Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-275/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja CČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukini, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-680/2019 od 14. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika te se presuda poslovni broj: P-680/2019 od 14. siječnja 2022.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.089,81 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.900,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (preko iznosa od 9.900,00 kuna do iznosa od 11.750,00 kuna) te se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 13.089,81 kunu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. izreke) kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.750,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja do isplate, također u roku od 15 dana (točka II. izreke). Nadalje, prvostupanjski sud je rješenjem utvrdio da je tužba tužitelja, za isplatu iznosa od 1.640,49 kuna, sa traženim zakonskim kamatama, povučena.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru propisanom odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke iz razloga kako slijedi.

5. Predmet spora je, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.089,81 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, temeljem Ugovoru o kreditu broj 82425/05 kojeg su stranke sklopile 27. lipnja 2005. godine.

5.1. Među strankama u ovoj fazi postupka nije sporno da su 27. lipnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu kojim je, tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 28.382,40 CHF. Među strankama nije sporno ni da je čl. 10. predmetnog Ugovora je propisano da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, zatim da čl. 8. je propisano da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama ugovorenim u valuti CHF i to uplatnom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi na dan ispunjenja obveze (valutna klauzula), te da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno Ugovoru.

5.2. U ovoj fazi postupka je preostalo sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te je li predmetno potraživanje zastarjelo.

6. Prvotno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovoru o kreditu broj 82425/05 od dana 27. lipnja 2005. kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 28.382,40 CHF-a uz primjenu promjenjive kamatne stope,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica Švicarski franak (valutna klauzula),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz dopunjenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 2. kolovoza 2021. proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju tijekom otplate kredita na ime promjenjive kamatne stope i na ime valutne klauzule pretplatio iznos od 13.089,81 kuna.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima su povrijeđena prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredaba.

9. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze i po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja kamatna stopa je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,80% godišnje.

10. Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

11. U predmetnom sporu ključno je da je tužitelju bila osigurana primjerena postupovna jamstva za utvrđivanje činjenica koje su odlučne za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz stečaj švicarskog franka potrošačkog ugovora o kreditu, imajući u vidu da tumačenje dosega pravomoćnosti (i direktnog učinka) presuda iz kolektivnog spora može utjecati na tumačenje proceduralnih obveza sudova u pogledu izvođenja dokaza u pojedinačnim potrošačkim sporovima i pravičnost konkretnog postupka u cjelini

12. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

15. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti je prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošaču u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a. ZZP-a dok je člankom 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502. a. ZZP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

17. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja članak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

19. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

20. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule.

21. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos koji je nastao kao posljedica promjene početnog tečaja CHF i kamatne stope tuženika važećeg na dan korištenja i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate-anuiteta po mjesecima utuženom razdoblju pa je dosuđeno kao pod toč. I. izreke pobijane presude.

22. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, neosnovan je žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata, pa je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s člankom 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno u pobijanoj presudi. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Nadalje, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

24. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, to proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018., to zastara potraživanja vezano uz promjenu kamatne stope kao i zastara za ugovaranje valutne klauzule nije nastupila, budući da je tužba podnijeta 12. lipnja 2019., pa je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan.

25. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovano uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u Ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

26. Žalbeni navodi tuženika da je u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev od 31. kolovoza 2021. nastupila zastara neosnovani su, obzirom da je tužitelj navedenim podneskom, nakon dopune vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a ne preinaku tužbe kako pogrešno smatra tuženik. Uostalom, sam tuženik, očitujući se na navedeni podnesak tužitelja, podneskom od 21. rujna 2021. navodi da pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

27. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da mu u postupku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. U konkretnom slučaju tuženik je predložilo dokaz na okolnost informiranosti potrošača saslušanjem tužitelja, te je isti i saslušan na ročištu održanom 2. prosinca 2021.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao pod točkom I.a izreke ove drugostupanjske odluke

29. Napokon, s obzirom na žalbene navode tuženika preostalo je ocijeniti odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka. Odluka o trošku postupka donesena je na temelju tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) 30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tužitelju priznat trošak zastupanja na ročištima od 11. studenog 2019. i 25. listopada 2021., sukladno Tbr. 9.1. Tarife, a to iz razloga što se suprotno mišljenju tuženika, na navedenim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari (tužitelj je izlagao kao u tužbi, a tuženik kao u odgovoru na tužbu), pa nije bilo mjesta odmjeravanju navedenog troška sukladno Tbr. 9.2. Tarife, a koja odredba regulira naknadu troška zastupanja na ročištu za slučaj da se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, ili se prije raspravljanja o glavnoj stvari postupak završio povlačenjem tužbe ili prigovora, presudom na osnovi priznanja ili na osnovi izostanka, a što ovdje, dakle, nije slučaj.

31. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio i trošak sastava podneska od 26. veljače 2021. i to sukladno Tbr. 8.1. Tarife, jer se tim podneskom tužitelj obrazloženo očitovao na navode tuženice iz odgovora na tužbu, a spomenuta odredba Tarife upravo za sastav takvog podneska izrijekom predviđa nagradu kao za tužbu po Tbr. 7.1, 3. 6. i 7. Povrh navedenog, sastav tog podneska je, prema mišljenju ovog suda, bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

32. Obzirom da je tužitelj ranije spomenutim podneskom od 31. kolovoza 2021., nakon dopune vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev, za istaknuti je slijedeće. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP. a navedeno se reflektira na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem tužbe te u takvoj situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe. Pritom treba voditi računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja (VSRH Rev 97/2022-2 od 29. kolovoza 2023.). Protivno žalbenim navodima tuženika, tuženiku zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz čl. 158. st.1. ZPP-a jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi.

33. Također, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se tiču visine troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da su isti paušalni i ničim obrazloženi, a iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj na ime navedenog troška platio upravo onaj iznos koji je prvostupanjski sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju s tog osnova. Neosnovano tuženik osporava i visinu troška nagrade za vještačenje, obzirom da je rješenjem prvostupanjskog suda od 17. svibnja 2021. odmjerena nagrada vještaku za vještačenje u iznosu od 2.000,00 kuna, temeljem priloženog računa 110/1/2021 od 12. ožujka 2021., dok je tužitelj 8. veljače 2020. uplatio predujam za vještačenje u navedenom iznosu.

34. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da podnesci od 31. kolovoza i 8. listopada 2021. nisi obrazloženi podnesci iz Tbr. 8.1. Tarife. Odredba Tbr. 8.3. Tarife predviđa nagradu u iznosu od 25% nagrade iz Tbr. 7.1, 3. 6. i 7. za sastav "ostalih podnesaka", a kako istima tužitelj, nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka djelomično povlači tužbeni zahtjev, odnosno očituje se na podnesak tužitelja od 21. rujna 2021., trebalo je sastav navedenih priznati u smislu Tbr. 8.3. Tarife, obzirom da je riječ o "ostalim podnescima", i to svaki u iznosu od 250,00 kuna, što uvećano za PDV od 25% daje ukupan iznos od 650,00 kuna, a ne 2.500,00 kuna, kao je to primjenom Tbr. 8.1. Tarife, utvrdio prvostupanjski sud.

35. Slijedom navedenog, odluku o troškovima sadržanu u dijelu pod točkom II. pobijane izreke valjalo je djelomično preinačiti i to na način se zahtjev tužitelja za iznos od 1.850,00 kuna odbija kao neosnovan na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, a u preostalom dijelu pobijanu odluku o troškovima potvrditi na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

36. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer isti nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, već samo djelomično u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troška postupka.

37. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.

Split, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica