Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-519/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nedimu Tanoviću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Podravske banke d.d., OIB: 97326283154, Koprivnica, Opatička 3, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 29. siječnja 2024. poslovni broj Pn-86/2023-45, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Koprivnici od 29. siječnja 2024. poslovni broj Pn-86/2023-45 se ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju s osnova pretrpljene štete iznos od 537.787,60 eura (4.051.059,90 kuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 30. listopada 2008. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, u roku od 15 dana. Istom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 69.901,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja presude 29. siječnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, a pobijanu prvostupanjsku presudu preinači u smislu žalbenih navoda ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru poriče navode žalbe tužitelja i predlaže da drugostupanjski žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja je u cijelosti osnovana.

5. Tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, no međutim u žalbi ne navodi o kojoj bi se to bitnoj povredi radilo, ali čitanjem točke III žalbe moguće je utvrditi da se radi o žalbenom razlogu iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak i 57/11; dalje: ZPP). Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio istaknutu bitnu povredu jer je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude iznio pravni stav da pravo tuženika da uputi poziv tužitelju da podmiri razliku vrijednosti uzrokovanu padom vrijednosti založenih dionica ne predstavlja i njegovu obvezu da po nalogu tužitelja hitno proda založene dionice niti ih je tuženik bio dužan prodati 30. rujna 2008. nakon što je uputio poziv tužitelju kao korisniku kredita da podmiri razliku vrijednosti uzrokovanu padom vrijednosti založenih dionica. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda je vrlo jasno izražen i nisu osnovani navodi tužitelja da zbog toga prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a da li je taj pravni stav osnovan ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Također, ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva, no međutim na tako utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik zaključili 26. ožujka 2007. i 30. travnja 2008. Ugovor o lombardnom kreditu na temelju zaloga vlasničkih vrijednosnih papira. Na takve ugovore o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira primjenjuju se odredbe članka 1025. do 1027. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11.; dalje: ZOO). Prema odredbi članka 1025. ZOO-a proizlazi da ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira banka odobrava kredit u određenom novčanom iznosu uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili trećemu koji na to pristane, a odredbom članka 1027. ZOO-a propisano je da ako korisnik kredita ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit, banka može u svrhu namirenja prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava. Odredbama članka 2. predmetnih Ugovora o lombardnom kreditu zaključenih 26. ožujka 2007. i 30. travnja 2008. stranke su ugovorile da tužitelj kao korisnik kredita može za trajanja kreditnog odnosa prodati vrijednosne papire temeljem kojih mu je odobren kredit isključivo posredstvom Direkcije brokerskih poslova Banke, a novčana sredstva od prodaje zadržavaju se na njegovom računu skrbništva kao blokirana pozicija i služe kao osiguranje za odobreni kredit, time da korisnik kredita ta novčana sredstva može koristiti za kupnju vrijednosnih papira iz Odluke o listi dionica prikladnih za odobrenje margin kredita isključivo posredstvom Direkcije brokerskih poslova Banke i tako kupljeni vrijednosni papiri vode se na skrbničkom računu korisnika kredita u Banci kao blokirana pozicija i služe za pokriće za korišteni lombardni kredit, time da u slučaju prodaje založenih vrijednosnih papira i kupnje drugih kredit mora biti osiguran vrijednošću imovine na skrbi. Citiranim odredbama članka 2. predmetnih Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. i 30. travnja 2008. stranke su ugovorile da radi ostvarenja prava Banke na namirenje iz vrijednosti založenih vrijednosnih papira na skrbi korisnik kredita Banci predaje javnobilježničku ovjerenu neopozivu izjavu kojom ovlašćuje Banku da bez ikakve daljnje suglasnosti proda vrijednosne papire na skrbi i iznos dobiven prodajom prenese u korist računa kredita u iznosu potrebnom za namirenje svih obveza po kreditu.

