Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2718/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Dušku Žuriću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2474/2023-9 od 24. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2474/2023-9 od 24. lipnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 46210/06 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 17.07.2006. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA ZA OBRADU

KREDITNOG ZAHTJEVA”, a koja glasi:

“3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”.”

1.1. U odluci pod točkom II. izreke nalaže se tuženoj OTP BANKA D.D., SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da SĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 378,49 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 19.07.2006. do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak 1.158,18 €, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 24. lipnja 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana ( točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenom stajalištu tuženik, ovaj je sud utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

4.1. Nadalje, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi koja sadrži sve bitne elemente, na osnovu detaljne i sveobuhvatne ocjene svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl.8.ZPP-a svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u sadržaju provedenog dokaznog postupka, pa nije ostvaren žalbeni razlog relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj žalbenim navodima.

4.2. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (u vezi čl. 219. st. 1.) ZPP-a, jer prema odredbi čl. 220. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (st. 1.), a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (st. 2.), pri čemu teret dokaza da se o pojedinoj odredbi sadržanoj u standardiziranom, odnosnu unaprijed utvrđenom sadržaju ugovora nisu vodili pojedinačni pregovori leži upravo na tuženiku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 46210/06 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 17.07.2006. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA”, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično zahtjev za isplatu preplaćenih anuitete po osnovi stjecanja bez osnove.

6. Nesporno je da su stranke 17.07.2006. sklopile Ugovora o kreditu broj 46210/06 u iznosu od 20.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreni rok otplate kredita na 84 mjeseci.

6.1 Isto tako odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,00 %, a kredit je bio odobren za kupnju garažnog parkirnog mjesta, s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu ugovora o kreditu kojima je ugovorena ulazna naknada, te pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju navedene ništetne odredbe .

9. Naime, obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

10. Suprotno navodima žalbe s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženik nikakvim dokazima nije sporio ni navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 3.. Ugovora o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. Prvostupanjski sud je tako osnovom saslušanja tužitelja nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo oko ulazne naknade Ugovora o kreditu, već je za istu doznao tek kod solemnizacije Ugovora, bez posebnih objašnjenja djelatnika Banke rečeno mu je da se radi o trošku obrade kredita te da je obvezan podmiriti tu naknadu, u protivnom ne bi mogao ostvariti kredit.

11. Dakle, sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Sporna odredbe u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako to definira odredba čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. ZZP-a (NN 96/03), obzirom se radi o unaprijed formuliranom tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od jače ugovorne strane, a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

12.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,00 % iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

12.2. Pri tome se sud s pravom poziva predmet C-224/19 u kojem Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

12.3. Nadalje, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog sud da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

13. Stoga je u odnosu čl. 5. istoga Ugovora nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljanom standardnom kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih odredbi, zbog čega je ista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ove odredba ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

14. Naime, u odnosu na navode žalbe za ukazati je da tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, može imati određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično.

14.1. No, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Kako je dakle odredba čl. 5 Ugovora o kreditu, kojom je propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,0 % od iznosa kredita to je temeljem članka 1111. u svezi s odredbom članka 323. ZOO, pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu naplaćene naknade plaćeni iznos od 378,49 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 19.7.2006. g do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

17. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

18. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, te kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a , žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Splitu, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica