Poslovni broj: Gž-3292/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici ABC, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika [trgovačko društvo], [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetniku u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3498/2023-22 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3498/2023-22 od 16. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženom [trgovačko društvo], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.952,08 eura (tisućudeveststopedesetdva eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos 0,97 eur od dana 31.8.2005 do isplate

- na iznos 3,52 eur od dana 30.9.2005 do isplate

- na iznos 1,72 eur od dana 31.10.2005 do isplate

- na iznos 2,44 eur od dana 30.11.2005 do isplate

- na iznos 1,48 eur od dana 31.12.2005 do isplate

- na iznos 1,65 eur od dana 31.1.2006 do isplate

- na iznos 5,65 eur od dana 31.10.2008 do isplate

- na iznos 11,71 eur od dana 31.1.2009 do isplate

- na iznos 17,24 eur od dana 28.2.2009 do isplate

- na iznos 7,21 eur od dana 31.3.2009 do isplate

- na iznos 10,42 eur od dana 30.4.2009 do isplate

- na iznos 5,84 eur od dana 31.5.2009 do isplate

- na iznos 6,89 eur od dana 30.6.2009 do isplate

- na iznos 4,87 eur od dana 31.7.2009 do isplate

- na iznos 5,78 eur od dana 31.8.2009 do isplate

- na iznos 4,41 eur od dana 30.9.2009 do isplate

- na iznos 3,03 eur od dana 31.10.2009 do isplate

- na iznos 6,44 eur od dana 30.11.2009 do isplate

- na iznos 8,53 eur od dana 31.12.2009 do isplate

- na iznos 13,29 eur od dana 31.1.2010 do isplate

- na iznos 14,20 eur od dana 28.2.2010 do isplate

- na iznos 20,50 eur od dana 31.3.2010 do isplate

- na iznos 19,24 eur od dana 30.4.2010 do isplate

- na iznos 19,13 eur od dana 31.5.2010 do isplate

- na iznos 32,76 eur od dana 30.6.2010 do isplate

- na iznos 39,35 eur od dana 31.7.2010 do isplate

- na iznos 46,85 eur od dana 31.8.2010 do isplate,

- na iznos 46,51 eur od dana 30.9.2010 do isplate

- na iznos 39,63 eur od dana 31.10.2010 do isplate

- na iznos 48,80 eur od dana 30.11.2010 do isplate

- na iznos 68,27 eur od dana 31.12.2010 do isplate

- na iznos 56,24 eur od dana 31.1.2011 do isplate

- na iznos 61,51 eur od dana 28.2.2011 do isplate

- na iznos 56,01 eur od dana 31.3.2011 do isplate

- na iznos 54,49 eur od dana 30.4.2011 do isplate

- na iznos 74,73 eur od dana 31.5.2011 do isplate

- na iznos 85,86 eur od dana 30.6.2011 do isplate

- na iznos 97,81 eur od dana 31.7.2011 do isplate

- na iznos 102,77 eur od dana 31.8.2011 do isplate

- na iznos 81,73 eur od dana 30.9.2011 do isplate

- na iznos 78,86 eur od dana 31.10.2011 do isplate

- na iznos 79,66 eur od dana 30.11.2011 do isplate

- na iznos 81,67 eur od dana 31.12.2011 do isplate

- na iznos 89,27 eur od dana 31.1.2012 do isplate

- na iznos 433,14 eur od dana 9.2.2012 do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženom [trgovačko društvo], [osobni identifikacijski broj], da HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.798,63 eura (tisućusedamstodevedesetosam eura i šezdesettri centa) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, sa zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama."

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuženiku dosude troškovi postupka, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11) ZPP, na koju izrijekom upućuje tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta uslijed ništetnosti odredbe ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 28. lipnja 2005. u kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF.

8. Nije sporno da je ugovorom o kreditu tuženik, odnosno njegov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 29.083,00 švicarskih franaka (CHF), radi kupnje motornog vozila, na rok otplate kredita od sedam godina.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa anuiteta koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03).

12 Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi ukupno 1.952,08 eura.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 - u nastavku ZZP/22), te članka 502.c ZPP.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF), u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 126. ZZP/22, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/22 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača vezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 - u nastavku ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja (obzirom da je tuženik odustao od predloženog dokaza za saslušanje svjedokinja NL i DLO), čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

17. Kako je sporna odredba konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

18. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO. 20. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici od 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosnodo prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenim pravnim shvaćanjima, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (12. svibnja 2023.), tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 12. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, a povećanje tužbenog zahtjeva nakon vještačenja temelji se na istoj činjeničnoj osnovi, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

22. Žalbeni prigovor tuženika u svezi tzv. negativne razlike također je trebalo odbiti, jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedene odredbe potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

23. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine razlike anuiteta pa do isplate. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovi povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

25. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, već da je isti sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti, također je neosnovan jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

26. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

27. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, a obračun parničnog troška tuženik nije osporio. 28. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP, pa je odlučeno kao u izreci.

Split, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić