Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1305/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-412/2023-19 od 9. kolovoza 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-412/2023-19 od 9. kolovoza 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I/ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 050411076679 sklopljenog između tužiteljice ČL, kao korisnika kredita i Nove banke d.d. iz Zadra, Marka Oreškovića 3, kao banke, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobrenog kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranje sredstava kao i administrativnih i drugih radnji)- jednokratno 3,99% (slovima: tricijeladevedestdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, (OIB: 52508873833) isplatiti tužiteljici ČL iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 392,14 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2005.g. pa do 31. prosinca 2007. godine sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, (OIB: 52508873833) naknaditi tužiteljici ČL iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) troškove postupka u iznosu od 1.176,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 9. kolovoza 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče žalbenog navoda da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, taj žalbeni navod bi ukazivao na isticanje žalbenog razloga iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Međutim, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i Nova banka d.d. (pravni prednik tuženika) 12. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu i da je u članku 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) jednokratno 3,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

6.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je ta ugovorna odredba ništetna te tužbenim zahtjevom zahtijeva utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe te da se tuženiku naloži da joj plati iznos od 392,14 eura, koliko je platila na ime troškova odobravanja kredita, sa zateznim kamatama.

6.2. Tijekom postupka je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja i u bitnom je navela kako je 2005. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja nisu pregovarali niti je bila upoznata sa postojanjem ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi odnosno troškovima koje bi temeljem te osnove trebala platiti. Prilikom sklapanja su pričali o visini kredita, o dokumentima koje je trebala pribaviti te mjesečnoj rati koja joj je bila najbitnija jer je prema tome gledala da li može kredit otplatiti. O samoj naknadi nisu pregovarali, a ugovor je potpisan nakon što je sastavljen od strane banke putem unaprijed formuliranog standardnog obrasca na koji nije mogla utjecati. U sklopu iskaza tužiteljica je odgovorila i na upite tuženika kao i svog punomoćnika pri čemu je navela da je ugovor sklopila kao potrošač radi osiguravanja sredstava za renovaciju obiteljske kuće na adresi stanovanja u [adresa]. Nikada nije bila nositelj obrta niti tvrtke. Javni bilježnik joj je načelno objasnio osnove kredita ali nije spomenuta nikakva naknada. Ugovor je pročitala i sukladno svojem znanju, koje bi ocijenila kao laičko, misli da ga je razumjela. Predmetna naknada je iznosila gotovo 3.000,00 kn. Po struci je diplomirani inženjer prehrambene tehnologije. Ne sjeća se koliko dugo je razmatrala samo kreditiranje. Obratila se u više banaka. Kreditna sredstva su joj bila hitna te se odlučila za banku tuženika gdje je imala račun. Nije se savjetovala sa nikim osim sa bankaricom tuženika. Tek kada je ugovor potpisala bankarica joj je dala do znanja da postoji naknada koja će se naplatiti iz kredita. Sjeća se da je pitala upravo za tu naknadu jer joj je bilo čudno zašto se ona naplaćuje. Ne sjeća se točno što joj je rečeno ali misli da je objašnjenje bilo vezano za sudužnika.

6.3. Prvostupanjski sud je tužiteljičin iskaz prihvatio kao vjerodostojan, a i ovaj sud nalazi da je njezin iskaz vjerodostojan.

6.4. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su stranke 12. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 050411076679 kojim je tužiteljici odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti 10.000,00 eura obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Redovna kamatna stopa je iznosila 8,99 % godišnje uz rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 5. ugovora korisnik kredita je obvezan platiti troškove odobrenja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji) jednokratno 3,99 % od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Vještak u mišljenju navodi kako je tuženik zaračunao i naplatio od tužiteljice trošak odobrenja kredita odnosno trošak obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava kao i administrativnih i drugih radnji, u iznosu od 2.954,57 kuna/392,14 eura.

6.5. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je zaključio da postupanje tuženika glede ugovaranja te plaćanja jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke prednika tuženika, nije bilo dopušteno te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora.

6.6. Prvostupanjski sud je proveo test poštenosti u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.; dalje: ZZP) te je utvrdio da je sporna ugovorna odredba sastavni dio ugovora koji sadrži ugovorne odredbe koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Prvostupanjski sud navodi da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora od temeljne važnosti za potrošača koji osobito na temelju tih informacija donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koji su unaprijed sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga. Prvostupanjski sud utvrđuje da stranke nisu pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi i da tužiteljica na nju nije mogla utjecati budući da joj je ponuđeno sklapanje ugovora koje ima unaprijed formuliran standardni sadržaj. Prvostupanjski sud smatra da je teret dokaza da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi bio na tuženiku, a da tuženik to nije dokazao. Prvostupanjski sud je također proveo i test transparentnosti u okviru kojeg je utvrdio da određeni troškovi na koje se odnosi ugovorena naknada (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) kao parametri nisu jasni niti omogućuju procjenu da li konkretno ugovoreni postotak i na temelju njega isplaćeni iznos predstavlja stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnosi. Obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovorom nije određen kvantitativno već postotkom (u konkretnom slučaju 3,99 %) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, bez jasnih parametara glede procjene vrijednosti takvog iznosa i radnji na koje se odnosi, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati pa je sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna na temelju članka 87. stavak 1. ZZP-a.

6.7. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora i to na temelju članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužiteljica platila sporni trošak odobravanja kredita (ugovoreno je plaćanje unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita koji je odobren 12. travnja 2005., a iste godine je počela i otplata što znači da je sporni trošak plaćen 2005. godine). Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženik primio na temelju osnove koja je otpala zbog čega tužiteljica na temelju članka 210. stavak 4. ZOO-a ostvaruje pravo na povrat stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama na temelju članka 214. ZOO-a, i to od dana stjecanja jer se prednika tuženika mora smatrati nesavjesnim stjecateljem obzirom da je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

6.8. Zbog tih razloga ovaj sud u cijelosti prihvaća primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio.

6.9. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je predmetni Ugovor o kreditu odobren bez ulazne naknade, a što proizlazi iz kreditnog lista kojeg je tuženik predao na ročištu održanom 13. ožujka 2024. pa tužiteljica nije platila ulaznu naknadu. Iz kreditnog lista kojeg je tuženik predao na ročištu održanom 13. ožujka 2024. proizlazi da se taj list odnosi na kredit u iznosu od 8.000,00 eura i to broja 101129052487 iz 2010. godine. Tužiteljica je u spis predala Ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom, a ne prednikom tuženika, 29. studenog 2010., broj ugovora 101129052487 pa je stoga jasno da se kreditni list kojim je tuženik pokušao dokazati da tužiteljica nije platila ulaznu naknadu ne odnosi na predmetni Ugovor o kreditu već na ugovor o kreditu iz 2010. godine zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

7. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga sukladno ZZP-u nije dopušteno ocjenjivati je li poštena, da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojali propisi koji bi zabranjivali ugovaranje naknade, poput predmetne i da tužiteljica ničim nije dokazala da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Međutim, prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice pravilno utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo budući da tuženik, na kojem je bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi jest pregovaralo, to nije dokazao. Nadalje, a kako je gore već rečeno, prvostupanjski sud je na utvrđene činjenice, nakon provedenog testa poštenosti i transparentnosti, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna i da tužiteljica stoga ima pravo na povrat spornog iznosa kojeg je tuženik stekao bez osnove.

7.1. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

7.2. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Koprivnica, 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić