REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2449/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, L. Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate iznosa od 1.595,63 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2023 od 9. svibnja 2024., 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2023 od 9. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 266,59 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/2023 od 9. svibnja 2024. u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.595,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a u točki II. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.374,80 EUR.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tako prvostupanjski sud odlučio jer je tijekom postupka utvrdio da je prednik tužitelja ĆH ustupio tužitelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-2987808 od 8. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor) koji su sklopili ĆH i tuženik, da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. uz ostalo utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i odredbe koje vežu glavnicu kredita valutnom klauzulom uz švicarski franak (dalje: CHF). Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. treba primijeniti u ovom postupku, a sve na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) kao i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14.; dalje: ZZP) te je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) jer je valutna klauzula u CHF-u ugovorena u Ugovoru između stranaka ništetna te je tuženik dužan vratiti tužitelju što je na temelju nje zaprimio. Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 502.c ZPP-a i 138.a ZZP-a, da je pogrešno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran, da je pogrešno utvrdio nepoštenost odredaba o valutnoj klauzulu, da je pogrešno primijenio odredbe čl. 80. ZOO-a i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, da je pogrešno odlučio o prigovoru zastare tuženika, da je pogrešno primijenio čl. 326. st. 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a te da je pogrešno odlučio o troškovima postupka. U odnosu na pogrešnu primjenu čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP-a žalitelj ističe da je sud primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je odredbom 502.a st. 4. ZPP-a propisano da se odredbe glave trideset i druge Zakona o parničnom postupku o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne primjenjuju u slučajevima za koje je posebnim zakonom propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava te navodi da su odredbe glave trideset druge zakona o parničnom postupku stupile na snagu 1. srpnja 2013., a da je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut 4. travnja 2012. pa se u smislu vezanosti sudova odlukama u postupku kolektivne zaštite može eventualno primijeniti odredba čl. 138.a ZZP-a. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran je tužitelj ugovorom o cesiji nije mogao steći predmetnu tražbinu jer se radi o tražbini strogo osobne naravi koja se protivi prijenosu. U odnosu za na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli žalitelj navodi da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nemaju nikakav učinak na tužiteljeva prava i potraživanja, kao i da je tuženik tijekom postupka iznio niz prigovora koji ukazuju da postoji niz okolnosti zbog kojih osporene odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a da sud pogrešno smatra da osnovanost tužbenog zahtjeva nije upitna. Također, ističe da je tijekom postupka tvrdio da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. U odnosu na pogrešnu primjenu čl. 80. ZOO-a žalitelj ističe da tužitelj nije mogao steći cesijom status potrošača niti tražbinu koju je korisnik kredita imao kao potrošača te ukazuje da je sud pogrešno primijenio i čl. 96., čl. 99. čl. 118. ZZP-a. Smatra da je sud pogrešno primijenio i čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je ugovor ispunjen, a osporene odredbe su djelomično ništetne i manjeg značaja. Ističe da je tuženik od trenutka stjecanja bio pošten stjecatelj i da se poštene presumira, a da nije jasno zašto sud smatra da bi bio nepošten. U odnosu na trošak postupka osim što ga pobija u cijelosti jer smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan tuženik konkretno prigovara dosuđenom trošku za podnesak tužitelja od 31. kolovoza 2023. jer u njemu samo ponavlja prethodno iznesene navode. Predlaže drugostupanjskome sudu da prihvate žalbene razloga kao osnovana i preinači pobijenu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu je izjavio tužitelj u kojem pobija žalbene navode tuženika te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezane s učincima pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

8. U ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog samo (relativno) bitnih povreda odredbi parničnoga postupka. Stoga pravilnost utvrđenoga činjeničnoga stanja ovaj sud nije ispitivao.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje tužitelj potražuje na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 8. ožujka 2021. kojim je ĆH ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju.

10. Između stranaka nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik 8. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-2987808, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nije sporno ni da su tužitelj i ĆH **.**.2021. sklopili Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku na temelju predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Među strankama je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran, je li nastupila zastara potraživanja, te osnovanost tužbenog zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovome predmetu te je neosnovan prigovor aktivne legitimacije tuženika. Naime, prvostupanjski sud se je u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i predmetni ugovor. Također, sud je pravilno primijenio i odredbu čl. 138.a ZZP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Suprotno žalbenim navodima, kojima tuženik ističe da se u ovom predmetu ne radi o postupku koji je potrošač osobno pokrenuo pa da se odredba čl. 138.a ZZP-a ne može primjenjivati. Naime, navedena odredba je primjenjiva i na konkretnu situaciju, kada se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora. Radi se o prenosivoj tražbini na temelju čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a, a ne radi se o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, niti se radi o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Dakle, radi se o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koje je ĆH kao korisnik kredita, odnosno potrošač na koga se učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenio na tužitelja.

14. Na temelju odredbi čl. 84 st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni navodi koji osporavaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

15. Neosnovano žalitelj prigovora i utvrđenom činjeničnom stanju od strane prvostupanjskog suda da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima bile nepoštene jer o njima korisnik kredita nije mogao pregovarati, a sve sukladno čl. 81. ZZP-a. Sud je tijekom postupka saslušao korisnika kredita ĆH koji je u svome iskazao naveo da nije pregovarao s tuženikom prilikom sklapanja kredita o pojedinim ugovornim odredbama, da od strane tuženika nije bio upoznat s rizicima navedenog ugovora prema njemu kao korisniku povezanim s valutnom klauzulom u CHF te da mu nitko nije bio ponudio da sklopi navedeni ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka upravo proizlazi osnovanost utvrđenja da se radi o nepoštenoj odredbi, a sve na temelju čl. 81. st. 1. ZZP-a. Dodatno je potrebno istaknuti da u čl. 81. st. 4. ZZP-a je propisano da je na trgovcu, ovdje tuženiku, teret dokaza da se je pregovaralo o pojedinim odredbama ako su sastavljene na standardnom ugovoru. Iz isprava koje je tuženik dostavio u spis se ne može zaključiti takvo utvrđenje jer se radi o brošurama i ostalim dokumentima banke te je pravilno prvostupanjski sud dao vjeru iskazu svjedoka u odnosu na takve isprave.

16. Također, neosnovan je i žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnome sporu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnome sporu (14. lipnja 2018. kada je odlučeno o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) do podnošenja tužbe u ovom postupku 22. veljače 2023. nije istekao petogodišnji zastarni rok, stoga je žalbeni navod neosnovan. Ukazuje se da je tako i odlučeno od strane Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. u „Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi u CHF-u“.

17. Neosnovan je i žalbeni navod da se ništetnost više ne može isticati jer je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti, kao i da bi se radilo o zabrani manjeg značenja sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a. Neovisno o činjenici što je ugovor ispunjen, u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja, kako to smatra tuženik, stoga tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora.

18. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi. Budući da visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, te da je utuženi iznos koji je ĆH platio i prenio na tužitelja tuženik stekao bez pravne osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da taj iznos tužitelj osnovano potražuje od tuženika.

19. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja valutne klauzule izražene u CHF uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita, stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju pa posljedično tome kamate na pojedine iznose dosudio od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove.

20. Pravilna i zakonita je odluka o trošku postupka koji je dosuđen tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Žalbeni navod da tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2024. nije osnovan jer se suprotno žalbenim navodima žalitelja radilo o obrazloženom podnesku u kojem se nisu ponavljali navodi iz ranijih podnesaka.

21. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 386. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan, jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskoga suda, (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a) te je zato odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 12. prosinca 2024.

Sudac

Mirna Maržić