, pa tako ističe da je prvostupanjski sud dosudio puni iznos troška u visini 1.920,00 EUR + PDV za podnesak od 23. siječnja 2023. kojim se raspravlja o procesnim pitanjima, te za podnesak od 11. listopada 2021. koji nije bio relevantan i potreban za vođenje predmetnog postupka, a ujedno prigovara odmjeravanju troškova vještačenja i sudskih pristojbi tužiteljici.

3.8.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti i vratiti predmet na novo suđenje.

3.9.

U odgovoru na žalbu, u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar, tužiteljica ističe kako za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi, što je tužiteljica već dostavila uz tužbu.

3.9.1.

S tim u vezi, tužiteljica ističe kako iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit ishodila radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno stjecanja prve nekretnine, te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba.

3.9.2.

Ističe da je ispravno zaključio prvostupanjski sud kako činjenica što je tužiteljica pravnica nije ni od kakvog utjecaja na njeno svojstvo potrošača, iz razloga jer je ista koristila predmetni stan za rješavanje svog stambenog pitanja, a tužiteljicu uopće nitko nije upozorio na mogućnost značajnog povećanja kamatne stope.

3.9.3.

Tužiteljica osporava navod žalbe da je njezino potraživanje u zastari.

3.9.4.

U odnosu na tvrdnju tužene da se presuda iz kolektivnog spora ne može primijeniti u ovom slučaju, jer se ona odnosi na valutu CHF, tužiteljica uzvraća da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredaba, te je ispravno utvrdio da je odredba o jednostranoj promjeni kamatnih stopa iz konkretnog ugovora ništetna.

3.9.5.

Tužiteljica ističe da je tužena nepošteni stjecatelj, jer je nezakonitim postupanjem povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača koristeći u ugovoru ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu.

3.10.

U odgovoru na žalbu, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, tužiteljica smatra da ih je prvostupanjski sud ispravno odmjerio.

3.11.

Dakle, žaliteljica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 356. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) i postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te smatra da je prvostupanjski sud počinio relativno bitne povrede (čl. 354. st. 1. ZPP-a) te da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a), a do svih tih povreda je, prema stavu žaliteljice, došlo utvrđenjem prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač i da se na nju primjenjuju pravila potrošačkog prava, te da predmetna tražbina, odnosno tužbeni zahtjev nije zastario.

Ocjena drugostupanjskog suda u odnosu na odluku o glavnoj stvari:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužene citiravši u točkama 3.1. do 3.7.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinio relativno bitne povrede postupka, a činjenično stanje je potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

4.4.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, br. 081016387492 od 16. listopada 2008. proizlazi da je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s tuženom kao kreditorom navedeni hipotekarni Ugovor o kreditu, kojim je tužena odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 EUR, s rokom otplate od 30 godina (360 mjeseci), te uz ugovorenu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tužene koja je na dan sklapanja tog Ugovora iznosila 5,49% godišnje. Također prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u visini anuiteta.

4.5.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tužiteljica koristila predmetni kredit radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno stjecanja prve nekretnine, te je tužiteljica predmetni kredit sklopila i koristila u svojstvu potrošača, u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07– dalje ZZP) koja odredba potrošača definira kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

4.5.1.

Dakle, za svojstvo tužiteljice kao potrošača nije pravno relevantno to što je tužiteljica po zvanju pravnica, već je odlučno samo to je li ugovor zaključila kao fizička osoba i je li taj ugovor zaključila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a iz rezultata postupka proizlazi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, da je tužiteljica sklopila s tuženom hipotekarni kredit radi rješavanja svog stambenog pitanja, a ne - djelujući u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega nije osnovan ovaj žalbeni prigovor tužene.

4.6.

Neosnovano tužena ističe žalbeni razlog opisan pod 3.4., jer prvostupanjski sud kao temelj donošenja svoje presude uopće nije uzeo presudu donesenu u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, već je prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.7.

Tako pravilno, iz iskaza tužiteljice, utvrđuje prvostupanjski sud, da se tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije obrazlagalo što to znači, već joj se ponudilo ono što je trenutno bilo važeće u uvjetima kreditiranja kod tuženika, a tužiteljica je to mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljicu nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti, a tužena nije predlagala saslušanje bankara koji je obrađivao tužiteljičin zahtjev za kredit da bi dokazala suprotno.

4.7.1.

Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktiva), navodeći da prema toj odredbi, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

4.7.2.

Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da je tužiteljici trebalo pojasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način omogućiti istoj kao potrošaču da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) odnosno omogućiti joj prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili joj pak omogućiti da zatraži okončanje ugovornog odnosa.

4.7.3.

Naime, u konkretnom slučaju tužena nije predlagala izvođenje dokaza na okolnost da su tužiteljici u postupku sklapanja Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu.

4.7.4.

Stoga je prvostupanjski sud, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, a kako tuženik tu okolnost nije dokazao, pravilno zaključio da tužena tužiteljici nije dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja Ugovora o kreditu.

4.7.5.

Naime, tužena je tužiteljici morala na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužiteljica može predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze, što nije učinila te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tužena postupala protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.7.6.

Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je primjenom sporne ugovorne odredbe tužena izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu i da je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženoj.

4.8.

Nadalje, čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.8.1.

Tako je određeno i Direktivom, koja je kasnije implementirana u nacionalno zakonodavstvo člankom 1.a. Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a iz 2012.

4.8.2.

Naime, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.3.

Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, slijedom čega se, i prema čl. 96. st. 1. ZZP-a, ali i prema definiciji iz čl. 3. Direktive, smatra da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je čini nepoštenom ugovornom odredbom.

4.8.4.

Kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, tužena nije dokazala suprotno, iako je prema čl. 3. Direktive teret dokaza te činjenice bio na njoj.

4.9.

U odnosu na prigovor zastare koji je isticala tužena, žalbeni sud ističe da je, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja primjenjujući opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

4.10.

Slijedom sveg prethodno navedenog, pravilno je prvostupanjski sud, provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, utvrdio da je odredba o jednostranoj promjeni kamatnih stopa iz konkretnog ugovora ništetna, temeljeći svoj zaključak na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom Banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da sadržajno ta odredba nije ni jasna niti razumljiva jer je izostavljanje kriterija po kojima će se promjene vršiti, čini nejasnom i nerazumljivom, kao i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, budući da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogla predvidjeti način kretanja kamatne stope, niti je na to mogla utjecati, te da je to uzrokovalo upravo takvu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

4.11.

Tužiteljica kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, u svezi čl. 322. ZOO-a, koja regulira kada da se ugovor smatra ništetnim ako je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa je pozivom na navedene odredbe prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužiteljičin tužbeni zahtjev u tom dijelu u kojem je spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom, a navedena ugovorna odredba ništetna je i prema čl. 102. st. 1. ZZP-a koji propisuje „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“

4.12.

S obzirom da je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, koristeći u ugovoru nepoštenu, odnosno ništetnu ugovornu odredbu, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da mora vratiti tužiteljici, ne samo ono što je stekla na temelju ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pri čemu se napominje da tužena tijekom postupka nije osporavala matematički obračun iznosa koje je tužena stekla na temelju ništetne odredbe, a koji obračun je izvršio sudski vještak, a time i visinu tužbenog zahtjeva, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. ZOO-a, kako joj je to pravilno toč. II. izreke naložio prvostupanjski sud. Ocjena drugostupanjskog suda u odnosu na odluku o troškovima postupka:

5.

Neosnovan je žalbeni navod tužene da tužiteljici za sastav podneska od 23. siječnja 2023. nije trebalo priznati puni iznos. Nije u pravu tužena kada navodi da navedenim podneskom tužiteljica raspravlja o procesnim pitanjima.

5.1.

Riječ je o podnesku kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, pa je pravilno prvostupanjski sud navedeni podnesak tretirao kao obrazloženi podnesak i za sastav tog podneska odmjerio nagradu u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa).

5.2.

Unatoč mišljenju tužene da sastav podneska od 11. listopada 2021. nije bio relevantan, drugostupanjski sud ocjenjuje da je isti bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer se njime tužiteljica očitovala na brojne prigovore koje je tužena istaknula u svom odgovoru na tužbu, pa je prvostupanjski sud ispravno sastav navedenog podneska odmjerio prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

5.3.

Neosnovan je i žalbeni navod tužene da su trošak vještačenja i troškovi sudskih pristojbi previsoko odmjereni i da bi ih trebalo umanjiti. Tužena ne navodi na koji iznos i po kojoj osnovi bi trebalo ove troškove umanjiti. Naime, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 59,02 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu 105,84 € odmjereni su sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23), a trošak vještačenja u iznosu 199,08 € primjeren je s obzirom na zadatak vještačenja i kriterij složenosti vještačenja.

6.

Imajući u vidu sve navedeno, odnosno da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić