Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3282/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2) RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 3) MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Zoranu Novakoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-799/2023-76 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanoj točki IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 799/2023-76 od 4. listopada 2024.

II. Preinačuje se pobijana presuda u točkama I., II. i III. izreke, tako da se odbijaju tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 1. tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 2. tužiteljici RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 3. tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi 1. tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljici RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu 28.819,48 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.".

III. Nalaže se tužiteljima VD, RD i MD da u roku 15 dana naknade tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu 10.643

,00 eura, svaki po 3.547,67 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 1. tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 2. tužiteljici RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 3. tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 23.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbijaju se zahtjevi 1. tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu daljnjeg iznosa 23.452,98 eura svakome sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate u roku 15 dana. V Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi 1. tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljici RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljici MD, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu 28.819,48 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.".

2. Protiv te presude stranke su podnijele žalbe.

3. Tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u točki IV. izreke i u odluci o parničnom trošku u dijelu u kojem tužiteljima nije priznat zatraženi parnični trošak zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, uvećan za trošak žalbenog postupka.

4. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i V. izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 2) i 3) ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u dosuđujućem dijelu i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženici, uvećano za trošak žalbenog postupka.

5. Tužitelji su dostavili odgovor na žalbu tuženice u kojem pobijaju njene žalbene navode i predlažu da se žalba tuženice odbije kao neosnovana.

6. Nakon što je pobijana presuda ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, dok na neke druge konkretne povrede postupka stranke u žalbama ne upućuju, pa je odlučeno kao u izreci zbog slijedećih razloga.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe koju tužitelji trpe zbog smrti njihovog brata, sada pokojnog LD, a koji zahtjev tužitelji prvenstveno temelje na činjeničnoj osnovi da je smrt pokojnog LD bila rezultat ratnog zločina počinjenog od strane ĆD, JD, PD i ČD, koji da su omogućili nepoznatim pripadnicima hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga odvesti ratne zarobljenike iz prostorija Policijske uprave Bjelovar u šumu, gdje su ih strijeljali.

8. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, u provedenom postupku utvrdio:

- da su pravomoćnom presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K- rz-4/11 od 17. studenoga 2011. optuženci ĆD, JD, KD i CD oslobođeni optužbe, da bi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika, i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, na način da bi s umišljajem pomogli drugima da kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijaju ratne zarobljenike i da izvrše napad na civilnu osobu posljedica kojeg je bila teška tjelesna ozljeda, i to time što su, nakon što je 29. rujna 1991. u jutarnjim satima iz kasarne bivše JNA, VP 4848 u Bjelovaru, ispaljivanjem granata iz teškog naoružanja izvršen napad na Bjelovar i istog dana oko 19 sati od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga kasarna zauzeta, kojom prilikom su zarobljeni pripadnici JNA, među kojima i sada pokojni LD i jedna osoba neutvrđenog identiteta, odvedeni u prostorije za zadržavanje u podrumu zgrade PU Bjelovar, ĆD kao pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova PU Bjelovar, te JD, KD i ČD kao pripadnici specijalne policije MUP-a, prema prethodnom dogovoru, u cilju da svojim postupanjem omoguće počiniteljima ubijanje ratnih zarobljenika i civila FD, **.**.1991. oko 19 sati ĆD rekao voditelju smjene operativnog dežurstva PU Bjelovar ŽD da će tijekom večeri doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike, a zatim mu naredio da pripadnicima specijalne policije dade ključ podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti pa su JD, KD i ČD u noći 3./4. listopada 1991. došli u zgradu policijske uprave i od voditelja smjene ŽD uzeli ključeve znajući da će ratni zarobljenici biti izvedeni iz zgrade i odvezeni na pogodno mjesto da ih se ubije tako da su ratni zarobljenici i civil FD od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu "Česma" kod Malog Korenova gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila pojedinačnom i rafalnom paljbom iz automatskih pušaka i vojničkih pušaka, uslijed čega su ED i drugi navedeni ratni zarobljenici zadobili brojne strijelne rane glave, trupa i udova koji su doveli do njihove trenutne smrti,

- kako se štetni događaj odvio na način da su ratni zarobljenici, pa tako i brat tužitelja, od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu "Česma" kod Malog Korenova, gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila što ih je usmrtilo,

- kako u vezi predmetnog štetnog događaja nije utvrđena ničija kaznena odgovornost, ne vodi se kazneni postupak, niti je dokazano da postoje procesne smetnje za njegovo vođenje,

- da su se tužitelji obratili Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora 15. studenoga 2004.

9. Navedene činjenice u ovoj fazi postupka nisu sporne, a slijedom tih činjenica pravilno je prvostupanjski sud, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, otklonio primjenu članka 377. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku ZOO/91) koji se primjenjuje po odredbi članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci broj Rev-1093/2020-2 od 21. rujna 2022.

10. Međutim, prvostupanjski je sud, vezujući se na tvrdnje tužitelja po kojima je šteta koju su pretrpjeli smrću brata posljedica ratnog zločina, te polazeći od pravilnog stajališta kako se kazneno djelo (pa tako i kazneno djelo ratnog zločin) dokazuje pravomoćnom osuđujućem kaznenom presudom, propustio postupiti po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz ukidnog rješenja broj Rev-1093/2020-2 od 21. rujna 2022. te o zahtjevu tužitelja odlučiti i po odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine broj 117/03 - u nastavku ZORH) i po odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine broj 117/03 - u nastavku ZOŠT), a kojim zakonima je propisana šira građanskopravna odgovornost Republike Hrvatske za štetu.

11. Prema člancima 1. i 2. ZORH, Republika Hrvatska odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu samo za onu štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom koja nema karakter ratne štete, dok, prema člancima 1. do 3. ŽOŠT, za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

12. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud polazeći od nesporne činjenice da su sada pokojnog LD iz Policijske uprave Bjelovar odvele nepoznate maskirane i uniformirane osobe, nakon čega je pronađen mrtav u šumi, gdje je podlegao nizu zadobivenih prostrijelnih rana iz vojničkih pušaka, te "imajući na umu složenu društvenu klimu ratnog vremena, vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, dob pokojnog brata tužitelja, te motiv ubojstva" zaključio kako je "predmetno ubojstvo izazvalo osjećaj straha i osobne nesigurnosti na području Bjelovara, osobito kod građana srpske nacionalnosti", pa smatra kako je isti "ubijen manifestacijom akta terora i nasilja poduzetim isključivo s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana srpske nacionalnosti" čime su ostvarena obilježja terorističkog akta u smislu odredaba ZOŠT.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan.

14. Prije svega ovom sudu je neprihvatljiva neutemeljena ocjena šireg konteksta događanja na području Bjelovara u vrijeme Domovinskog rata, koja više odgovara retorici kojom se poticala i pravdala agresija JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku, pa je tako neprihvatljivo i dovođenje konkretnog štetnog događaja u taj kontekst. Naprotiv, kada se imaju u vidu nesporne okolnosti pod kojima je stradao sada pokojni LD (ratni zarobljenici, pa tako i brat tužitelja, su od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu gdje su usmrćeni), prema stajalištu ovog suda, odgovornost tuženice ne može se promatrati kroz odredbe ZOŠT.

15. Naime, kod nesporna činjenica da je brat tužitelja, koji je bio pripadnik neprijateljske vojske, pogubljen u šumi, njegovo ubojstvo, iako predstavlja akt nasilja i makar je svako ubojstvo uznemirujuće, već zbog činjenice da je izvršeno izvan očiju javnosti, a tijelo tek naknadno pronađeno, pa obzirom i na svojstvo LD kao neprijateljskog vojnika, ne može se smatrati aktom usmjerenim na teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana u smislu članka 1. ZOŠT, već tuženica eventualno može biti odgovorna za štetu koju su, u situaciji kada tužitelji nisu dokazali da su njihova brata ubili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, opet eventualno, skrivili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga time što nisu spriječili odvođenje ratnih zarobljenika, a što nužno ne mora imati i obilježja kaznenog djela.

16. Takva, eventualna, odgovornost tuženice prosuđivala se po odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96 i 91/96) do 6. studenoga 1999. kada je stupio na snagu Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 112/99) kojim je u ZOO/91 unesena odredba članka 184.a, a kojom odredbom su prekinuti postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., s tim da će se isti nastaviti nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

17. Taj zakon je donesen 31. srpnja 2003. stupanjem na snagu ZORH, koji u članku 5. propisuje kako zastarijevanje naknade štete koje je počelo teći prije 6. studenoga 1999. nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18. Ovaj sud prihvaća kao pravilnu i valjano obrazloženu ocjenu prvostupanjskog suda u dijelu iskaza tužitelja u kojem isti govore o vremenu saznanja za smrt brata i slijedom te ocjene utvrđenje kako su tužitelji za smrt brata saznali najkasnije krajem kolovoza 1992. kada je tužitelj VD primio obavijest Crvenog križa Jugoslavije (list 160 spisa) od 3. kolovoza 1992. iz koje je nedvojbeno mogao zaključiti kako je njegov brat mrtav, a što nije moglo ostati nepoznato ni tužiteljicama jer su svi tužitelji u to vrijeme živjeli zajedno s roditeljima u istom kućanstvu. Ovo tim prije jer navodi samih tužitelja u zahtjevu za mirno rješenje spora koji su uputili tuženici i navodi u tužbi po kojima su roditelji tužitelja imanje u Hrvatskoj prodali nakon ubojstva LD u proljeće 1992. impliciraju kako su roditelji tužitelja, pa tako i tužitelji koji su s njima živjeli, znali za ubojstvo LD i prije nego su primili dopis Crvenog križa, što ih je navelo da odsele iz Republike Hrvatske. S druge strane, s pravom tuženica u žalbi istuče kako se ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda po kojem je za početak tijeka zastare relevantan subjektivni trenutak kada su tužitelji prihvatili smrt brata "bez ikakvog daljnjeg propitkivanja", odnosno kada su saznali za okolnosti u kojima je stradao, tim prije što te okolnosti, u situaciji kada nije utvrđen počinitelj, ni danas nisu do kraja rasvijetljene.

19. Prema tome, kod nesporne činjenice da su tužitelji znali kako je njihov brat zarobljen od strane hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga i utvrđenja da su isti najkasnije u kolovozu 1992. saznali za njegovu smrt, zastarni rokovi iz članka 376. stavaka 1. i 2. ZOO/91 za potraživanje naknade štete prema tuženici počeli su teći najkasnije 31. kolovoza 1992. pa je objektivni petogodišnji rok zastare protekao najkasnije 31. kolovoza 1997., dakle prije stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999. i značajno prije podnošenja zahtjeva tuženici za mirno rješenje spora 15. studenoga 2004.

20. Osim toga, sve da se i prihvati tvrdnja tužitelja kako su za smrt brata saznali u prosincu 1994., pa bi zastarni rokovi počeli teći 31. prosinca 1994., petogodišnji objektivni zastarni rok iz članka 376. stavka 2. ZOO/91, kada se ima u vidu zastoj zastarijevanju u razdoblju od 6. studenoga 1999. do 31. srpnja 2003. (kada je ZORH stupio na snagu), protekao je 25. kolovoza 2003., dakle više od godinu dana prije nego su se tužitelji obratili tuženici za zahtjevom za naknadu štete.

21. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je prihvatiti prigovor zastare koji je stavila tuženica, i iz tog razloga odbiti žalbu tužitelja, a prihvatiti žalbu tuženice, pa je po odredbama članka 368. stavka 2. i članka 373. točkama 2) i 3) ZPP presuđeno kao u izreci pod I. i II.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 166. stavka 2. i članka 154. stavka 1. ZPP, te članka 41. Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine broj 67/18 i 21/22)

23. Tuženici je prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog zahtjeva (139.358,94 eura), odlučujući u granicama zahtjeva za naknadu tog troška prema troškovnicima priloženim na listu 204. i 553. spisa, te prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - u nastavku OT), koja se primjenjuje po odredbi Tbr. 52. stavak 3. OT, obzirom na vrijednost boda iz Tbr. 54. OT, priznat trošak nastao angažiranjem državnog odvjetnika i to: 2.098

,00 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. točka 1. OT), 2.098

,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 5. veljače 2014. (Tbr. 8. točka 1. OT), 1.049,00 eura za pristup na ročište od 2. lipnja 2014. (Tbr. 9. točka 2. OT), 2.098

,00 eura za zastupanje na ročištu od 4. svibnja 2016. (Tbr. 9. točka 1. OT), 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 6. prosinca 2023. (Tbr. 9. točka 1. OT), 500,00 eura za pristup na ročište od 6. ožujka 2024. (Tbr. 9. točka 5. OT), 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 4. srpnja 2024. (Tbr. 9. točka 1. OT) i 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 12. rujna 2024. (Tbr. 9. točka 1. OT), odnosno ukupno 9.343

,00 eura.

24. Tuženici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu od 29. kolovoza 2018. jer na navedeno ročište nitko nije pristupio.

25. Nadalje, tuženici je, prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela prvostupanjske presude (69.000,00 eura), priznat trošak nastao angažiranjem državnog odvjetnika za sastav žalbe i to 650 bodova prema Tbr. 10. točka 1. OT, što obzirom na vrijednost boda iznosi 1.300,00 eura, pa je ukupno tuženici priznat trošak u iznosu od 10.643

,00 eura.

26. Po odredbi članka 161. stavka 1. ZPP, tužitelji taj trošak snose na jednake dijelove, svaki po 3.547,67 eura, pa je riješeno kao u izreci pod III.

Split, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić