Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Gž-569/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, te suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Bošnjak, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-138/2023-33 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice se djelomično uvažava a žalba tuženika se odbija te se pobijana presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-138/2023-33 od 24. svibnja 2024. preinačava, tako da se sudi:

I. Utvrđuje se da je tužitelj HZ iz [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik u 6/10 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Naslovljenog suda u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to suvlasničkog udjela redni broj 157 (E-157), povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine - stanom oznake A110 na prvom katu koji se sastoji od dnevnog boravka i blagavaonice, spavaće sobe 1, spavaće sobe 2, hodnika, kuhinje, wc-a i kupaonice, s lođom ukupne podne površine 10,05 m2, kojem pripada vanjsko parkirno mjesto VP1, ukupne podne površine 11,0 m2, a što je tuženik, ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice na navedenoj nekretnini u daljnjih 1/10 idealnog dijela.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, kojim tužiteljica traži da se utvrdi suvlasnicom na navedenoj nekretnini u daljnjem idealnom dijelu od 11/40 dijela.

III. Nalaže se tužiteljici HZ da u roku od 15 dana naknadi tuženiku ZZ parnični trošak u iznosu od 2.012,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2024 do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:

" Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj HZ iz [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik u 7/8 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Naslovljenog suda u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to suvlasničkog udjela redni broj 157 (E-157), povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine - stanom oznake A110 na prvom katu koji se sastoji od dnevnog boravka i blagavaonice, spavaće sobe 1, spavaće sobe 2, hodnika, kuhinje, wc-a i kupaonice, s lođom ukupne podne površine 10,05 m2, kojem pripada vanjsko parkirno mjesto VP1, ukupne podne površine 11,0 m2, a što je tuženik, ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva temeljem ove presude sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“.

II. Nalaže se tužiteljici HZ da tuženiku ZZ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 4.375,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24.05.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Protiv odluke o parničnom trošku žalbu podnosi tuženik, osporavajući vrijednost predmeta spora, kako ju je utvrdio prvostupanjski sud.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika, dok na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica i tuženik bili u emotivnoj vezi i da su zajedno živjeli 10 godina;

- da su prvotno zajedno živjeli u njenom stanu u [adresa];

- da je tužiteljica 2018. godine odlučila kupiti novi stan;

- da je kapara za kupnju novog stana iznosila 20% kupoprodajne cijene te da tužiteljica nije imala ta novčana sredstva, već je tuženik odlučio podići kredit radi plaćanja kapare, ali je njegov uvjet bio da onda i on bude uvršten u kupoprodajni ugovor;

- da su potom oboje sa prodavateljem Kamen ukras d.o.o. sklopili Predugovor o kupoprodaji stana od 23.11.2018., s time da u tom Predugovoru nisu bili naznačeni njihovi suvlasnički udjeli, dok je kupoprodajna cijena bila ugovorena u iznosu 102.415,50 EUR, uz obvezu plaćanja prve rate u iznosu 20.483,10 EUR u roku 5 dana;

- da je tuženik podigao kredit kojim je 26.11.2018. platio navedeni prvi obrok u iznosu 152.108,01 HRK (što je tada odgovaralo 20.483,10 EUR);

- da je tužiteljica preostali iznos kupoprodajne cijene od 81.932,40 EUR namjeravala podmiriti iz novčanih sredstava koja je trebala dobiti prodajom starog stana u [adresa]; - da je tužiteljica 2019. prodala taj stan u [adresa] za 82.500,00 EUR;

- da je izgradnja novog stana dovršena tek 2020. godine, a tužiteljica je u međuvremenu potrošila dio novčanih sredstava koje je dobila prodajom starog stana u [adresa], tako da u trenutku sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora za novi stan više nije imala dovoljno novčanih sredstava za plaćanje ostatka kupoprodajne cijene;

- da je tuženik potom 13.07.2020. godine podigao novi kredit za plaćanje dijela kupoprodajne cijene za novi stan koji je nedostajao tužiteljici te je prodavatelju po toj osnovi platio daljnjih 163.000,00 HRK (21.633,82 EUR);

- da je za oba kredita koja je podigao tuženik (prvi kredit 2018. godine za plaćanje kapare te drugi kredit 2020. godine za plaćanje dijela ostatka kupoprodajne cijene) otplatu kredita vršio isključivo tuženik;

-da niti u kupoprodajnom ugovoru a niti u prijedlogu za z.k. uknjižbu prava vlasništva stranaka kao kupaca iz navedenog ugovora, nije navedeno u kojim idealnim dijelovima se ima upisati suvlasništvo stranaka na navedenom stanu;

-da je izvanbračna zajednica stranaka prestala ali da one i nadalje obje žive u predmetnom stanu.

6.Tužiteljica tvrdnju o svome suvlasničkom dijelu od 7/8 zasniva na daljnjoj tvrdnji da su iznosi kredita koje je podigao tuženik bili pozajmica koju je ona trebala vratiti tuženiku, a da je u kupoprodajnom ugovoru tuženik naveden kao kupac samo u svrhu osiguranja svoje tražbine na vraćanje pozajmljenog iznosa.

7. Prvostupanjski sud ne prihvaća navedenu činjeničnu tvrdnju tužiteljice. Ovo ne samo zbog toga što drugačije proizlazi iz navedenog kupoprodajnog ugovora, već i stoga što nije sporno da tužiteljica u međuvremenu nije ništa vraćala tužitelju niti je bila u mogućnosti objasniti kada je to planirala učiniti. Pored navedenog ima u vidu da tužiteljica nije u mogućnosti objasniti iz kojeg razloga tuženiku priznaje suvlasništvo na stanu od 1/8 dijela, ako on ostvaruje pravo samo na obveznopravni zahtjev.

8. Imajući u vidu da udio tuženika sa iznosom od ukupno 42.116,32 eura u ukupnoj cijeni stana od 102.415,50 eura iznosi cca 40%, neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na preostalih 10% odnosno 1/10 dijela, obrazlaže time da je uknjižba prava vlasništva stranaka na jednake dijelove očito izvršena na temelju zakonske presumpcije iz članka 36. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP), kojom je propisano da se u sumnji ima smatrati da su suvlasnički dijelovi jednaki, s tim da tužiteljica nije dokazala suprotno, tj. da su stranke pri sklapanju kupoprodajnog ugovora u svojstvu kupaca imale u vidu suvlasnički udio tuženika razmjerno njegovom učešću pri plaćanju cijene stana. Ovo unatoč tome što i sam tuženik u svome iskazu navodi da je dogovor stranaka bio da tužitelj postane vlasnik stana sukladno novčanom iznosu sa kojim je sudjelovao u kupnji, ali poklonivši vjeru onom dijelu njegovog iskaza gdje on navodi da je pri podnošenju prijedloga za uknjižbu kod javnog bilježnika tužiteljica rekla da omjer bude 50:50, jer je tuženik imao ulaganja u njezin stan u [adresa] i još neke pozajmice.

9. Ovakvi razlozi pobijane presude su u svemu razumljivi i neproturječni, pa nije osnovana žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a., s tim da ovaj drugostupanjski sud u svemu prihvaća utvrđeno činjenično stanje na okolnost da su stranke dogovorile suvlasništvo tuženika razmjerno udjelu tuženika sa novčanim iznosom u kupnji stana. Dakle, razloge iznesene pod točkom 7. ovoga obrazloženja. Međutim, osnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na okolnost da su se u konačnici stranke sporazumjele o suvlasništvu na ravne dijelove, i to iz razloga koji se iznose nastavno.

10. Pri ocjeni uvjerljivosti onoga dijela iskaza tuženika gdje on navodi da je tužiteljica u konačnici pristala na jednake suvlasničke omjere, treba cijeniti koliko bi takva odluka tužiteljice bila životna i logična. Njezina logičnost se prema tvrdnji tuženika zasniva na uračunavanju njegovih ulaganja u tužiteljičin stan u [adresa] u kojemu su prethodno zajedno živjeli gotovo 10 godina, te na još nekim ulaganjima koje tuženik ne konkretizira. Stoga je sud bio u mogućnosti razmatrati samo vrijednost ulaganja u stan u [adresa], koja vrijednost je prema neosporenoj tvrdnji iz iskaza tužiteljice iznosila nekoliko tisuća eura, i to za promjenu PVC stolarije. Kada se s druge strane ima u vidu neosporena tvrdnja tužiteljice da je ona sama u novi stan investirala još oko 30.000,00 kuna za kupnju kuhinje i hidromasažne kade, kao i nesporna činjenica da je tužitelj kroz duži vremenski period živio u stanu tužiteljice, tada se ne može ocijeniti životnom i logičnom odluka tužiteljice da stranke na stanu steknu suvlasništvo na ravne dijelove, pa stoga niti uvjerljivom tvrdnja tuženika da je tome doista bilo tako.

11. Pri ocjeni uvjerljivosti navedenog dijela iskaza tuženika treba pored toga cijeniti kakav je odnos onoga što je prema tvrdnji tuženika bila zajednička volja stranaka u odnosu na njihova vlasnička ovlaštenja na stanu (suvlasništvo na ravne dijelove) i prava i obveza koje bi stranke stekle na temelju zakona, imajući u vidu utvrđene činjenice o udjelu svakog od njih u stjecanu imovine. Ako su ulaganja izvršena još za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, kako se to može zaključiti iz provedenih dokaza, tada bi se stvarnopravni učinci temeljem zakona imali cijeniti u smislu članka 36. Obiteljskog Zakona ( „Narodne novine“ broj 103/15,98/19,47/20). Dakle, onaj dio koji je stečen iz posebne imovine tužiteljice, a to je iznos dobiven prodajom njezinog stana u [adresa], imao bi se uračunati tužiteljici, dok bi se dio koji je stečen novčanim sredstvima iz kredita koje je podigao tuženik imao smatrati bračnom stečevinom i suvlasništvom stranaka na ravne dijelove, uz pravo tuženika na obveznopravni zahtjev radi snošenja 50% obveza po kreditima od strane tužiteljice. Kao što je već prethodno rečeno, neosnovani su žalbeni navodi o tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje našavši kako su se stranke sporazumjele da se tuženiku ima priznati cjelokupni novčani iznos namaknut kreditima koje je on osobno podigao. Stoga se nije radilo o stjecanju na temelju zakona već o stjecanju na temelju pravnoga posla. Međutim, imajući u vidu sve prethodno navedene posredno relevantne činjenice, kao i dio iskaza tuženika gdje on navodi da su se stranke prije nego što je tuženik podigao svaki od kredita sporazumjele da mu ima pripasti suvlasništvo na stanu razmjerno novčanom iznosu sa kojim je sudjelovao u kupnji, ovaj drugostupanjski sud prihvaća žalbenu tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju o tome da su se stranke u konačnici sporazumjele o stjecanju suvlasništva na ravne dijelove.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, proizlazi da udio tuženika sa iznosom od ukupno 42.116,32 eura u cijeni stana od 102.415,50 eura iznosi oko 41%. Međutim, imajući u vidu da se ne radi o jedinom trošku vezanom za kupoprodaju stana, te da u navedeni trošak ulazi i porez na promet nekretnina, ocijenjeno je da je tužiteljica dokazala svoj udio od 60% odnosno udio od 6/10 idealnog dijela na stanu.

13.Slijedom navedenog je temeljem članka 373.a ZPP-a odluka o glavnoj stvari preinačena kao u točkama I i II izreke.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika iz žalbe protiv rješenja o parničnom trošku, a koji se zasnivaju na tvrdnji da je prvostupanjski sud, odlučivši temeljem članka 40. stavka 3. o vrijednosti predmeta spora, odredio njezinu suviše nisku vrijednost. Svoju odluku o vrijednosti predmeta spora prvostupanjski je sud obrazložio u pobijanoj presudi. Ovo u bitnome time da je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora od 6.636,14 eura, te da je pri određivanju vrijednosti predmeta spora od 26.500,00 eura sud imao u vidu da je između stranaka sporno 3/8 idealnog dijela stana. Iako je u pravu tuženik da bi već primjenom vrijednosti stana iz kupoprodajnog ugovora od 102,415,00 eura imala biti dobivena veća vrijednost spornog idealnog dijela, tj. vrijednost od 38.405,82 eura, pri ocjeni zakonitosti rješenja suda kojim je o tome odlučeno treba imati u vidu da sud o navedenom ima odlučiti u početnoj fazi postupka na brz i prikladan način. U navedenoj fazi postupka od suda se može zahtijevati da odredi realni red veličine vrijednosti predmeta spora, jer pri donošenju navedene odluke nema na raspolaganju dokazna sredstva kojima se tijekom postupka dokazuju sporne činjenice. Budući da ovaj drugostupanjski sud cijeni kako se utvrđena vrijednost predmeta spora nalazi u okvirima realnog reda veličine, to nije bilo niti osnove za pobijanje odluke o parničnom trošku zbog pogrešno određene vrijednosti predmeta spora.

15. Imajući u vidu da je između stranaka bilo sporno suvlasništvo na 3/8 odnosno 15/40 idealnog dijela stana a da je tužiteljica uspjela u odnosu na 4/40 odnosno 1/10 idealnog dijela, ocijenjeno je da je tužiteljica u postupku uspjela sa 27% a tuženik sa 73%, te je temeljem članka 154. stavka 2. ZPP-a tuženiku dosuđeno 46% parničnog, troška, kako mu je on dosuđen pobijanom presudom, što čini razliku odnosa uspjeha stranaka u postupku. Budući da je odluka o parničnom trošku donesena temeljem članka 166. stavka 2. ZPP-a, tako da je jednom odlukom odlučeno o cjelokupnom paničnom trošku, nije posebno odlučeno o pravu tužiteljice na trošak žalbe, s tim da niti na navedeni trošak ne ostvaruje pravo s obzirom na uspjeh u postupku.

Bjelovar, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak