Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1531/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj: Su-1400/19, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1595/2023-10 od 27. rujna 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tužiteljeva žalba se uvažava, a tuženikova žalba se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1595/2023-10 od 27. rujna 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- preinačuje u točki II. izreke na način da se tuženiku nalaže da tužitelju, pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 783,18 EUR sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR (stotinu dvadeset pet eura) sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2024. do potpune isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 78,13 EUR (sedamdeset osam eura i trinaest centi) u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 378,86 EUR (tristo sedamdeset osam eura i osamdeset šest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.767,91 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 14,37 eura od 04. studenog 2008.,

- 18,90 eura od 01. siječnja 2009.,

- 22,17 eura od 03. veljače 2009.,

- 23,65 eura od 03. ožujka 2009.,

- 19,84 eura od 02. travnja 2009.,

- 20,63 eura od 05. svibnja 2009.,

- 14,32 eura od 30. svibnja 2009.,

- 9,68 eura od 03. srpnja 2009.,

- 10,91 eura od 01. kolovoza 2009.,

- 13,36 eura od 01. rujna 2009.,

- 13,15 eura od 01. listopada 2009.,

- 10,67 eura od 04. studenog 2009.,

- 15,31 eura od 02. prosinca 2009.,

- 19,04 eura od 05. siječnja 2010.,

- 24,33 eura od 02. veljače 2010.,

- 23,12 eura od 02. ožujka 2010.,

- 30,30 eura od 02. travnja 2010.,

- 28,94 eura od 04. svibnja 2010.,

- 31,60 eura od 03. lipnja 2010.,

- 54,60 eura od 01. srpnja 2010.,

- 49,86 eura od 18. kolovoza 2010.,

- 64,33 eura od 02. rujna 2010.,

- 59,33 eura od 02. listopada 2010.,

- 51,29 eura od 03. studenog 2010.,

- 68,25 eura od 02. prosinca 2010.,

- 89,82 eura od 01. siječnja 2011.,

- 74,55 eura od 02. veljače 2011.,

- 79,91 eura od 01. ožujka 2011.,

- 73,09 eura od 02. travnja 2011.,

- 74,31 eura od 03. svibnja 2011.,

- 103,24 eura od 01. lipnja 2011.,

- 106,06 eura od 01. srpnja 2011.,

- 130,22 eura od 02. kolovoza 2011.,

- 117,81 eura od 01. rujna 2011.,

- 104,22 eura od 04. listopada 2011.,

- 102,76 eura od 01. studenog 2011.,

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju IG, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 783,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv dijela prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je odlučeno o trošku postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijani dio preinači.

2.2. Tuženik se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 27. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 26.419,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF važeći na dan otplate pojedinih mjesečnih anuiteta.

6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora platio ukupno 1.767,91 eura više u odnosu na tečaj CHF koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 783,18 eura.

7.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

7.2. Pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP.

7.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

7.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je na te okolnosti predložio dokaze koje je prvostupanjski sud zanemario. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud je odbio provođenje tog dokaza. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio izvesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika i pravilno je zaključio da tužitelj nije dokazao da je prilikom vođenja pregovora oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja upoznao sa specifičnim rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.5. Tuženik se također žali zbog toga što su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana dospijeća pojedinih anuiteta. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.6. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je odbijen njegov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 10. ožujka 2023. čime je prekinut tijek zastare.

7.7. Zbog obrazloženih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

7.8. Tuženik se žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o trošku postupka zbog toga što mu nije dosuđen zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Taj žalbeni razlog je osnovan. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška donio 27. rujna 2024., dakle za vrijeme važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) kojom je u Tbr. 9.3. propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da se radi o trošku koji nije potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a budući da stranke imaju pravo pristupiti na to ročište te je zbog tih razloga dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke preinačen na način da je tuženiku naloženo da tužitelju, pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 783,18 eura sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama.

7.9. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom, analognom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka i to sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 10.1. Tarife) što sa PDV-om iznosi ukupno 78,13 eura. Primjenom iste zakonske odredbe je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 378,86 eura budući da tuženik nije uspio sa svojom žalbom.

Koprivnica, 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić