Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2722/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Vidov, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kotlar, Vidov i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Jeleni Matulić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-1411/2019-35 od 14. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-1411/2019-35 od 14. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.762,93 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. izreke) kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.907,72 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja do isplate, također u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude u cijelosti, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru propisanom odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke iz razloga kako slijedi.

5. Predmet spora je, prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.762,93 eura na ime preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, temeljem Ugovoru o kreditu broj 9011899722 (dalje: Ugovor), kojeg su stranke sklopile 14. rujna 2006. godine.

5.1. Među strankama u ovoj fazi postupka nije sporno da su 14. rujna 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu kojim je, tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavilo na raspolaganje iznos od 37.894,01 CHF. Među strankama nije sporno ni da je čl. 4. predmetnog Ugovora je propisano da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5.17%, te da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno Ugovoru.

5.2. U ovoj fazi postupka je preostalo sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te je li predmetno potraživanje zastarjelo.

6. Prvotno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti koja druga bitna povreda postupka niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovoru o kreditu broj 9011899722 od dana 14. rujna 2006. kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 37.894,01 CHF-a uz primjenu promjenjive kamatne stope,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 23. studenog 2023. proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju tijekom otplate kredita na ime promjenjive kamatne stope, u odnosu na iznos kamata koji bi platio da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, pretplatio iznos od 13.282,83 kune, odnosno 1.762,93 eura

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima su povrijeđena prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. što ima za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredabe.

9. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze i po ugovoru promjenjiva, a temeljem odluke banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja kamatna stopa je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,17% godišnje.

10. U predmetnom sporu ključno je da je tužitelju bila osigurana primjerena postupovna jamstva za utvrđivanje činjenica koje su odlučne za ocjenu (ne)poštenosti odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačkog ugovora o kreditu, imajući u vidu da tumačenje dosega pravomoćnosti (i direktnog učinka) presuda iz kolektivnog spora može utjecati na tumačenje proceduralnih obveza sudova u pogledu izvođenja dokaza u pojedinačnim potrošačkim sporovima i pravičnost konkretnog postupka u cjelini

11. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. Prema odredbi članka 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a. ZZP-a dok je člankom 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502. a. ZZP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

14. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojoj su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/2019.) na temelju čl. 502. c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

15. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja članak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

16. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene spomenutim zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatilo predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i tražiti isplatu preplaćenih iznosa.

17. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos koji je nastao kao posljedica promjene kamatne stope tuženika važećeg na dan korištenja i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate-anuiteta po mjesecima utuženom razdoblju pa je dosuđeno kao pod toč. I. izreke pobijane presude.

18. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, neosnovan je žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata, pa je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s člankom 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno u pobijanoj presudi. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. Nadalje, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

20. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, to proistječe da je tužitelj pravomoćnošću iste saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., to zastara potraživanja vezano uz promjenu kamatne stope nije nastupila, budući da je tužba podnijeta 31. svibnja 2019., pa je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan.

21. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovano uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u Ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

22. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da mu u postupku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Na navedene žalbene navode potrebno je odgovoriti da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Tuženik tijekom postupka nije ni predlagao provođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka konkretnog zaposlenika, a na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, pa u žalbi neutemeljeno tvrdi da je prvostupanjski sud propustio izvesti ovaj dokaz.

23. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

24. Tuženik posebno obrazloženo ne osporava odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, a obzirom da drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, kada ispituje odluku o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, to se ovaj sud nije upuštao u ocjenu je li visina priznatih troškova tužitelju pravilno odmjerena, a sve uslijed izostanka takvih žalbenih navoda tuženika.

25. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Split, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica