Poslovni broj: Usž-3463/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GĐ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-602/2024-7 od 12. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 602/2024-7 od 12. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/175, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 26. veljače 2024. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave ličko- senjske, Postaje granične policije Korenica, broj: 511-04-08-05-UP/I-35/22 od 7. srpnja 2022. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.
2. Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da nije sporno da se odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19.-dalje: ZHD), potvrđuje hrvatsko državljanstvo koje je stečeno po ranijim propisima, no ti propisi ne vrijede dalje kao pravni izvori odnosno ne primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihovog važenja. Upućuje na odredbu članka 5. stavka 2. ZHD-a. Smatra da iz te odredbe ne proizlazi da se primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991. Smatra da su donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 102/19.) ostvarene pretpostavke za njezino stjecanje hrvatskog državljanstva. Smatra da su donošenjem navedenog Zakona derogirane sve ranije odredbe pa tako i odredba članka 30. stavka 1. ZHD kao i odredbe zakona bivše države na koje se poziva sud u svojoj presudi. Smatra da je stoga u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da prvostupanjski sud tumači navedene odredbe diskriminatorno. Naime, dijete čiji je jedan roditelj hrvatski državljanin i rođeno je nakon 8. listopada 1991. može dobiti hrvatsko državljanstvo na osnovu odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a, a dijete rođeno prije ovog datuma ne može. Dakle, osobe u istom položaju, rođene od istih roditelja koji imaju hrvatsko državljanstvo, stavljaju se u različiti položaj ovisno jesu li rođene prije ili poslije 8. listopada 1991. Predlaže poništiti presudu, rješenja javnopravnih tijela i usvojiti njezin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva ili predmet vratiti nadležnom tijelu na ponovni postupak.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 102/19.), koji je stupio na snagu 1.1. 2020., došlo do izmjene u odredbi članak 5. stavka 1. ZHD-a na način da je za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom djeteta rođenog u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegovog rođenja hrvatski državljanin, povećana dobna granica za prijavu u evidenciju hrvatskih državljana do navršene 21. godine života (ranije je bila do 18. godine života). Upućuje na obrazloženje podnesenih amandmana Vlade Republike Hrvatske na konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu u pogledu izmjene odredbe članka 5. stavka 1. Smatra da tužiteljica svojim pogrešnim tumačenjem čini nepotrebnom odredbu članka 30. ZHD. Ističe da nijedna osoba rođena prije **.**.1991. bilo na području bivše SFRJ ili u inozemstvu, kojoj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja, a podnijela je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva nakon 1. siječnja 2020. nije upisana u knjigu državljana RH temeljem odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a jer se na iste ta odredba ne primjenjuje. Naime, isti su rođeni u vrijeme kad nije važio ZHD, već neki od zakona o državljanstvu NR/SR Hrvatske. Ističe da se utvrđenje da li je osoba stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom procjenjuje temeljem zakona koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Tužiteljica pak nije po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja stekla hrvatsko državljanstvo jer je podrijetlom stekla državljanstvo Republike Srbije, temeljem očevog državljanskog statusa. Smatra da nije jasno o kakvoj bi diskriminaciji bila riječ kod jednostavne činjenice da se ispunjavanje uvjeta za upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske temeljem podrijetla utvrđuje po zakonu koji je važio u vrijeme rođenja stranke. Naime, osobama koje su upisane u knjigu državljana temeljem odredbe članka 30. ZHD-a također je utvrđeno da su stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom po prijašnjem propisu i smatraju se hrvatskim državljanima od rođenja. U Ustavu RH, a ni konvencijskim pravom nije propisano da punoljetna osoba (stranac) koja živi u državi u kojoj je rođena i čiji je državljanin ima pravo na stjecanje još jednog državljanstva po drugom roditelju. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16, 29/17. i 110/21. -dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a.
6. Po ocjeni ovoga Suda, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesena pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 30. stavak 1. ZHD-a, prema kojoj se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Navedena zakonska odredba propisuje tko se sve ima smatrati hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu tog zakona, te definira da je to osoba koja je stekla državljanstvo prema ranije važećim propisima o državljanstvu koja takvo državljanstvo zadržava te se stupanjem na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ne mijenja državljanski status takve osobe. Dakle, navedenom odredbom se normira načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a to načelo se sastoji u potvrđivanju konstatacije kod donošenja svakog novog propisa o državljanstvu da se državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po ranije važećim propisima o državljanstvu.
7. U postupku je kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica rođena **.**.1958. u [adresa], SR Srbija, gdje su u vrijeme njegovog rođenja prebivali i njezini roditelji, majka hrvatska državljanka i otac državljanin Republike Srbije te da je kao državljanka Republike Srbije upisana u evidenciju državljana matičnog područja [adresa] za 1958. godinu.
8. Prema propisima koji su važili do 8. listopada 1991., uz savezno (jugoslavensko) državljanstvo se moglo imati samo jedno republičko državljanstvo. Prema odredbi članka 4. Zakona o državljanstvu Narodne Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 23/50.), dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su oba roditelja bili hrvatski državljani, dok prema odredbi članka 6. tog Zakona dijete čiji je jedan od roditelja bio državljanin NR Hrvatske, a drugi državljanin druge narodne Republike FNRJ, podrijetlom je stjecao hrvatsko državljanstvo po sporazumu roditelja. Nadalje, prema Zakonu o državljanstvu FNRJ („Službeni list FNRJ“, broj 54/46., 104/47., 88/48. i 105/48.) odnosno Pravilniku za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ („Službeni list FNRJ“ 98/46. i 20/51.) novorođena djeca su se upisivala u onu knjigu državljana gdje su im upisani roditelji ili jedan od roditelja.
9. Tužiteljica se iz naprijed navedenih razloga, obzirom da je stekla državljanstvo druge socijalističke republike, ne može smatrati istovremeno i hrvatskom državljankom u smislu odredbe članka 30. stavak 1. ZHD-a, zbog čega je pravilno utvrđenje u upravnom postupku i upravnom sporu da nema zakonske osnove da bi se naknadno utvrdila hrvatskom državljankom.
10. Tužiteljica žalbenim navodima ponavlja da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe članka 5. stavak 2. ZHD. te smatra da je ista diskriminirana zbog neprimjene te odredbe na nju. Međutim, odredbom članka 5. na koju se poziva tužiteljica je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i odnosi se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), dok se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje odredba članka 30. stavak 1. i 2. ZHD-a, koje shvaćanje je izraženo već u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od strane Ustavnog suda Republike hrvatske (npr.: U-III-1895/01; U-III-16125/09 i dr.) kao i u nizu presuda ovog Suda (npr. Usž-4237/22 od 16. studenog 2023; Usž-2657/23 od 6. prosinca 2023. itd.). Odredba članka 5. stavak 2. citiranog Zakona, na koju se poziva tužiteljica, naime omogućuje samo onim osobama koje su rođene nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz navedene odredbe Zakona traže upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Budući je tužiteljica rođena 1958. godine, na nju se navedena odredba ne može primijeniti.
11. Imajući u vidu sve navedeno, a obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi druge pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, slijedom čega je temeljem odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 12. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Ana Berlengi Fellner
