Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-579/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijanke Salopek, predsjednice vijeća, Ivana Stipčića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv tuženice VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Rupčić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek u Sisku, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-384/2020-9 od 23. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-384/2020-9 od 23. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda je odlučeno:

"I/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, plati iznos od 19.186,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.10.2018. godine do isplate, računajući tu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."

II/ Nalaže se tužitelju da tuženici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 3.750,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku odluku u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata utuženog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se žalbom ne osporavaju, proizlazi: da je tuženica osnovnom rješenja tužitelja ostvarivala pravo na dopust za njegu djeteta (s težim smetnjama u razvoju) do navršene 8 godine života kao zaposleni roditelj u razdoblju od 7. srpnja 2010. do 7. srpnja 2017., pri čemu je predmetno pravo produženo u više navrata, a zadnji zahtjev je podnesen 2. lipnja 2016. , da je tužitelj redovitom mjesečnom kontrolom statusa osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju u svibnju 2018. utvrdio da je tuženici retrogradno s danom 12. listopada 2016. prestalo pravo i status temeljem radnog odnosa kod poslodavca Mali Miki d.o.o., a osnovom odjave Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zaprimljene kod tužitelja 14. svibnja 2018. i u svezi toga donio rješenje Klasa: UP/I- 502-06/16-05/90 Ur. broj: 338-03-14-18-05 od 4. lipnja 2018. kojim je tuženici prekinuto pravo na dopust zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju i to od dana 12. listopada 2016., te joj je i obustavljena isplata novčane naknade za vrijeme korištenja prava na dopust zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju i to od dana 12. listopada 2016.; da je tuženica koja prebiva u [adresa] iz navedenog rješenja prvi puta saznala da joj je kod poslodavca prestao radni odnos, jer kod poslodavca [trgovačko društvo] sa sjedištem u [adresa] stvarno i faktično nije radila (na radnom mjestu u Petrinji) od rođenja djeteta 2009. i prava na dopust zbog njege djeteta do 8 godine života djeteta niti je kontaktirala s poslodavcem niti je imala kakvih saznanja da je poslodavac (trgovačko društvo) brisan iz trgovačkog registra; da je tuženica osoba koja je kao majka (i jedini roditelj koji živi s djetetom) morala voditi 24-satnu skrb o djetetu s težim smetnjama u razvoju; da tuženica u stvarnim okolnostima slučaja nije imala realne mogućnosti dobivanja saznanja o tome da joj je utvrđen prestanak radnog statusa 2016. jer ju poslodavac o tome nije obavijestio niti usmeno niti pismeno, stvarno i faktično nije bila na radnom mjestu nakon 2009. i rođenja djeteta i tek je rješenjem tužitelja iz 2018. saznala za navedeno i da se tuženica s bolesnim djetetom uzdržava od naknade koju prima kao njegovatelj (4.000,00 kn mjesečno), naknade djeteta s osnove invalidnosti (1.500,00 kn) i uz pomoć majke tuženice (koja ima nisku mirovinu), a od kojih prihoda za potrebe djeteta (lijekovi i druge stvari) treba oko 3.000,00 kn.

8. Tužitelj temeljem činjenice donošenja rješenja Klasa: UP/I-502-06/16-05/90 Ur. broj: 338-03-14-18-05 od 4. lipnja 2018. svoj zahtjev temelji na odredbi članka 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj: 80/13., 137/13. i 98/19., dalje: ZOZO) kojom je propisano je da je osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu, te ga uplatiti na račun zavoda odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima te na odredbi članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO).

9. Pravilna je materijalno pravna ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva iako je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 135. ZOZO. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o zahtjevu za naknadom štete (to ne proizlazi niti iz činjeničnih navoda tužbe), no i pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe članka 137. ZOZO (kao lex specialis u odnosu na članak 1111. ZOO) uz primjenu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine" - Međunarodni ugovoriˮ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija) valjalo je jednako odlučiti kao u pobijanoj presudi.

10. U predmetu ABC protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je 26. travnja 2018. donio presudu u kojoj je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U tom predmetu podnositeljica je bila korisnica naknade zbog nezaposlenosti koje pravo joj je rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) u srpnju 1997. produljeno na neodređeni rok. Temeljem tog rješenja naknada je podnositeljici isplaćivana do 27. ožujka 2001. kada je HZZ donio rješenje kojim je utvrđen prestanak prava podnositeljice na naknadu, retroaktivno s danom 9. lipnja 1998. U parničnom postupku koji se vodio zbog stjecanja bez osnove podnositeljici je naloženo vratiti sporne naknade. ESLJP je u navedenoj odluci u bitnom istaknuo da su isplate naknade izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela te je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njenu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica obvezana vratiti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. ESLJP navodi da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu „dobrog upravljanja“ (good governance), nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Pogreška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena isplata naknade. Iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno zateznim kamatama, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku, niti je snosila bilo kakve posljedice iste. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i zdravstvenu i materijalnu situaciju podnositeljice (od 1993. pati od mentalne bolesti i nesposobna je za rad, a od 1995. je nezaposlena, nema bankovne račune, nikakav dohodak ili značajnu imovinu), ESLJP je u konačnici zaključio kako nalaganje podnositeljici da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je dovelo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.

11. Vodeći računa o izloženom shvaćanju ESLJP u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji kada tuženica nije ni na koji način doprinijela tome da joj se isplati utužena nepripadna novčana naknada (niti se u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da bi tuženica kakvom radnjom ili propustom tome doprinijela), niti se iz utvrđenih činjenica u postupku može zaključiti da je tuženici bilo poznato ili moralo biti poznato da joj se isplaćuje naknada na koju ne bi imala pravo u utuženom periodu, dok je tužitelj pravna osoba s javnim ovlastima nadležna za isplatu utužene naknade koji je tek 4. lipnja 2018. donio rješenje o tome da tuženici ne pripada pravo na isplatu predmetne novčane naknade i to sve retroaktivno s 12. listopada 2016., to bi nalaganje tuženici da vrati isplaćene iznose utužene naknade, a imajući u vidu i svrhu u koju je utužena naknada isplaćena (novčana naknada s osnove prava na dopust zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju) te po prvostupanjskom sudu utvrđeno imovinsko stanje tuženice, predstavljalo prekomjeran individualan teret za nju i to bi dovelo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva, radi čega je zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

12. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima parničnog postupka koju tužitelj niti ne osporava određeno obrazloženim žalbenim navodima.

13. Radi navedenog temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Sisku 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marijanka Salopek