8. Odredbom članka 12. Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. dano je pravo Banci da proglasi kredit dospjelim i poduzme mjere za naplatu kredita, ako tržišna vrijednost založenih vrijednosnih papira, pokriće kredita vrijednošću imovine na skrbi padne na način da pokriće kredita vrijednošću imovine na skrbi padne za 10 % ili više u odnosu na potrebno pokriće iz članka 2. Ugovora. Također, iz Ugovora o lombardnom kreditu od 26. ožujka 2007. proizlazi da taj ugovor ne predviđa poziv na namirenje/margin call. Odredbom članka 12. točka 3. Ugovora o lombardnom kreditu od 30. travnja 2008. određeno je da ukoliko Banka utvrdi da je efektivna vrijednost korisnikove imovine na računu skrbništva pala 10 % u odnosu na potrebno standardno pokriće za kredit, ovlaštena je pozvati korisnika kredita da na način koji sam odabere udovolji tom uvjetu, dok je točkom 5. i 6. određeno da ako korisnik kredita ne postupi po pozivu i ne iskoristi ni jednu mogućnost za ispunjavanje uvjeta iz članka 3. stavak 1. Ugovora, banka stječe pravo namirenja iz vrijednosti svih vrijednosnih papira na skrbi i naplatom iz sredstava s računa novca, a radi ostvarenja prava Banke na namirenje iz vrijednosti svih vrijednosnih papira na skrbi. Također, korisnik kredita se obvezao Banci predati javnobilježničku ovjerenu neopozivu izjavu kojom ovlašćuje Banku da bez ikakve daljnje suglasnosti izvrši prodaju vrijednosnih papira na skrbi i iznos dobiven prodajom, jednako kao i novčana sredstva na računu novca, prenese u korist računa kredita u iznosu potrebnom za namirenje svih obveza po kreditu, u obliku i sadržaju koji je prilog Ugovoru. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je prema ugovoru tuženik imao pravo, ali ne i obvezu, kredit proglasiti dospjelim i poduzeti radnje radi naplate istog odnosno pristupiti namirenju prodajom založenih dionica jer iz navedenih ugovornih odredbi ne proizlazi da bi kreditor bio dužan vrijednosne papire prodati i naplatiti se iz ostvarene vrijednosti odmah idući dan, ako korisnik kredita ne postupi po pozivu kreditora i ne iskoristi ni jednu od mogućnosti za ispunjenje uvjeta iz članka 3. stavak 1. Ugovora, odnosno ne podmiri razliku vrijednosti prouzročenu padom vrijednosnih papira na skrbi u novcu, ne dade u skrbništvo nove vrijednosne papire ili ne otplati kredit u cijelosti. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u rujnu 2008. tuženiku dao usmeni nalog da se prodaju sve založene dionice kako bi se naplatile njegove obveze po predmetnim kreditima te da je taj nalog ponovio i u listopadu 2008. U odnosu na ovako utvrđene činjenice prvostupanjski sud je prihvatio stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio u rješenju od 26. listopada 2022. da je margin call pravo banke/vjerovnika da po pozivu korisniku kredita isti podmiri razliku vrijednosti uzrokovanu padom vrijednosti založnih dionica, ali ne i pravo dužnika. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o obvezi tuženika da po nalogu tužitelja hitno proda založene dionice niti je tuženik bio dužan prodati dionice 30. listopada 2008. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu štete tužitelju od strane tuženika, jer tuženik nije protupravno niti protivno sklopljenim ugovorima poduzeo radnje niti je propustio poduzeti dužne radnje čime bi tužitelju uzrokovao štetu zbog čega tuženik ne odgovara tužitelju za eventualno nastalu štetu kao razliku tržišne vrijednosti založenih dionica na dan 30. listopada 2008. i kupoprodajne cijene koja je ostvarena prodajom založenih dionica. Radi navedenih razloga prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, no međutim na tako utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su parnične stranke zaključile dva ugovora o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira, a koji ugovor propisuju odredbe članka 1025. do 1027. ZOO-a. Prema citiranim zakonskim propisima ugovorom o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira banka odobrava kredit u određenom novčanom iznosu uz osiguranje zalogom vrijednosnih papira koji pripadaju korisniku kredita ili trećemu koji na to pristane. Ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ugovor mora sadržavati naznaku vrijednosnih papira koji se zalažu, tvrtku i sjedište, odnosno ime i prebivalište imatelja papira, iznos i uvjete odobrenog kredita te iznos i vrijednost papira koji je uzet u obzir za odobrenje kredita. Ako korisnik ne vrati po dospjelosti dobiveni kredit, banka može, u svrhu namirenja, prodati založene vrijednosne papire prema pravilima založnog prava. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda o zaključenju Aneksa ugovora od 30. travnja 2008. proizlazi da je dospjelost tog Ugovora bila 31. prosinca 2008., a Ugovor od 26. ožujka 2007. dospio je 5. siječnja 2009. kada je tuženik otkazao daljnje korištenje tog Ugovora. Kada bi utvrđene činjenice upućivale da bi tuženik naplatu kredita mogao izvršiti tek nakon njegove dospjelosti, primjenom odredbe članka 1027. ZOO-a tuženik je mogao prodati založene vrijednosne papire tužitelja tek nakon dospjelosti oba lombardna kredita i u tom slučaju doista takvim postupkom tuženik ne bi prouzročio tužitelju nikakvu štetu. Također, po ocjeni ovoga suda prema Ugovoru od 30. travnja 2008. u članku 12. ugovorena je mogućnost pozivanja tužitelja da u slučaju pada većeg od 10 % efektivne vrijednosti tužiteljeve imovine na računu skrbništva tužitelj na jedan od načina iz članka 12. stavak 4. Ugovora udovolji tom uvjetu. Ukoliko tužitelj ne udovolji tom uvjetu na jedan od načina koji predviđa tim člankom Ugovora, tuženik u tom slučaju stječe pravo namirenja iz vrijednosti svih vrijednosnih papira. Međutim, po ocjeni ovoga suda, to nije obveza tuženika, već njegov izbor. Po ocjeni ovoga suda ostavljena je prosudba tuženiku da li će prodati cijeli portfelj dionica tužitelja ili samo onaj dio koji je bio potreban da se omjer dobivenog kredita i vrijednost portfelja vrati u ugovorene okvire tako da tuženik kada nije prodao dionice tužitelja nakon što tužitelj nije udovoljio pozivu iz članka 12. Ugovora nije time odgovoran za štetu koja se sastoji u smanjenju vrijednosti njegovih dionica.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u ovom predmetu svojom odlukom od 26. listopada 2022. poslovni broj Rev-1151/2013-2 kao odlučne činjenice koje su bitne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio dospjelost oba Ugovora o kreditu te nepostojanje ugovorne odredbe da u slučaju neispunjavanja poziva na namirenje od strane tužitelja postoji obveza tuženika da pristup namirenju prodajom založenih dionica tužitelja, a prvostupanjski sud je u nastavku postupka bezrezervno podržao takav stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Međutim, u konkretnom slučaju trenutak dospjelosti oba Ugovora o kreditu i nepostojanje obveze tuženika da nakon što tužitelj ne postupi po pozivu za namirenje i udovolji tom uvjetu nema obvezu pristupiti namirenju prodajom založenih dionica tužitelja nisu odlučne činjenice za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom predmetu. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u svom iskazu kao stranka izjavio da je nakon što je tuženik uputio poziv za namirenje iz članka 12. Ugovora u rujnu i listopadu mjesecu 2008., on obavijestio banku da više ne može namirivati u dionicama pokriće za kredit te je dao nalog banci da proda sve njegove dionice kako bi se naplatile njegove obveze po predmetnim kreditima. Odredbom članka 2. stavak 3. oba Ugovora o lombardnom kreditu stranke su ugovorile da tužitelj kao korisnik kredita može za vrijeme trajanja kreditnog odnosa prodati vrijednosne papire temeljem kojih mu je odobren kredit i to isključivo posredstvom Direkcije brokerskih poslova banke, a novčana sredstva od prodaje zadržavaju se na njegovom računu skrbništva kao blokirana pozicija i služi kao osiguranje za odobreni kredit. Dakle, iako je tuženik na predmetnim dionicama stekao založno pravo koje je upisano u javnim knjigama, zbog čega tužitelj ne bi mogao prodavati te dionice za vrijeme dok na njima postoji založno pravo, parnične stranke su ugovorile izuzetak od tog pravila na način da je tužitelj, iako je tuženik na tim dionicama stekao založno pravo, mogao isključivo tuženiku dati nalog da proda vrijednosne papire temeljem kojih mu je odobren kredit i u tom slučaju novac dobiven prodajom tih vrijednosnih papira bi bio zadržan na računu skrbništva i služio bi tuženiku za osiguranje odobrenog kredita. To znači da je tuženik iz tih novčanih sredstava dobivenih prodajom tih dionica mogao naplatiti svoje tražbine u trenutku dospjelosti Ugovora o kreditu.Tijekom ovog postupka tuženik nije osporavao navode tužitelja iz njegovog iskaza da je on dao nalog tuženiku da proda njegove dionice nakon što nije mogao osigurati potrebno standardno pokriće za kredit sukladno odredbama Ugovora, a kako bi se naplatile njegove obveze po predmetnim Ugovorima. S obzirom na odredbu članka 2. stavak 3. oba Ugovora o lombardnom kreditu tuženik je sukladno toj ugovornoj odredbi određen kao investicijsko društvo, a tužitelj je bio klijent, a sve sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 5. i 11. Zakona o tržištu kapitala ("Narodne novine" broj 88/08., 146/08. i 74/09.; dalje: Zakon) koji je s obzirom na vrijeme zaključenja ovih Ugovora regulirao tržište kapitala. S obzirom da iz činjenica koje su naprijed navedene proizlazi da je tužitelj dao nalog tuženiku da proda sve njegove dionice za vrijeme trajanja Ugovora o lombardnom kreditu, proizlazi da se radi o nalogu iz članka 78. stavak 1. Zakona. Prema odredbi članka 78. stavak 3. Zakona o tržištu kapitala tuženik kao investicijsko društvo mogao je ne prihvatiti nalog za prodaju dionica tužitelja, tj. svog klijenta, no međutim u tom slučaju je temeljem odredbe članka 81. stavak 1. Zakona trebala o odbijanju naloga odmah obavijestiti tužitelja kao svog klijenta i pri tome navesti razlog odbijanja naloga. U konkretnom predmetu tuženik ne osporava da je od tužitelja dobio nalog da proda njegove dionice zbog čega je po ocjeni ovoga suda, s obzirom da nije niti tvrdio da bi taj nalog odbio, bio dužan postupiti po njegovom nalogu i sve njegove dionice koje su bile kao zalog oba kredita prodati odmah nakon zaprimanja njegovog naloga. Prema odredbi članka 78. stavak 4. Zakona ako ovim Zakonom nije drugačije propisano, na nalog klijenta primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima pa prema tome i odredba članka 765. ZOO-a prema kojoj je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije postupio po nalogu tužitelja iz rujna i listopada 2008. da proda sve njegove dionice koje su služile za osiguranje kredita već je s prodajom započeo tek 7. siječnja 2009. i prodajom ostvario iznos od 1.734.064,93 kune, a da je dionice tužitelja prodao nakon što je od njega dobio nalog iz članka 78. stavak 1. Zakona, za iste bi ostvario iznos od 5.786.024,80 kuna, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Dalibora Posavca, a na čiji nalaz stranke nisu imale primjedbi. Dakle, iz navedenog proizlazi da je zbog nepostupanja po nalogu tužitelja u smislu odredbe članka 2. stavak 3. Ugovora o lombardnom kreditu te članka 78. stavak 1. Zakona tužitelj prodajom tih dionica ostvario manji iznos od 4.051.059,87 kuna, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Također, iz utvrđenih činjenica koje prvostupanjski sud navodi u svojoj presudi, da je tužitelj dao usmeni nalog da tuženik proda njegove založene dionice kako bi se time naplatile njegove obveze po predmetnim kreditima, a u tom trenutku vrijednost njegovih dionica je bila veća od iznosa tražbine po kreditima, ima po ocjeni ovog suda sve uvjete da se takav njegov zahtjev temeljem odredbe članka 1024. stavak 2. ZOO-a može smatrati zahtjevom tužitelja za vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje.

11. Međutim, po ocjeni ovoga suda naprijed navedeni iznos od 4.051.059,87 kuna ne predstavlja štetu koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da izvrši nalog tužitelja sukladno odredbi članka 2. stavak 3. Ugovora i članka 78. stavak 1. Zakona i to iz razloga što je od iznosa dobivenog prodajom dionica tuženik po dospjelosti ili po zahtjevu tužitelja za vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, imao pravo naplatiti svoje tražbine iz Ugovora o kreditima. Zbog toga eventualna šteta koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da ispuni nalog o prodaji dionica predstavljao bi razliku između iznosa koji bi se dobio za prodaju dionica da su one prodane nakon što je tužitelj dao nalog za prodaju 28. listopada 2008. i visine tražbine tuženika za oba kredita nakon njihove dospjelosti odnosno u trenutku davanja zahtjeva za vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, a koju činjenicu prvostupanjski sud zbog svog pogrešnog pravnog stava nije utvrđivao tijekom ovog postupka. Radi naprijed navedenog proizlazi da zbog pogrešnog pravnog stava o tome što predstavlja odlučne činjenice u ovom postupku i zbog propusta prvostupanjskog suda da primijeni odredbu članka 2. stavak 3. Ugovora o lombardnom kreditu i članak 78. stavak 1. Zakona nije utvrđivao visinu tražbine tuženika po oba Ugovora o kreditu nakon njihove dospjelosti ili u trenutku zahtjeva tužitelja za vraćanje kredita prije roka za vraćanje, a koja visina tražbine je od utjecaja za utvrđivanje visine štete koju tužitelj eventualno trpi zbog propusta tuženika da postupi po njegovom nalogu za prodaju dionica, proizlazi da prvostupanjski sud za sada nije pravilno primijenio niti materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Zbog toga je valjalo temeljem odredbe članka 370. ZPP-a uvažiti žalbu tužitelja te ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi visinu tražbine tuženika po oba Ugovora o lombardnom kreditu na dan njihove dospjelosti, odnosno u trenutku zahtjeva tužitelja za vraćanje kredita prije roka za vraćanje te će taj iznos odbiti od iznosa za koji bi bile prodane dionice tužitelja da je tuženik odmah nakon 28. listopada 2008. ispunio nalog za prodaju dionica tužitelja, a koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer samo ta eventualna razlika predstavlja stvarni iznos štete koju tužitelj trpi zbog propusta tuženika da postupi po njegovom nalogu za prodaju dionica te će nakon toga ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Koprivnica, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković