Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-12969/2021

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ĐO, zbog prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: 73. Pp-2519/2021-2 od 26. srudenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća osnovanom žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek te ukida prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12) te predmet u tom dijelu dostavlja prvostupanjskom sudu na suđenje.

II. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. ĐO, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), oslobođena je optužbe zbog prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12), te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, predlažući preinačiti presudu i donijeti osuđujuću presudu za oba prekršaja.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku povrijeđeno materijalno prekršajno pravo iz čl. 196. t. 1. PZ-a u odnosu na prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, na što žalbom osnovano ukazuje tužitelj.

5. Žalitelj u žalbi ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u kojem se navodi da je činjenični opis prekršaja nerazumljivo napisan jer nisu razdvojene radnje prekršaja te da ni jedna opisana radnja u sebi ne sadrži odlučne činjenice iz kojih proistječu zakonska obilježja prekršaja i da činjenični opis ne sadrži konstitutivne elemente navedenih prekršaja. Ističe da je u optužnom prijedlogu jasno naveden opis počinjenih prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, da je predloženo ispitivanje svjedoka i uvid u zapisnike o ispitivanju svjedoka pa predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti sudu na ponovno odlučivanje.

6. U pravu je žalitelj kada navodi da je prvostupanjski je sud, rješavajući u stadiju prethodnog ispitivanja optužnog prijedloga i donoseći odluku kojom je okr. ĐO oslobodio optužbe za prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ovog suda, pogrešno smatrao da je činjenični opis optužnog prijedloga u odnosu na taj prekršaj nerazumljivo napisan jer radnja u sebi ne sadrži odlučne činjenice iz kojih proizlazi obilježje tog prekršaja već se navodi samo zakonski opis prekršaja.

6.1. Naime, iako je činjenični opis optužnog prijedloga tužitelj sastavio na način da je u prvom odlomku naveo zakonski opis prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, iz istoga proizlazi i dio opisa radnje okr. ĐO koja sadrži bitno obilježje tog prekršaja, budući da je naznačena jedna diskriminatorna osnova - nacionalno podrijetlo, po kojoj je okrivljenica s ciljem prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja, povrijedila drugome dostojanstvo. Nastavno, u trećem odlomku je činjenično opisana daljnja radnja okrivljenice kojom se specificira njeno ponašanje: „verbalno napala susjeda vičući: „Pička vam materina četnička! Četnici! Di ste bili ’91.? Vi ste svi bolesni treba vas sve poklati!“. Stoga, po stavu ovog suda, a gledajući u cjelini činjenični opis djela prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, iz ovako koncipiranog činjeničnog opisa proizlazi jasno opisana radnja okr. ĐO koja sadrži sva bitna obilježja predmetnog prekršaja te se ne može prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog suda da je činjenični opis optužnog prijedloga nerazumljivo napisan te da radnja ne sadrži odlučne činjenice iz kojih proistječe zakonsko obilježje tog prekršaja.

6.1.1. Potrebno je istaknuti da okolnost što je tužitelj u prvom odlomku činjeničnog opisa optužnog prijedloga, uz zakonski opis prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, naveo i zakonski opis prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dok je radnju okrivljenice u odnosu na taj prekršaj opisao u drugom odlomku, ne čini nerazumljivim činjenični opis tog prekršaja. Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da opisano djelo (u prvom i trećem odlomku optužnog prijedloga) nije po propisu prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije te je prvostupanjski sud primijenivši odredbu čl. 161. st. 6. PZ-a i oslobodivši okrivljenicu optužbe za taj prekršaj jer optužni prijedlog nije podoban za postupanje, povrijedio materijalno prekršajno pravo.

6.2. Slijedom iznesenog je trebalo prihvatiti žalbu tužitelja kojom pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, ukinuti presudu u tom dijelu i predmet u tom dijelu dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja provesti novi postupak u kojem će provesti sve potrebne dokaze, nakon čega će pravilnom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku u odnosu na taj prekršaj.

6.3. Stoga je na temelju čl. 206. st. 1. PZ-a, odlučeno kao u t. I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, u odnosu na prekršaj iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji se okr. ĐO optužnim prijedlogom stavlja na teret, prvostupanjski je sud, rješavajući u stadiju prethodnog ispitivanja optužnog prijedloga, pravilno donio presudu kojom se okrivljenica oslobađa optužbe budući da to djelo kako je opisano u optužbi, nije prekršaj jer ne sadrži bitno obilježje prekršaja. Naime, iz činjeničnog opisa prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (u drugom odlomku), ne proizlazi da bi ponašanje okr. ĐO koje joj se stavlja na teret bilo dostupno javnosti, budući da je navedeno da je okrivljenica: „..hodala gola po terasi i dvorištu obiteljske kuće, a koji su izloženi pogledima stanovnika okolnih kuća i pokazivala susjedima spolovilo čime su dvorište i terasa u tom trenutku postali fiktivno javno mjesto. Pritom je okrivljenica raširila noge prema susjedima i doviknula: „Gledajte moju pizdu još ćete i platiti!““. Ovako opisana mjesta počinjenja prekršaja – dvorište i terasa, kao zakonsko obilježje predmetnog prekršaja, po svojoj namjeni nisu javna mjesta, već tzv. fiktivna javna mjesta koja pod određenim uvjetima mogu postati javna mjesta. Uvjeti i okolnosti koje su postojali u vrijeme izvršenja radnje, a koji bi činili takva mjesta javnim, odnosno, dostupnost takvog ponašanja čujnosti ili vidiku s neograničeno otvorenog javnog mjesta, dakle, nastupanje posljedice na javnom mjestu, predstavlja odlučnu činjenicu koja čini biće prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koji sankcionira počinitelja koji na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana.

7.1. Budući da se u činjeničnom opisu optužnog prijedloga ne naznačuje da se okrivljeničino ponašanje moglo čuti ili vidjeti s neograničeno otvorenog javnog mjesta - javne ulice, ceste ili puta i sl., već je ono bilo izloženo pogledima stanovnika okolnih kuća, a koje ne predstavljaju neograničeno otvoreno javno mjesto (jer privatne kuće nisu dostupne neograničenom broju ljudi u bilo koje doba), činjeničnom opisu prekršaja nedostaje javnost mjesta kao jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koji se okrivljenici stavlja na teret. Dakle, da bi se u konkretnom slučaju dvorište i terasa mogli smatrati javnim mjestom (fiktivnim), nužno je da je ponašanje okrivljenice bilo dostupno vidiku ili čujnosti s neograničeno otvorenog javnog mjesta.

7.2. S obzirom da je zakonski opis djela, odnosno pravno kvalificiranje prekršaja, podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to zbog navedenog sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja. Slijedom navedenog, reflektiranje u javnosti ponašanja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kada se ono nije dogodilo na neograničeno otvorenom javnom mjestu, već na tzv. fiktivnom javnom mjestu (u konkretnom slučaju dvorištu i terasi), predstavlja jednu od odlučnih činjenica prekršaja iz navedene odredbe koja kao takva mora biti i jasno naznačena u činjeničnom opisu optužnog prijedloga.

7.3. Potrebno je istaknuti da prema stavu ovog suda izraženog u Zaključku sjednice Odjela javnog reda i mira i javne sigurnosti od 22. listopada 2022., posljedica dostupnosti takvog ponašanja na javnom mjestu koje je neograničeno otvoreno, mora biti navedena u činjeničnom opisu izreke jer predstavlja zakonsko biće predmetnog prekršaja. Navedeni zaključak Odjela za prekršaje iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske donesen je s ciljem ujednačavanja sudske prakse, a zbog uočenog nejednakog postupanja sudova u vezi pravnog pitanja dostatnosti činjeničnih opisa za prekršaje iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kod kojih je javnost mjesta bitno i konstitutivno obilježje bića djela, a počinjena su na fiktivnom javnom mjestu.

7.4. Stoga, prekršaj iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje se okr. ĐO optužuje i za koje se između ostaloga, protiv nje vodi ovaj prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u drugom odlomku optužnog prijedloga, po propisu nije prekršaj pa je prvostupanjski sud pravilno ispitujući optužni prijedlog, oslobodio okrivljenicu optužbe za taj prekršaj.

8. Slijedom iznesenog, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da se zbog toga što su ponašanje okrivljenice mogli čuti i vidjeti svjedoci koji su ispitani na zapisnik o ispitivanju svjedoka pred policijom (susjedi ĆO i UO), može smatrati da je djelo počinjeno na javnom mjestu, odnosno, da su opisana sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

8.1. Stoga je trebalo u tom dijelu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u odnosu na oslobađajuću presudu za prekršaj iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa je na temelju članka 205. PZ-a, odlučeno je kao t. II. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 12. prosinca 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.