REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž R-20/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić, odvjetnice u ZOU Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić, Osijek, protiv tuženika GRGEŠIĆ d.o.o., [osobni identifikacijski broj], Pag, Lunjski put 17, kojeg zastupa Branko Kirin, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava iz radnog odnosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru Pr-12/2022-19 od 5. prosinca 2023., u sjednici vijeća 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru Pr-12/2022-19 od 5. prosinca 2023. u točki I., podtočkama 1., 2. te djelomično u podtočki 3. i sudi:

1. Utvrđuje se da ne postoji Sporazum o prestanku ugovora o radu zaključen 6. lipnja 2019. između tužitelja AŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika GRGEŠIĆ d.o.o., [osobni identifikacijski broj], Lunjski put 17, Pag, te isti ne proizvodi pravne učinke.

2. Raskida se s danom 24. rujna 2020. Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika 27. svibnja 2019. te se nalaže tuženiku priznati tužitelju sva materijalna prava iz radnog odnosa od prestanka rada do 24. rujna 2020.

3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete zato što ne postoji Sporazum o prestanku ugovora o radu zaključen 6. lipnja 2019., u iznosu od 3 ugovorene bruto plaće, što iznosi 1.592,67 EUR (12.000,00 kn), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 19. svibnja 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

II. Potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru Pr-12/2022-19 od 5. prosinca 2023. u točki I., dijelu podtočke 3., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u visini 1.061,78 EUR (8.000,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 19. svibnja 2022., po stopi iz podtočke 3. izreke presude.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru Pr-12/2022-19 od 5. prosinca 2023. u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke, tako da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu 3.312,50 €, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te trošak žalbenog postupka u iznosu 418,68 €, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelj u tužbi navodi kako je kod tuženika bio zaposlen temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. svibnja 2019., temeljem kojeg je obavljao poslove prodavača, a njegov konkretni posao bio je iznajmljivanje jet-ski vozila turistima na plaži u Novalji.

1.1.

Tužitelj je 5. lipnja 2019. oko 11 sati, prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka, pao s jet-skija te je zadobio ozljedu frakture potkoljenične kosti.

1.2.

Tužitelja je radni kolega VŠ prevezao u Opću bolnicu Zadar radi pružanja hitne medicinske pomoći, te je tužitelju 7. lipnja 2019. izdana potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad koja traje od 5. lipnja 2019.

1.3.

CŠ, poslovni partner DŠ, osnivača i direktora tuženika, došao je po tužitelja u zadarsku bolnicu i do Novalje na Pagu prevezao tužitelja, odnosno isti je tužitelja, nakon što mu je pružena liječnička pomoć, vratio u smještaj koji je poslodavac osigurao tužitelju za vrijeme trajanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

1.4.

Tužitelj navodi da poslodavac nije prijavio ozljedu na radu, pa je to za radnika učinila njegova punomoćnica.

1.5.

Nakon predmetnog događaja, radnik (tužitelj) je 14. lipnja 2019., na šalteru Mirovinskog osiguranja u Područnoj službi u Osijeku, saznao da je odjavljen iz statusa radnog odnosa i to s danom 6. lipnja 2019., ali tužitelj ne zna temeljem kojeg akta je odjavljen, budući da to nije vidljivo iz potvrde o odjavi s mirovinskog osiguranja koja je tužitelju uručena 14. lipnja 2019.

1.6.

Tužbenim zahtjevom stoga traži utvrditi da odjava tužitelja s osiguranja kod HZMO i HZZO nije zakonita i dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da mu tuženik uspostavi i prizna kontinuitet radnog odnosa od 6. lipnja 2019. pa nadalje, da mu prizna sva prava iz radnog odnosa te isplati naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, u iznosu 4.000,00 kn bruto mjesečno, počevši od 5. lipnja 2019. nadalje.

1.7.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je radni odnos tužitelja s tuženikom prestao 6. lipnja 2019. na temelju Sporazuma o prestanku radnog odnosa od istog tog datuma, pa je predložio tužbeni zahtjev odbiti.

1.8.

Nakon što je zaprimio odgovor na tužbu, tužitelj je naveo da predmetni Sporazum o prestanku radnog odnosa nikad nije potpisao.

1.9.

Tužitelj je stoga podneskom od 19. svibnja 2022. postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio i naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 331,81 €.

2.1.

Odluku obrazlaže time da tužitelj nije dokazao da nije potpisao predmetni Sporazum niti je dokazao da nije dobio primjerak istog, a što je bila njegova obveza temeljem čl. 219. st. 1. ZPP-a.

2.2.

Odbijanje tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji i na iskazima svjedoka VŠ i CŠ.

2.2.1.

Za prvostupanjski sud mjerodavan je dio iskaza svjedoka VŠ koji glasi: „Tada kada sam tužitelja vozio, on mi je pričao da je tražio sporazumni raskid, odnosno slobodne papire jer više ne bi mogao raditi zbog te ozljede, a poznato mi je da su tužitelj i tuženik kasnije doista potpisali takav sporazumni raskid ugovora“, odnosno dio iskaza “To je bilo sljedeći dan od ovog dana kad sam vozio tužitelja, kako tužitelj nije više mogao raditi, ja sam bio na toj kućici gdje je on do tada radio, tu se to i dogodilo, taj potpis, ne mogu doslovno reći da sam bio nazočan u trenutku potpisivanja sporazumnog raskida, ali tog dana na toj kućici se taj sporazumni raskid dogodio.“

2.2.2.

Odbijanje tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio i na dijelu iskaza svjedoka CŠ, pa prvostupanjski sud obrazlaže: „Svjedok CŠ je na pitanje je li osobno vidio da je tužitelj potpisao predmetni sporazum iskazao: „Da, osobno sam to vidio, bili smo DŠ i ja, kada me pitate gdje je to točno bilo i koliko je još ljudi bilo s nama, odnosno koji ljudi, odgovaram: Bilo nas je dosta tada, ne mogu točno poimenično reći, ali bili smo DŠ i ja, tužitelj je sjedio, imao je nogu u longeti, ali ne znam točno reći doslovno na kojem mjestu je to bilo kada je taj raskid potpisan.“ Taj svjedok je još iskazao kako je tužiteljev otac tražio od tuženika da pripremi papire jer tužitelj više neće raditi kod tuženika, pa je onda DŠ tužitelju na potpis donio ugovor o raskidu koji je tužitelj potpisao.

2.3.

Svoju odluku da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koje je dano u kaznenom predmetu Općinskog državnog odvjetništva u Zadru K-DO-628/19 (KP-DO-302/20) koji je vođen povodom kaznene prijave tužitelja protiv tuženika, zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24), a prema kojem nalazu Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, u kojem je vještak grafolog naveo da je sporni potpis AŠ na predmetnom Sporazumu o prestanku ugovora o radu od 6. lipnja 2019. vrlo vjerojatno krivotvoren imitacijom poznatog uzora, prvostupanjski je sud obrazložio time da navedeno grafološko vještačenje nije provedeno u skladu sa čl. 250.-263. ZPP-a niti je vještak taj nalaz i mišljenje izradio koristeći od strane tužitelja nesporno potpisane punomoć odvjetnicama Ivani Mandić i Mireli Džoja Petrlić (list 6) te Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27. svibnja 2019. (listovi 11 i 12).

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Žalitelj u bitnom ističe da sud nije cijenio sadržaj rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, KP-DO-302/2020 od 27. siječnja 2021. u kojem izričito stoji da tužitelj nije potpisao sporni Sporazum o prestanku radnog odnosa, jer je u tom postupku provedeno grafološko vještačenje te je u nalazu vještaka navedeno kako je sporni potpis AŠ vrlo vjerojatno krivotvoren imitacijom poznatog uzorka, odnosno, kako isti nije napisan rukom AŠ. Navodi da je kaznena prijava odbačena, samo zato što se nije moglo utvrditi tko je umjesto AŠ potpisao predmetni Sporazum, a ne iz razloga jer je Sporazum doista potpisan od strane AŠ.

3.1.

Navodi da su iskazi svjedoka na čijim iskazima je sud utemeljio odluku u suprotnosti sa sadržajem isprava u sudskom predmetu i da sud ne obrazlaže zašto vjeruje tim svjedocima da je tužitelj potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019., a ne tužitelju, koji tvrdi da ga nije potpisao.

3.2.

Tužitelj ukazuje da je tuženik u parničnom postupku predložio provođenje vještačenja, ali nikada nije za isto platio predujam, što sud u konkretnom slučaju nije u pobijanoj presudi cijenio.

3.3.

Navodi da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokazivanja negativnih činjenica na tužitelju i da tužitelj nije dokazao da 6. lipnja 2019. nije potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa. Potpuno je nejasno na koji način sud smatra da je tužitelj trebao dokazati negativnu činjenicu da nešto nije učinio, odnosno da Sporazum nije potpisao, osim svojim iskazom i rješenjem ODO Zadar KP-DO-302/2020 od 27. siječnja 2021.

3.4.

Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka kojom mu je naloženo troškove postupka u iznosu 331,81 € naknaditi tuženiku.

3.5.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, a podredno ukinuti i vratiti predmet na novo suđenje.

3.6.

Tuženik je žalbu zaprimio 28. prosinca 2023., ali na žalbu nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda u odnosu na odluku o glavnoj stvari:

4.

Žalba je djelomično osnovana.

4.1.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.2.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je žalbeni sud i učinio.

4.4.

Čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a propisano je da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, pa je na temelju navedenog propisa žalbeni sud postupio i to iz razloga koji se navode u nastavku.

4.5.

S pravom žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud bitne činjenice pogrešno utvrdio, da je pogrešno teret dokazivanja tužiteljevog potpisa na Sporazumu o raskidu ugovora o radu od 6. lipnja 2019. prebacio na tužitelja, da nije cijenio sadržaj rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, KP-DO-302/2020 od 27. siječnja 2021. koji se odnosi na provedeno grafološko vještačenje i da je prvostupanjski sud svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na međusobno kontradiktornim iskazima svjedoka VŠ i CŠ, kao i da nije cijenio odustanak tuženika od izvođenja predloženog dokaza grafološkim vještačenjem u okviru ovog konkretnog parničnog postupka.

4.6.

Prvo se napominje da je Županijski sud u Osijeku u svojoj ranijoj odluci Gž R-380/2020-2 od 13. siječnja 2022,. kojom je ukinuo presudu prvostupanjskog suda Pr-139/19-12 od 17. ožujka 2020., jasno uputio prvostupanjski sud da tuženik mora dokazati da je tužitelj potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa od 6. lipnja 2019., budući da istinitost određene tvrdnje treba dokazivati onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji njezino postojanje poriče (a ovdje tužitelj poriče da je potpisao predmetni Sporazum o prestanku radnog odnosa). Takav stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-159/16 od 2. ožujka 2016. koja se poziva na odluku Revt-170/06 od 7. listopada 2008. Prema tom pravnom stavu, u slučaju kada o utvrđivanju okolnosti postojanja potpisa na ispravi, ovisi utemeljenost zahtjeva te kada suprotna strana istakne prigovor da se na ispravi ne nalazi njezin potpis, teret dokaza postojanja te činjenice je na onoj strani koja tvrdi da je potpisnik vlastoručno potpisao sporne isprave, jer onaj koji svoj potpis osporava ne može dokazati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, tj. činjenicu koja ne postoji.

4.6.1.

Navedeno pravno shvaćanje žalbenog suda i VSRH, prvostupanjski sud nije prihvatio (ne obrazlažući zašto), iako je bio vezan uputom drugostupanjskog suda sukladno čl. 377. st. 2. ZPP-a, već je i prilikom donošenja druge presude, pobijane u ovom žalbenom postupku, teret dokazivanja činjenice da nije 6. lipnja 2019. potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa, neosnovano prebacio na tužitelja i presudu kojom odbija tužbeni zahtjev utemeljio upravo na zaključku da tužitelj nije dokazao da nije potpisao navedeni Sporazum i da mu nije uručen, što, osim što nije pravno moguće, nije ni životno ni logično da tužitelj to dokazuje.

4.7.

Nadalje, odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva sud je utemeljio na iskazima svjedoka VŠ i CŠ, na čiju kontradiktornost je Županijski sud u Osijeku u svojoj ranijoj odluci Gž R-380/2020-2 od 13. siječnja 2022. upozorio prvostupanjski sud, koji u ponovljenom postupku kontradiktornost njihovih međusobnih iskaza u pogledu navodnog potpisivanja Sporazuma o prestanku radnog odnosa od strane tužitelja nije uopće analizirao i cijenio.

4.8.

Dakle, u ovom postupku od strane prvostupanjskog suda izostala je savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te donošenje presude na temelju tako ocijenjenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, čime je prvostupanjski sud povrijedio dužnost sadržanu u čl. 8. ZPP-a.

4.9.

Treba reći da među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 27. svibnja 2019., temeljem kojeg je obavljao poslove prodavača, a njegov konkretni posao bio je iznajmljivanje jet-ski vozila turistima na plaži u Novalji.

4.9.1.

Svjedok CŠ u svom iskazu (list 70) pojasnio je, opisujući posao tužitelja, da radnici koji rade na iznajmljivanju jet-skija moraju zagrijati motorna vozila, a to znači napraviti jedan krug u radijusu 400 ili 500 metara, tužitelj zatim na pontonu prima ljude, stavlja ih na jet-ski i spušta u more, a po povratku opet prihvaća te ljude i vraća jet-ski na ponton.

4.10.

Među strankama nije sporno da je tužitelj 5. lipnja 2019. doživio nesreću u moru pri zagrijavanju jet-skija, te ga je zaposlenik tuženika ŽŠ odvezao u Službu hitne pomoći u Novalji. Iz te Službe zbog prirode ozljede je upućen u Opću bolnicu u Zadru gdje ga je odvezao VŠ i gdje mu je dijagnosticirana Fractura maleoli lateralis cruris sin., ruptura lig. deltoidei ATC sin. i contusio cubiti sin. te postavljen potkoljenični gips – longeta i preporučeno mirovanje.

4.10.1. Nije sporno ni da je taj isti dan u Novalju došao tužiteljev otac kako bi tužitelja odveo u Osijek, gdje tužitelj živi.

4.10.2. Tužitelj tvrdi da je otišao u Osijek kako bi tamo bio na bolovanju i liječio se, a s obzirom da zbog frakture noge nije mogao obavljati posao u Novalji, dok tuženik tvrdi da je tužitelj s ocem otišao u Osijek nakon što je prethodno s tuženikom sporazumno raskinuo radni odnos, potpisavši 6. lipnja 2019. Sporazum o prestanku radnog odnosa.

4.11.

Tužitelj osporava da se na tom Sporazumu nalazi njegov potpis te je to sporna činjenica glede koje je u postupku trebalo utvrditi pravo stanje stvari, budući da o toj činjenici kao pravno odlučnoj ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4.11.1. Svjedok CŠ, koji je poslovni partner DŠ, direktora tuženika, u svom iskazu pred prvostupanjskim sudom 10. prosinca 2019. (list 70) rekao je da je osobno vidio da je tužitelj potpisao raskid ugovora. Međutim, on ne zna gdje je točno to bilo, tom prilikom je bilo dosta ljudi, ali se ne može sjetiti tko je sve bio nazočan potpisivanju, ali sigurno zna da su bili on i DŠ.

4.11.2. U svom iskazu **.**.2020., DŠ, zastupnik tuženika po zakonu (list 77-78) rekao je da je jutro nakon tužiteljeve ozljede, oko 10 -10,30 sati, na plaži razgovarao baš s tužiteljem, koji je tada bio s nogom u longeti, pričao je s njim o tome što se dogodilo i što će dalje napraviti te je iskazao da je tužitelj od njega tražio da ga odjavi. On je kontaktirao tada svoju knjigovotkinju, otišao je do nje po primjerke ovog sporazumnog raskida, odnosno Sporazuma o prestanku ugovora o radu, donio na plažu i tužitelj i on su to potpisali istog tog dana, 6. lipnja 2019. On je te papire odnio knjigovotkinji i ona je odjavila tužitelja. Naveo je da su potpisivanju tog sporazuma bili nazočni CŠ i VŠ.

4.11.3. U iskazu koji je pred sudom 10. prosinca 2019. dao VŠ, koji je kod tuženika bio zaposlen kao voditelj brodice, isti navodi da je tužitelj onda, kad ga je svjedok vozio u bolnicu (5. lipnja 2019.) njemu (svjedoku) govorio da je tražio sporazumni raskid, odnosno slobodne papire jer više ne bi mogao raditi zbog ozljede, a poznato mu je i da su tužitelj i tuženik kasnije potpisali sporazumni raskid ugovora. Na pitanje kako zna da su stranke potpisale sporazumni raskid ugovora, rekao je da se taj sporazumni raskid dogodio dan nakon što je on vozio tužitelja u bolnicu i to na kućici gdje je tužitelj do tada radio, a na kojoj je tužitelja zamijenio on (VŠ), ali da ne može reći da je bio nazočan u trenutku potpisivanja tog sporazumnog raskida.

4.12.

Dakle, drugostupanjski sud je savjesnom i brižljivom ocjenom iskaza zastupnika tuženika po zakonu DŠ i svjedoka CŠ i VŠ utvrdio sljedeće pravno odlučne činjenice:

- DŠ navodi da je Sporazum o prestanku radnog odnosa s tužiteljem potpisao na plaži;

- VŠ navodi da je Sporazum o prestanku radnog odnosa tužitelja i tuženika potpisan u kućici u kojoj je tužitelj radio do ozljede;

- CŠ ne zna gdje je potpisan Sporazum o prestanku radnog odnosa tužitelja i tuženika;

- DŠ navodi da su potpisivanju tog Sporazuma bili nazočni

CŠ i VŠ;

- CŠ navodi da je bio nazočan potpisivanju tog Sporazuma, tom prilikom je bilo dosta ljudi, ali se ne može sjetiti tko je sve bio nazočan potpisivanju, ali sigurno zna da su bili on i DŠ;

- VŠ navodi da nije bio nazočan potpisivanju tog Sporazuma.

4.12.1. Dakle, personalni iskazi ovih osoba su međusobno kontradiktorni i proturječni. Iako svi oni tvrde da je tužitelj potpisao sporni Sporazum o prestanku radnog odnosa, njihovi iskazi se međusobno razlikuju u pogledu mjesta gdje su tužitelj i tuženik navodno potpisali Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019., ali i u pogledu osoba koje su navodno vidjele da je tužitelj potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa, pa im zato drugostupanjski sud ne vjeruje. Imajući u vidu da je svjedok VŠ radnik kod tuženika (obavljao je poslove voditelja brodice) a CŠ njegov poslovni partner, zaključak je drugostupanjskog suda da su svjedoci VŠ i CŠ svojim iskazom, za koji drugostupanjski sud zaključuje da je neistinit, htjeli olakšati pravnu poziciju tuženika. Tim više je iskaz CŠ neuvjerljiv, budući da je isti iskaz o događaju 6. lipnja 2019. (navodnom potpisivanju Sporazuma o prestanku radnog odnosa) davao svega 6 mjeseci kasnije pred sudom, dakle ne radi se o tome da su prošle godine, pa da se svjedok ne može sjetiti tko je sve bio nazočan navodnom potpisivanju Sporazuma o prestanku radnog odnosa, a što je upravo bio slučaj kod njega. S druge pak strane, drugostupanjski sud ne vjeruje ni iskazu DŠ, zastupniku tuženika po zakonu, da je s tužiteljem zaključio Sporazum o prestanku radnog odnosa. Ovo stoga jer je isti sklon kršiti pravila pravnog poretka, pa je tako Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru klasa: UP/I-116-02719-11/45, urbroj: 443-13-10-03-10/3-19-4 od 15. srpnja 2019. (list 38-43), za koji je DŠ napisao da nema primjedbi na konstatacije u Zapisniku, utvrđeno da nije tužitelja ŠŠ osposobio za rad na siguran način za poslove iznajmljivača (prodavača) jet-skija, slijedom čega je poslodavcu Grgešić d.o.o., kojem je DŠ zastupnik po zakonu, rješenjem inspektora zabranjeno raspoređivanje radnika na samostalno obavljanje poslova iznajmljivača jet-skija dok ne osigura osposobljavanje za rad na siguran način.

4.13.

Nadalje, iako je DŠ u svom iskazu tvrdio da je, nakon što se s tužiteljem 6. lipnja 2019. na plaži dogovorio da će ga odjaviti iz radnog odnosa, kontaktirao knjigovotkinju koja mu je pripremila Sporazum o prestanku radnog odnosa, da je otišao kod nje po primjerke Sporazuma i vratio ih njoj potpisane, nakon što su ih navodno potpisali tužitelj i on kao zastupnik tuženika po zakonu, logično bi bilo da je u sudskom postupku imenovao navedenu knjigovotkinju i predložio njezino saslušanje na ove okolnosti, a što nije učinio, unatoč tome što je čl. 219. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

4.14.

K tome, nakon što je sud po prijedlogu tuženika odredio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem rješenjem od 23. siječnja 2023., tuženik, iako je upozoren ne uplati li predujam, da će sud odustati od izvođenja ovog dokaza, predujam nije uplatio, slijedom čega ovaj dokaz nije izveden.

4.14.1. Prvostupanjski sud je pritom propustio postupiti po odredbi čl. 153. st. 3. ZPP-a i, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja ovog dokaza.

4.15.

Nepostupanje tuženika po nalogu suda za predujmljivanje troškova izvođenja dokaza grafološkim vještačenjem potpisa tužitelja na Sporazumu o prestanku radnog odnosa, ovaj drugostupanjski sud dovodi u vezu s nalazom Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, iz kojeg proizlazi da su usporedbom spornog i nespornog materijala oštećenog AŠ utvrđene rukopisne sličnosti i razlike i to rukopisne sličnosti u općem grafijskom izrazu odnosno tipu potpisa koji počinje slovom Z, veličini potpisa i stupnju ispisanosti. Međutim, relevantne rukopisne razlike utvrđene su u sitnim detaljima odnosno individualnim rukopisnim značajkama koje se manifestiraju u načinu oblikovanja završnog grafema i u središnjoj grani, koje u obliku ravne linije spaja početni i završni grafem u spornom potpisu, a koju ne nalazi u nespornom materijalu, što sve upućuje na zaključak da je sporni potpis vrlo vjerojatno krivotvoren imitacijom poznatog uzora, odnosno jer je tuženik smatrao da će se i u parničnom postupku utvrditi da tužitelj nije potpisao sporni Sporazum, što tuženiku nikako ne ide u prilog.

4.16.

Neprihvatljivi su za ovaj drugostupanjski sud razlozi zbog kojih prvostupanjski sud nije ocjenjivao nalaz i mišljenje Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić dan za potrebe kaznenog predmeta Općinskog državnog odvjetništva u Zadru K-DO-628/19 (KP-DO-302/20).

4.16.1. Naime, potpuno je pravno irelevantno što vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije koristio od strane tužitelja nesporno potpisane punomoć odvjetnicama Ivani Mandić i Mireli Džoja Petrlić (list 6) te Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27. svibnja 2019. (listovi 11 i 12), budući da su od tužitelja, kako to proizlazi iz rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Zadru KP-DO-302/2020 od 27. siječnja 2021., temeljem naloga ovog državnog odvjetništva, izuzeti nesporni potpisi i nesporni rukopis za potrebe provođenja grafološkog vještačenja, što je još vjerodostojnije jer su ti potpisi izuzeti trenutno, izravno i neposredno od tužitelja.

4.16.2. Neprihvatljiv je i navod prvostupanjskog suda da to vještačenje nije provedeno u skladu sa čl. 250.- 263. ZPP-a, pri čemu je nejasno što je prvostupanjski sud time htio reći, ali je notorno da se u kaznenom postupku ne primjenjuju pravila parničnog prava.

4.16.3. Prvostupanjski sud je izgubio iz vida suštinu, odnosno bit vještačenja, a to je utvrđenje je li sporni potpis na Sporazumu o prestanku radnog odnosa od 6. lipnja 2019., tužiteljev ili ne, što je bio zadatak vještaka.

4.16.4. Čak štoviše, zadatak koji je vještaku dan nalogom u kaznenom predmetu bio je širi nego zadatak koji je prvostupanjski sud odredio svojim rješenjem (list 131). Dok je prvostupanjski sud tražio od vještaka da utvrdi je li tužitelj potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019., tijelo kaznenog progona tražilo je od vještaka da osim navedene činjenice, utvrdi i jesu li DŠ ili CŠ skriptori tužiteljeva potpisa.

4.17.

Stoga ovaj drugostupanjski sud, uvažavajući sve prethodno navedeno, te posebno činjenicu da je ranije izraženim pravnim shvaćanjem ovog suda u odluci Gž R-380/2020-2 od 13. siječnja 2022. kojom je ukinuta presuda prvostupanjskog suda Pr-139/19-12 od 17. ožujka 2020., ukazano strankama i prvostupanjskom sudu da je tuženik taj koji treba dokazati da je tužitelj potpisao sporni Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019., a da tuženik tu činjenicu nije dokazao, odnosno da nije uplatio predujam za izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem, zbog čega ovaj dokaz nije izveden, smatra dokazanom tvrdnju tužitelja da predmetni Sporazum o prestanku radnog odnosa nije potpisao.

4.18.

To potvrđuje zdravorazumsko razmišljanje suda da, uza sve prethodno navedeno, nije logično ni životno da bi tužitelj, baš kada zbog nastale ozljede na radu, treba primati naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad, prekinuo radni odnos i time sebe lišio bilo kakvih primanja.

4.19.

K tome, tužitelju je liječnik opće medicine 7. lipnja 2019. izdao potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad koja traje od 5. lipnja 2019., s očekivanim trajanjem bolovanja 60 dana (list 15), pa i to ukazuje na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se kosi sa zdravim razumom da netko tko je navodno sporazumno prekinuo radni odnos, pribavlja potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad koja se dostavlja poslodavcu.

4.20.

Drugostupanjski sud će se ovdje osvrnuti i na oslobađajuću presudu donesenu u prekršajnom postupku na koju se pozivao poslodavac (list 79-80).

4.20.1. Tom presudom Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu Pp 1 G-604/2019-8 od 10. siječnja 2020. prekršajni sudac oslobodio je pravnu osobu GREŠIĆ d.o.o. i DŠ, kao odgovornu osobu u pravnoj osobi, da bi protivno odredbi čl. 120. st. 3. ZOR–a, za radnika ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], prebivalište [adresa], donijeli Sporazum o prestanku Ugovora o radu dana 6. lipnja 2019., kojim da su radniku otkazali ugovor o radu te temeljem kojeg Sporazuma je radnik odjavljen tijelima obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja s danom 6. lipnja 2019. kao danom prestanka svojstva osiguranika, odnosno statusa osigurane osobe, a da radniku ŠŠ nisu dostavili Sporazum o prestanku Ugovora o radu prije, odnosno otkaz ugovora o radu, prije prestanka radnog odnosa, što da je razvidno iz izjave radnika dane 23. kolovoza 2019., kada je radnik izjavio da nije potpisao sporazumni raskid ugovora s danom 6. lipnja 2019. i da mu isti nije uručen prije prestanka radnog odnosa, dakle, da bi protivno odredbi čl. 120.st.3. ZOR-a donijeli Sporazum o prestanku Ugovora o radu, a da nisu predmetni otkaz dostavili radniku.

4.20.2. Ono što žalbenom sudu upada u oči jest da navedena oslobađajuća presuda prekršajnog odjela Općinskog suda u Zadru i to Stalne službe u Pagu (dalje: prekršajni sud) ne sadrži nijednog slova obrazloženja koje se tiče činjeničnog optuženja iz optužnog akta i to vezano uz činjenicu da tužitelj (u prekršajnom postupku oštećenik SŠ) nije potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019. za koji su okrivljenici tvrdili da se na njima nalazi potpis oštećenika AŠ.

4.20.3. Dakle, prekršajni sud nijednim slovom oslobađajuće presude nije obrazložio na koji je način utvrdio da sporni potpis na Sporazumu predstavlja potpis oštećenika AŠ.

4.20.4. U prekršajnom postupku nije provedeno grafološko vještačenje niti su izvođeni bilo koji drugi dokazi na okolnost utvrđivanja nalazi li se potpis oštećenika AŠ na spornom Sporazumu o prestanku radnog odnosa.

4.20.5. U oslobađajućoj presudi sud je naveo da je Sporazum o prestanku radnog odnosa potpisan od strane radnika i poslodavca, I. okrivljene pravne osobe, ne navodeći nijedan argument za takvo utvrđenje.

4.20.6. Prekršajni sud je naveo da je prihvatio obranu okrivljenika da je ugovor o radu prestao sporazumnim prestankom radnog odnosa, ne dajući nijedan razlog zašto smatra da je SŠ potpisao sporni Sporazum.

4.20.7. Čak štoviše, prekršajni sud u potpunosti je ignorirao bilo kakvo sudjelovanje oštećenika u prekršajnom postupku. Oštećenik nije ispitan u prekršajnom postupku, a iz obrazloženja te presude ne proizlazi ni da ga je taj sud uopće pozivao na raspravu.

4.20.8. Oštećenik je od strane prekršajnog suda ignoriran do te mjere da mu čak ni oslobađajuća presuda protiv njegovog poslodavca, za kojeg je oštećenik tvrdio da nije s njim zaključio Sporazum o prestanku radnog odnosa, nije dostavljena. Prema dostavnoj naredbi ta presuda je dostavljena okrivljenicima, njihovom branitelju i Državnom inspektoratu kao tužitelju u prekršajnom postupku, ali ne i oštećeniku ŠŠ, iako ju je prekršajni sud bio dužan dostaviti i oštećeniku (čl. 184. st. 3. u vezi čl. 108. st. 2. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18).

4.21.

Slijedom navedenog, oslobađajuća presuda donesena u prekršajnom postupku, za ovaj sud nema nikakvu dokaznu snagu, a drugostupanjski sud svoj zaključak da tužitelj nije potpisao Sporazum o prestanku radnog odnosa 6. lipnja 2019. temelji na prethodnoj detaljnoj analizi dokaza iz parničnog postupka.

4.22.

Kako tužitelj navedeni Sporazum nije potpisao, to znači da nije postignuta suglasnost volja za sklapanje citiranog Sporazuma (čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a), pa navedeni Sporazum nije ni nastao, slijedom čega je presuđeno kao pod toč. I. podtoč. 1. izreke.

4.23.

Iz elektroničkog zapisa HZMO-a (list 146) proizlazi da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 27. svibnja 2019. do 6. lipnja 2019. (kada mu je nezakonito, na temelju Sporazuma o prestanku radnog odnosa kojeg nije potpisao, prestao radni odnos), a da je prvo sljedeće zaposlenje tužitelja bilo 25. rujna 2020. u Trgovačkom društvu Tifon d.o.o. Stoga osnovano tužitelj traži raskid ugovora o radu s tuženikom s danom 24. rujna 2020., čemu je sud i udovoljio, pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, dalje: ZoR), kako je to presuđeno toč. I. podtoč.

2. izreke.

4.24.

S obzirom da je tuženik odjavom kod nadležnih tijela osiguranja na temelju nepostojećeg sporazuma o prestanku radnog odnosa tužitelju nezakonito otkazao ugovor o radu, dužan mu je priznati sva materijalna prava iz radnog odnosa, što je posljedica uspostave radnopravnog odnosa kao da otkaza nije bilo i to od prestanka rada kod tuženika 6. lipnja 2019. do dana sudskog raskida ugovora o radu 24. rujna 2020., kako je to naloženo toč. I. podtoč. 2. izreke.

4.25.

Kako iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. svibnja 2019. proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili da mjesečna bruto plaća tužitelja iznosi 4.000,00 kn mjesečno (530,89 EUR), žalbeni sud je, primjenom čl. 125. st. 1. ZoR-a, imajući u vidu da je tužitelj mlada osoba (rođen **.**.1995.), da je kod tuženika bio zaposlen od 27. svibnja 2019. do 24. rujna 2020., dakle u razdoblju 1 godine i 4 mjeseca, te da tužitelj nije isticao tijekom postupka da je u obvezi nekoga uzdržavati (izuzev sebe), ocijenio primjerenom tužitelju odrediti naknadu štete u visini 3 ugovorene plaće, što iznosi 1.592,67 EUR (12.000,00 kn), a što je minimalni iznos propisan odredbom čl. 125. st. 1. ZoR-a, sa zakonskom zateznom kamatom od trenutka podnošenja tog zahtjeva, sukladno čl. 29. ZOO-a, slijedom čega je presuđeno kao pod toč. I. podtoč. 3. izreke, dok je u pogledu zahtjeva postavljenog iznad dosuđenog iznosa, presuđeno kao pod toč. II. izreke.

Ocjena drugostupanjskog suda u odnosu na odluku o troškovima postupka:

5.

U ovom postupku, na temelju preinačujuće odluke žalbenog suda, gotovo u cijelosti je uspio tužitelj, pa mu je tuženik, imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, u skladu sa čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan u cijelosti naknaditi troškove postupka, kako je to riješeno toč. III. izreke presude drugostupanjskog suda.

5.1.

Odluka o troškovima postupka navedena u izreci temelji se na primjeni čl. 155. ZPP-a, što znači da je sud odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

5.2.

Naknada troškova postupka odmjerena je na temelju aktualne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (objavljene u NN 138/2023), koja je na snazi od 25. studenoga 2023., u skladu s vrijednošću predmeta spora, koja u ovom postupku iznosi 2.654,46 €, uvažavajući da je Tbr. 52. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

5.3.

Prema Tbr. 24. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 €. Vrijednost radnje, prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tbr. 7. Tarife, iznosi 100 bodova.

5.4.

Tužitelj je zatražio naknadu troškova prvostupanjskog postupka troškovnikom predanim na ročištu 30. listopada 2023., na kojem je glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena, potražujući ukupno 3.544,69 €, te u žalbi podnesenoj 11. prosinca 2023. naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno 250,00 € za sastav žalbe i 106,18 € za pristojbu na žalbu koju je tužitelj platio. 5.5.

Drugostupanjski je sud tužitelju odmjerio sljedeći trošak:

5.5.1.

Za sastav tužbe, sud je primjenom Tbr. 8. točke 1. Tarife odmjerio 100 bodova, a primjenom istog propisa za sastav obrazloženih podnesaka od 23. rujna 2019. i 14. listopada 2019., te za sastav obrazloženih podnesaka zaprimljenih u sudu 7. ožujka 2022. i 20. svibnja 2022. sud je odmjerio 100 bodova za svaki, odnosno ukupno 500 bodova.

5.5.2.

Primjenom Tbr. 9. st. 1. Tarife sud je odmjerio po 100 bodova za zastupanje na sljedećim ročištima: 26. rujna 2019., 5. studenoga 2019., 10. prosinca 2019., 6. veljače 2020., 14. ožujka 2022., 10. svibnja 2022. (na zapisniku pogrešno naznačeno 10. travnja 2022.) i 30. listopada 2023., odnosno ukupno 700 bodova.

5.5.3.

Za sastav žalbe od 24. ožujka 2020. protiv prvostupanjske presude Pr-139/2019 od 17. ožujka 2020. sud je odmjerio 125 bodova (Tbr. 10. točka 1. Tarife).

5.6.

Sud nije dosudio tužitelju zatraženi trošak u iznosu 99,50 €, uvećano za PDV, za pristup na ročište za objavu presude koje je održano 5. prosinca 2023., budući da punomoćnica tužitelja na navedeno ročište nije pristupila.

5.7.

Dakle, za radnje poduzete po punomoćnici odvjetnici do 30. listopada 2023. kao dana zaključenja glavne rasprave u ponovljenom postupku, odmjereni trošak tužitelju iznosi 1325 bodova, odnosno 2.650,00 €, uvećano za 662,50 € na ime PDV (25%), što ukupno za radnje poduzete po kvalificiranoj punomoćnici iznosi 3.312,50 €, a na koji trošak je sud, uz pravilnu primjenu materijalnog prava dosudio i zakonsku zateznu kamatu od 5. prosinca 2023. kao dana donošenja prvostupanjske presude, budući da ova preinačujuća presuda drugostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev stupa na mjesto preinačene prvostupanjske presude donesene 5. prosinca 2023., sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, a budući da je tužitelj u podnesku od 19. svibnja 2022. zatražio zateznu kamatu na troškove postupka.

5.8.

Tužitelju je na ime troškova žalbenog postupka dosuđeno 125 bodova za sastav žalbe od 11. prosinca 2023. protiv presude prvostupanjskog suda Pr-12/2022-19 od 5. prosinca 2023., odnosno 250 €, uvećano za PDV (25%) u iznosu 62,50 €, tj. 312,50 €, uvećano za 106,18 €, koji trošak se odnosi na plaćenu pristojbu za žalbu protiv prvostupanjske presude.

5.9.

Dakle, sud je tužitelju ukupno dosudio troškove žalbenog postupka u iznosu 418,68 €.

5.10.

Žalbeni sud nije na dosuđene troškove žalbenog postupka dosudio zakonske zatezne kamate u smislu čl. 151. st. 3. ZPP-a, budući je sud vezan postavljenim zahtjevom stranke (čl. 2. st. 1. ZPP-a), a tužitelj u žalbi nije tražio dosudu zateznih kamata na troškove žalbenog postupka.

U Osijeku 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić