Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1161/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Anti Omaziću odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, protiv tuženika IGO-MAT d.o.o., Bregana, Otruševec 15a, OIB: 55662000497, zastupanog po punomoćniku Denisu Hüsein, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj Pn-52/2024-4 od 30. travnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično se uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn- 52/2024-4 od 30. travnja 2022.:

- potvrđuje u dijelu točke I.1. izreke u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 6.500,76 EUR (slovima: šest tisuća petsto eura i sedamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.981,68 EUR (slovima: tri tisuće devetsto osamdeset jedan euro i šezdeset osam centi) od dana podnošenja tužbe 3. svibnja 2016. do isplate, a na iznos od 1.262,98 EUR (slovima: tisuću dvjesto šezdeset dva eura i devedeset osam centi) od 5. studenog 2021. do isplate te na iznos od 1.256,10 EUR (slovima: tisuću dvjesto pedeset šest eura i deset centi) od dana donošenja prvostupanjske presude 30. travnja 2024. do isplate, točka II. izreke u cijelosti te točka III. izreke za iznos od 3.860,40 EUR (slovima: tri tisuće osamsto šezdeset eura i četrdeset centi) zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom od 30. travnja 2024. do isplate,

- preinačuje u dijelu točke I.1. izreke kojim je tužiteljici na iznos od 1.262,98 EUR (slovima: tisuću dvjesto šezdeset dva eura i devedeset osam centi) dosuđena zakonska zatezna kamata od 3. svibnja 2016. do 4. studenog 2021. tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, zatim u dijelu točke III. izreke za iznos od 1.034,39 EUR (slovima: tisuću trideset četiri eura i trideset devet centi) zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška kao neosnovan, kao i točka IV. izreke presude na način da se u cijelosti odbija kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.786,66 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset šest eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 30. travnja 2024. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 87,50 EUR (slovima: osamdeset sedam eura i pedeset centi) u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe u cijelosti.

IV. Nepobijana točka I.2. izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.256,10 EUR (slovima: tisuću dvjesto pedeset šest eura i deset centi) od dana podnošenja tužbe 3. svibnja 2016., nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. 1. Tuženik IGO-MAT d.o.o., Bregana, Otruševec 15a, OIB: 55662000497, dužan je isplatiti tužiteljici TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.500,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 5.244,66 eur od dana podnošenja tužbe, tj. od 03. svibnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, a na iznos od 1.256,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

2. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.256,10 eur od dana podnošenja tužbe, tj. od 03. svibnja 2016.

II. Tuženik IGO-MAT d.o.o., Bregana, Otruševec 15a, OIB: 55662000497, dužan je isplatiti tužiteljici TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade imovinske štete iznos od 551,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 4,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2014.,

- na iznos od 52,46 eur sa zateznom kamatom od 13. prosinca 2014.

- na iznos od 48,63 eur sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2015.

- na iznos od 131,08 eur sa zateznom kamatom od 14. veljače 2015.

- na iznos od 131,03 eur sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2015.,

- na iznos od 130,09 eur sa zateznom kamatom od 16. travnja 2015.,

- na iznos od 52,46 eur sa zateznom kamatom od 16. svibnja 2015.

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku IGO-MAT d.o.o., Bregana, Otruševec 15a, OIB: 55662000497, naknaditi tužiteljici TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.894,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. travnja 2024. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uroku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku IGO-MAT d.o.o., Bregana, Otruševec 15a, OIB: 55662000497, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.786,66 eur u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. travnja 2024. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uroku od 15 dana.“

2. Protiv točaka I.1., II. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), zatim zbog povrede članka 6. (prava na pošteno i pravično suđenje) Europske Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i članka 1. Protokola 1. Konvencije (načelo zaštite prava vlasništva) te predlaže da sud drugog stupnja pobijani dio presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno da pobijani dio preinači tako da utvrdi suodgovornost tužiteljice u omjeru od 50 %.

3. Protiv dijela točke III. izreke presude kojim sud nije dosudio tužiteljici trošak iznad priznatog troška od 4.894,79 eura do zatraženih 6.691,74 eura, kao i protiv točke IV. izreke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači točku III. izreke presude na način da tužiteljici dosudi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.796,96 eura, kao i točku IV. izreke presude na način da odbije zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

4. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica ocjenjuje da je žalba u cijelosti neosnovana jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženika odbije kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Odgovor na žalbu tužiteljice nije podnesen.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda prepisana presuda koja je ranije bila donesena u ovom postupku pod brojem Pn-102/2016 od 5. prosinca 2022. time da je u obrazloženje samo dodan navod o tome da je ta presuda ukinuta odlukom ovog suda. Također tvrdi da sud ponovno u pobijanoj presudi nije dao jasne razloge odlučnim činjenicama i brojnim opravdanim i osnovanim prigovorima tuženika te da je ignorirao istaknuti prigovor isključive odgovornosti odnosno suodgovornosti tužiteljice za štetni događaj.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je suprotno tvrdnji tuženika, sud u obrazloženju presude naveo sve razloge o odlučnim činjenicama uključujući i razloge o osnovanosti prigovora zastare potraživanja, koji prigovor je tuženik istaknuo tijekom postupka, a odlukom ovog suda broj Gž-578/2023, ranija presuda donesena u ovom postupku pod brojem Pn-102/2016 od 5. prosinca 2022., bila je ukinuta upravo zbog toga što sud u toj presudi nije obrazložio je li prigovor zastare osnovan ili nije, a koji nedostatak je prilikom ponovnog presuđenja pobijanom presudom sud u cijelosti otklonio. Sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.2. Tužiteljica u žalbi također tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer iz obrazloženja pobijane presude nije vidljivo koji Zakon o parničnom postupku je sud primjenjivao kada je odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka odlučivao primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, koja je izmijenjena člankom 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a) i koja se prema odredbi članka 117. stavak 2. toga zakona primjenjuje na sve postupke u tijeku.

6.3. Žalbene tvrdnje tužiteljice osnovane su jer doista sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo je li o naknadi parničnog troška odlučivao na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a kako je ona glasila prije izmjene iz članka 28. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ili nakon njegove izmjene, a obzirom da je način na koji se odlučuje o naknadi parničnih troškova u slučaju djelomičnog uspjeha u postupku bitno izmijenjen nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. Međutim, kako je u tom dijelu o žalbi bilo moguće odlučiti na temelju isprava koje se nalaze u spisu u tom dijelu o žalbi tužiteljice ovaj sud je odlučivao primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja u bitnome utvrđuje da je tužiteljica 23. listopada 2014. pala u prostoru mesnice u vlasništvu tuženika poskliznuvši se na mokri pod na kojem je bilo i lišća, a nije bilo otirača niti brisača za cipele niti bilo kakve druge podloge pa tako ni kartona kojeg je inače znalo biti u vrijeme kada je padala kiša.

7.1. Prema utvrđenju suda na ulazu u mesnicu, a u sklopu zgrade, nalazila se samo metalna rešetka koja je mogla služiti za grubo brisanje obuće, a koja inače tome nije namijenjena. Sud je također provedenim vještačenjem po vještaku mr. sig. ŽZ, dipl. ing. utvrdio da je podna površina mesnice izrađena od protuklizne obloge u dijelu na kojem je tužiteljica pala te da su u drugom dijelu postavljene „klinker“ (protuklizne pločice) što odgovara adekvatnoj podlozi za vrstu djelatnosti mesnice, međutim, sud utvrđuje da to ne znači da takve pločice u slučaju kiše te nanesenog lišća ne mogu biti skliske. Također, sud je u postupku tvrdio da u vrijeme štetnog događaja u poslovnom prostoru tuženika nije postojala posuda za odlaganje kišobrana na temelju kojih činjenica sud utvrđuje da je u vrijeme pada tužiteljice pod mesnice u vlasništvu tuženika bio mokar s nanesenim mokrim lišćem zbog čega je bio sklizak te takav pod predstavlja opasnu stvar zbog čega tuženik odgovara za štetu tužiteljici na temelju odredbe članka 1045. stavak 3., 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

7.2. Po ocjeni suda na strani tužiteljice ne postoji suodgovornost za nastanak štetnog događaja, koji prigovor je tuženik isticao u smislu odredbe članka 1067. stavak 3. ZOO- a, iz razloga što je utvrđeno u postupku da je tužiteljica na dan štetnog događaja na nogama imala kožne zimske tenisice marke „Nike“ s punim gumenim đonom bez posebne povišene pete, da je prije ulaza u poslovni prostor tuženika brisala noge o metalnu šipku koju zgrade imaju ispred ulaza.

7.3. Među strankama je tijekom postupka bila sporna činjenica o tome je li do štetnog događaja došlo 22. ili 23. listopada 2014., obzirom da je tužiteljica prvo u tužbi navela kao datum štetnog događaja 22. listopada 2014. te je i u liječničkoj potvrdi ordinacije opće medicine dr. ŠZ bilo navedeno da je tužiteljica bila na bolovanju zbog pada i prijeloma desne bedrene kosti od 22. listopada 2014. do 11. travnja 2015., međutim, tužiteljica je naknadno ispravila navod o datumu štetnog događaja navodeći da se on zbio 23. listopada 2014., dok je na temelju uvida u zdravstveni karton tužiteljice utvrđeno da je bila na bolovanju od 23. listopada 2014., a ne od 22. listopada 2014., kako je to pogrešno navedeno u liječničkoj potvrdi. Osim toga, sva ostala liječnička dokumentacija o intervenciji Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, kao i KBC Zagreba, potvrđuje da se štetni događaj dogodio upravo 23. listopada 2014., zbog čega sud zaključuje da je to datum štetnog događaja.

7.4. U odnosu na visinu štete sud je tijekom postupka proveo liječničko vještačenje po prim. dr. JZ i prim. dr. CZ, čiji nalaz je prihvatio kao stručan, te je na temelju njega utvrdio da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila prijelom desne bedrene kosti zbog kojeg je liječena bolnički od 23. do 30. listopada 2014., a potom ambulantno. Unatoč provedenom liječenju prijelom je zaliječen uz trajne posljedice u vidu umjereno oslabljene mišićne građe i snage desne natkoljenice te umjerenu bolnost i ograničenost pokreta desnog kuka. Tegobe koje su zaostale nakon liječenja dolazit će do izražaja pri svim težim i dugotrajnijim opterećenjima desne noge. U odnosu na uzročno posljedičnu vezu sud je prihvatio nalaz vještaka koji su naveli da je opisani prijelom desne bedrene kosti tužiteljica mogla zadobiti na način opisan u tužbi i tijekom rekonstrukcije događaja.

7.5. Prema utvrđenju suda tužiteljica je trpjela bolove jačeg intenziteta u trajanju od četiri dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 6 dana, dok su povremeni bolovi slabog intenziteta trajali oko 3 mjeseca.

7.6. Pri štetnom događaju tužiteljica je trpjela kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, a nakon smirivanja akutnih simptoma traume i prilagodbe na novonastalo stanje trpjela je sekundarni strah umjerenog do jakog oscilirajućeg intenziteta sveukupno do 2 dana, potom umjereni oscilirajući strah sveukupno do 5 dana, a nakon toga slabiji oscilirajući strah ukupno do 6 tjedana.

7.7. Trajne posljedice prijeloma smanjile su životne aktivnosti tužiteljice za 10 %. Kako je tuženik prigovarao procjeni vještaka tvrdeći da nisu uzeli obzir degenerativne promjene koje zbog životne dobi tužiteljice (53 godine - rođena **.**.1961.) sud prvog stupnja dopunski je saslušao vještaka prim dr. Milana Andrakovića koji je naveo da je procjena trajnih posljedica kod tužiteljice na donjoj granici uobičajenih procjena trajnih posljedica pri takvim ozljedama iz razloga što se kod tužiteljice radi o vrlo dobrom cijeljenju prijeloma te je procjena potpuno sukladna pravilima kako kliničkomedicinske tako i sudskomedicinske struke. U medicinskoj dokumentaciji tužiteljice ne postoje naznake postojanja degenerativnih promjena, a niti upalnih procesa desnog donjeg ekstremiteta. Po ocjeni suda dodatno obrazloženje liječničkog vještaka u potpunosti je otklonilo prigovore tuženika.

7.8. U razdoblju kućne njege od 30. listopada 2014. do 29. prosinca 2014. tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 5 sati dnevno svakodnevno jer se kretala uz pomoć dviju štaka bez opterećenja desne noge. U daljnjem razdoblju od 30. prosinca 2014. do 26. veljače 2015. kretala se uz pomoć jedne štake, koju je postupno odbacila, zbog čega joj je bila neophodna tuđa pomoć i njega 3 sata dnevno svakodnevno.

7.9. Primjenom odredbe članka 1100. stavak 2. ZOO-a sud utvrđuje da bi tužiteljici po kriteriju fizičkih bolova pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 1.937,75 eura, po kriteriju pretrpljenog straha 1.791,76 eura, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 1.515,15 eura.

7.10. Obzirom na ukupnu potrebnu tuđu pomoć i njegu (60 dana po 5 sati dnevno te 58 dana po 3 sata dnevno) sud utvrđuje da bi tužiteljici pripadala naknada štete u iznosu od 1.256,10 eura, pri čemu je sat potrebne tuđe pomoći, koju su tužiteljici pružali ukućani, sestra, šogorica, susjede i prijateljice, sud utvrdio u iznosu od 2,65 eura po satu.

7.11. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete s osnova izgubljene zarade u razdoblju kada je bila na bolovanju od 23. listopada 2014. do 30. travnja 2015. sud je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke mr. sc. Zrinki Ručević, iz Ručević vještačenja d.o.o., utvrdio da razlika između plaće koja bi tužiteljici bila isplaćena da nije došlo do štetnog događaja i naknade za bolovanje u spornom periodu iznosi 551,05 eura, koji iznos je sud tužiteljici dosudio temeljem odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a.

7.12. Sud utvrđuje da je tuženik neosnovano isticao prigovor zastare prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 5. studenog 2021. Naime, sud utvrđuje da je tužiteljica štetu pretrpjela u štetnom događaju 23. listopada 2014., a tužbu u ovom predmetu podnijela je 3. svibnja 2016. pa do dana podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 3 godine iz članka 230. stavak 1. ZOO-a. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužiteljica je tražila naknadu neimovinske štete u iznosu od 34.000,00kn i imovinske štete u iznosu od 9.044,00 kn. Nakon provedenog liječničkog vještačenja tužiteljica je podneskom od 21. listopada 2019. tražila naknadu štete na ime povrede prava osobnosti u iznosu od 42.050,00 kn te je ustrajala na potraživanju naknade imovinske štete u iznosu od 9.044,00 kn na ime izgubljene zarade. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. studenog 2021. tužiteljica je tražila naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 63.075,00 kn navodeći da iznos usklađuje s promijenjenim orijentacijskim kriterijima donesenim na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. kao imovinsku štetu u iznosu od 9.044,00 kn. Po ocjeni suda tužiteljica nije promijenila ni činjeničnu ni pravnu osnovu tužbenog zahtjeva zbog čega njezina tražbina u povišenom iznosu, koji po ocjeni suda ne predstavlja preinaku tužbe, nije zastarjela.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, osim u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na povišeni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud prihvaća kao pravilne.

9. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno utvrdio datum štetnog događaja jer je po ocjeni ovoga suda sagledavanjem liječničke dokumentacije te zdravstvenog kartona tužiteljice sud pravilno utvrdio da je do štetnog događaja došlo 23. listopada 2014., a ne 22. listopada 2014., kako je to pogrešno tužiteljica navela podnoseći tužbu, koju je naknadno u tom dijelu izmijenila ispravljajući grešku u pogledu datuma štetnog događaja. Žalbena tvrdnja o tome da je nevjerojatno, životno i pravno neprihvatljivo da netko tko slomi kuk ne zove odmah Hitnu pomoć, nisu osnovane, iz razloga što, prije svega, tužiteljica nije slomila kuk već bedrenu kost, a osim toga je liječnički vještak prim. dr. Milan Andraković u svom usmenom očitovanju naveo da postoji mogućnost da se prijelom odmah ne prepozna što ne umanjuje karakter i težinu, te ozbiljnost pretrpljenog prijeloma. Zbog toga su pravno neodlučne tvrdnje o tome da su neuvjerljive tvrdnje tužiteljice da nije odmah ona ili njezin sin nazvao Hitnu pomoć dok je tužiteljica još bila u poslovnom prostoru tuženika, već da je došla uz pomoć sina do svojeg stana i tek tamo su pozvali Hitnu pomoć. Suprotno žalbenim tvrdnjama nije sud sam izveo zaključak o tome da je na dan štetnog događaja na mokrom podu mesnice bilo i lišća jer ta činjenica proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje ČZ, koja je nesrodna s tužiteljicom te ju poznaje iz viđenja, kao i iskaza tužiteljice. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je mokar pod na kojem ima lišća opasna stvar jer na takvom podu, a bez oznake da se radi o mokrom podu, koja oznaka po utvrđenju suda nije postojala, povećana je mogućnost pada, zbog čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik kao vlasnik poslovnog prostora – mesnice, odgovara tužiteljici za štetu na temelju odredbe članka 1063. i 1064. ZOO-a.

9.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da na strani tužiteljice postoji doprinos štetnom događaju jer je sud utvrdio da je u vrijeme štetnog događaja tužiteljica nosila primjerenu obuću, tenisice s punim gumenim đonom bez povišene pete, pa i ovaj sud prihvaća da na strani tužiteljice ne postoji doprinos štetnom događaju.

9.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljica je nakon provedenog vještačenja, a i izmijenjenih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske za dosudu neimovinske štete na sjednicama Građanskog odjela od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., mogla preinačiti tužbu i povisiti tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 190. stavak 2. ZPP-a jer bez svoje krivnje to nije mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka. O tome postoji stabilna sudska praksa koja je izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-748/2024. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarao je na slijedeće pravno pitanje: „Jesu li izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa Vrhovnog suda RH za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete donesene u ožujku i lipnju 2020. godine okolnosti zbog koje je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva za naknadom neimovinske štete i nakon zaključenog prethodnog postupka u smislu odredbe čl. 190. ZPP, te jesu li pogrešno primijenjene odredbe čl. 190. ZPP kada je u opisanim okolnostima (nakon zaključenja prethodnog postupka) takva preinaka dopuštena?“ Odgovor u navedenoj odluci je da: „Tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima nakon zaključenja prethodnog postupka iako je prethodni postupak zaključen prije druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. svibnja 2020. i 15. lipnja 2020. na kojoj je zauzeto predmetno pravno shvaćanje o takvoj izmjeni, primjenjujući odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, uzevši u obzir izrijekom navedenu primjenjivost tih izmjena i na parnične postupke koji su u tijeku.“ Obrazloženje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da donošenje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. svibnja 2020. i 15. lipnja 2020. predstavlja opravdan razlog zbog kojeg je tužitelj mogao preinačiti tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP. Taj sud još navodi da je takvo pravno shvaćanje izraženo i u odluci revizijskog suda broj: Rev- 1024/2023-2 od 3. siječnja 2024. Iz tih razloga sud prvog stupnja je pravilno odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu kojim je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev.

9.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva ne može dopustiti nakon zaključenja prethodnog postupka niti kao iznimka iz članka 299. stavak 2. ZPP-a pri čemu se poziva na stajalište zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2018. Naime, to shvaćanje nije primjenjivo nakon što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a 1. rujna 2019. kojim je člankom 39. stavak 1. iza članka 190. stavak 1. dodan novi stavak 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.“ U smislu odredbe članka 117. stavak 2. istog zakona izmijenjena odredba članka 190. primjenjuje se i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak koji je pokrenut 3. svibnja 2016. Iako je sud prvog stupnja pogrešno u obrazloženju pobijane presude naveo da povišenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe (članak 191. stavak 1. ZPP-a) taj propust suda ne utječe na pravilnost pobijane presude iz naprijed obrazloženih razloga.

9.4. Također, s obzirom da je tužiteljica tužbeni zahtjev temeljila na istoj činjeničnoj osnovi pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice jer je zastarni rok prekinut podnošenjem tužbe, 3. svibnja 2016., a do dana podnošenja tužbe nije istekao rok od tri godine iz članka 230. stavak 1. ZOO- a koji rok teče od dana štetnog događaja 23. listopada 2014. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-688/2023.

10. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika kojima dovodi u pitanje utvrđenje suda da prilikom utvrđivanja činjenica odlučnih za visinu dosuđene štete nisu uzete u obzir degenerativne promjene kod tužiteljice, jer je sud pravilno na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka, prema kojem u medicinskoj dokumentaciji tužiteljice ne postoje naznake o prisutnosti degenerativnih promjena, utvrdio da ta činjenica koju je i tijekom postupka isticao tuženik ne utječe na opseg štete koju je pretrpjela tužiteljica. I po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, kada je tužiteljici na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti dosudio ukupan iznos od 5.244,66 eura. Također, obzirom na utvrđeni opseg tuđe pomoći i njege, koje činjenice žalbom tuženik ne dovodi u pitanje, pravilno je sud tužiteljici po toj pravnoj osnovi, a primjenom odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a, dosudio ukupno iznos od 1.256,10 eura.

11. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u povodu žalbe tuženika utvrđeno je da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na dosuđeni iznos neimovinske štete od 5.244,66 eura dosudio zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate. Naime, tužiteljica je tužbom podnesenom 3. svibnja 2016. tražila naknadu ukupne neimovinske štete u iznosu od 34.000,00 kn da bi podneskom od 24. listopada 2019. snizila tužbeni zahtjev te tražila na ime neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn (3.981,68 eura). Podneskom od 5. studenog 2021. tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na ime neimovinske štete na iznos od 63.075,00 kn (8.371,49 eura). Na zatraženu neimovinsku štetu u iznosu od 3.981,68 eura tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe prema odredbi članka 1103. ZOO-a, dok u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.262,98 eura tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kada je postavila povišeni tužbeni zahtjev 5. studenog 2021. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-297/2024.

11.1. Na dosuđeni iznos naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.256,10 eura sud prvog stupnja pravilno je tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude 30. travnja 2024. jer je tužiteljici naknada štete dosuđena prema cijenama u vrijeme presuđenja sukladno odredbi članka 1089. stavak 2. ZOO-a.

12. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika u kojima ističe povredu članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (pravo na pošteno i pravično suđenje) te članka 1. Protokola 1. Konvencije koja se odnosi na načelo zaštite prava vlasništva, pri čemu u okviru tog žalbenog razloga ponovno ističe tvrdnju da odluka suda prvog stupnja ne sadrži kvalitetno obrazloženje, da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost ili jednakost oružja, pravo na dokaz, pravo na javno i kontradiktorno suđenje, te da je povrijeđena zabrana arbitrarnog postupanja, a isto tako tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo vlasništva. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja proveo je dokaze koje je predlagao tuženik tijekom postupka te je u presudi analizirao provedene dokaze na temelju kojih je izveo činjenične zaključke koji su prihvatljivi i ovom sudu. S obzirom da je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je rezultat kontradiktornog postupka u kojem su obje stranke mogle iznositi svoje činjenične tvrdnje te predlagati dokaze, sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da tužiteljici plati naknadu štete, neosnovane su žalbene tvrdnje o povredi prava vlasništva zaštićenog člankom 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava, kao i prava na pravično i pošteno suđenje koje štiti članak 6. iste Konvencije.

13. O troškovima postupka sud je odlučivao pozivom na odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a i to na način da je utvrdio potrebne troškove tužiteljice i potrebne troškove tuženika nakon čega je utvrdio da je tužiteljica u ovom postupku uspjela u omjeru od 73,67 % tužbenog zahtjeva te je obvezao tuženika da joj u tom omjeru naknadi troškove zastupanja, a troškove provedenog vještačenja i pola troškova izlaska suda u cijelosti. Sud je utvrdio da je tuženik u ovom postupku uspio u omjeru od 26,33 % te je u tom omjeru obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi parnične troškove zastupanja, zatim ½ dijela troška izlaska suda na očevid, kao i trošak vještačenja po mr. sig. RZ u cijelosti.

13.1. U vrijeme presuđenja odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a glasila je: „Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.“

13.2. U smislu citirane odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a osnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice da je sud prije svega prilikom utvrđivanja uspjeha tužiteljice u postupku trebao uzeti u obzir i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine. S osnovom je tužiteljica uspjela 100 % dok je s visinom uspjela u omjeru od 74 % (pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 14.095,00 kn te imovinske štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 4.892,10 kn). Kada se uspjeh s osnovom i visinom podijeli sa 2 proizlazi da je tužiteljica u ovom postupku uspjela u omjeru od 87 %. Kada se od uspjeha tužiteljice oduzme uspjeh tuženika u ovom postupku o omjeru od 13 % proizlazi da je pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi parnične troškove u omjeru od 74 %.

13.3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno priznavao tužiteljici kao potrebne troškove obrazloženih podnesaka smatrajući da je mogao priznati svega 4 obrazložena podneska, a ne 11. Žalbene tvrdnje u pogledu broja obrazloženih podnesaka nisu osnovane. U vrijeme presuđenja 30. travnja 2024. na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tbr. 8. stavak 1. Tarife propisuje da za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8. Stavkom 3. istog Tbr. Propisano je da za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. točka 1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. U smislu citiranih odredbi osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio visinu parničnih troškova tužiteljice koji su bili potrebni jer je za sve obrazložene podneske (10) priznavao naknadu u visini 200,00 eura, odnosno 100 bodova, a takva naknada u smislu citirane Tbr. 8. točka 1. Tarife tužiteljici pripada samo za 4 obrazložena podneska, dok joj za ostale obrazložene podneske koji su bili potrebni pripada naknada parničnog troška prema Tbr. 8. točka 3. Tarife u visini 50 % nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tarife odnosno u visini od 50 bodova.

13.4. Pravilnom primjenom Tarife tužiteljici je trebalo priznati naknadu parničnih troškova i to za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), za sastav 4 obrazložena podneska (12. listopada 2016., 20. siječnja 2017., 3. svibnja 2017. i 6. studenog 2018.) u visini od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), za sastavljanje preostalih obrazloženih podnesaka od 22. siječnja 2019., 21. listopada 2019., 9. ožujka 2021., 21. rujna 2021., 5. studenoga 2021. i 26. siječnja 2024. u visini 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 54. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 1. prosinca 2016., 14. veljače 2017., 28. ožujka 2017., 13. lipnja 2018., 6. ožujka 2019., 9. travnja 2019., 5. prosinca 2019., 31. kolovoza 2022., 7. veljače 2024. i 27. ožujka 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 54. Tarife) zatim za podnesak od 24. siječnja 2022. u zatraženom iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 54. Tarife). Tužiteljici nije trebalo priznati trošak sastavljanja žalbe protiv presude od 29. prosinca 2022. jer je ta žalba presudom ovog suda broj Gž-578/2023 od 11. srpnja 2023. odbijena kao neosnovana. Također tužiteljici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke jer punomoćnik tužiteljice nije bio prisutan niti na jednom ročištu za objavu presude. Ukupno tužiteljici pripadaju troškovi zastupanja u iznosu od 3.450,00 eura odnosno s troškom PDV-a (Tbr. 46. Tarife) od 862,50 eura, u iznosu od 4.312,50 eura. Tužiteljici pripadaju i troškovi pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 103,52 eura što s troškovima zastupanja iznosi 4.519,54 eura. Tuženik je u obvezi naknaditi tužiteljici 74 % toga troška odnosno iznos od 3.344,45 eura. Troškove provedenog vještačenja i očevida u ukupnom iznosu od 515,95 eura tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi u cijelosti jer se radi o troškovima koji su bili potrebni radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Ukupno je tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.860,40 eura, iz kojih razloga je za taj iznos trebalo odluku suda prvog stupnja u točki III. izreke potvrditi, a u preostalom iznosu od 1.034,39 eura preinačiti te odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u tom iznosu.

13.5. Kako prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer nije uspio u parnici u većoj mjeri, žalbu tužiteljice u odnosu na točku IV. izreke presude trebalo je uvažiti te u tom dijelu presudu preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a i u cijelosti odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

14. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je djelomično odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomično uvažiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a te presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I. izreke, osim u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na iznos od 1.262,98 eura u razdoblju od 3. svibnja 2016. do 4. studenog 2021. u kojem dijelu je presudu trebalo preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva. Također žalba tuženika odbijena je, a presuda potvrđena u točki III. izreke za iznos od 3.860,40 eura, dok je u preostalom iznosu od 1.034,39 eura točka III. izreke presude preinačena tako da je u tom iznosu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

15. S podnesenom žalbom tužiteljica je uspjela u omjeru od 50 % iz kojeg razloga joj je tuženik u tom omjeru dužan naknaditi zatražene troškove žalbe. Prema vrijednosti pobijanog dijela (3.583,61 eura) tužiteljici na temelju Tbr. 10. točka 4. Tarife pripada trošak sastavljanja žalbe u visini 50 bodova, odnosno sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura u visini 100,00 eura, odnosno s PDV-om od 25,00 eura u visini 125,00 eura. Od tog iznosa sukladno uspjehu u žalbenom postupku tuženik je u obvezi tužiteljici platiti 50 % tog troška, odnosno iznos od 62,50 eura kao i 50 % troška sudske pristojbe u iznosu od 25,00 eura ili ukupno 87,50 eura.

16. Tuženiku ne pripada zatraženi trošak žalbe (250,00 eura s PDV-om i neodređeni iznos pristojbe na žalbu) jer je žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbijena u pretežnom dijelu (uvažena samo za sporedno potraživanje na ime zateznih kamata na iznos od 1.262,98 eura u razdoblju od 3. svibnja 2016. do 4. studenog 2021.).

Koprivnica, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković