Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-544/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović kao članice, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Ivana Papić Jurić, u pravnoj stvari tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Stipanka Mandac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 59, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3552/2021-23 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3552/2021-23 od 9. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.436,01 EUR / 33.423,13 kn, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 21,64 € od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 23,24 € od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 23,92 € od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 18,48 € od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 14,47 € od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 15,54 € od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 17,65 € od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 17,46 € od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 15,33 € od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 19,33 € od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 22,54 € od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 27,11 € od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 26,06 € od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 32,26 € od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 31,09 € od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 33,38 € od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 53,21 € od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 49,13 € od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 61,60 € od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 57,29 € od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 50,36 € od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 64,99 € od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 83,60 € od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 70,42 € od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 75,04 € od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 69,16 € od 10.04.2011. do isplate,

- na iznos od 70,22 € od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 95,16 € od 10.06.2011. do isplate,

- na iznos od 97,60 € od 10.07.2011. do isplate,

- na iznos od 118,04 € od 12.08.2011. do isplate,

- na iznos od 107,37 € od 07.09.2011. do isplate,

- na iznos od 95,69 € od 09.10.2011. do isplate,

- na iznos od 93,59 € od 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 92,70 € od 09.12.2011. do isplate,

- na iznos od 98,22 € od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 103,03 € od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 103,68 € od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 100,35 € od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 102,60 € od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 104,13 € od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 101,55 € od 08.07.2012. do isplate,

- na iznos od 102,23 € od 09.08.2012. do isplate,

- na iznos od 100,29 € od 08.09.2012. do isplate,

- na iznos od 96,09 € od 07.10.2012. do isplate,

- na iznos od 100,56 € od 11.11.2012. do isplate,

- na iznos od 102,71 € od 09.12.2012. do isplate,

- na iznos od 101,21 € od 10.01.2013. do isplate,

- na iznos od 92,77 € od 09.02.2013. do isplate,

- na iznos od 99,94 € od 09.03.2013. do isplate,

- na iznos od 100,56 € od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 97,75 € od 10.05.2013. do isplate,

- na iznos od 89,02 € od 09.06.2013. do isplate,

- na iznos od 88,80 € od 07.07.2013. do isplate,

- na iznos od 90,95 € od 10.08.2013. do isplate,

- na iznos od 94,38 € od 04.09.2013. do isplate,

- na iznos od 99,15 € od 12.10.2013. do isplate,

- na iznos od 96,69 € od 10.11.2013. do isplate,

- na iznos od 98,43 € od 08.12.2013. do isplate,

- na iznos od 100,40 € od 12.01.2014. do isplate,

- na iznos od 101,63 € od 12.02.2014. do isplate,

- na iznos od 104,22 € od 09.03.2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.769,46 EUR / 13.332,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.115,27 EUR / 15.937,50 kn."

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja KB protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, s kojom je kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu odobren za kupnju vozila, broj 628-50-3938426 od 26. veljače 2007., solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića 26. veljače 2007. pod brojem OV- 3844/07, za isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 4.436,01 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove, jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao preplatu u tom iznosu.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, u Zagrebu 26. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu, broj 628-50-3938426, koji je 26. veljače 2007. javnobilježnički potvrđen,

- da je u čl. 1. Ugovora ugovoren iznos kredita od 29.567,30 CHF po srednjem tečaju po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je rok otplate 84 mjeseca (čl. 4. ugovora o kreditu),

- da je namjena kupnja novog vozila (čl. 6. ugovora o kreditu),

- da se kredit imao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. ugovora o kreditu).

- da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa izvršavao svoju ugovornu obvezu odnosno otplaćivao predmetni kredit te ga je u cijelosti otplatio,

- da je u tijeku trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković proizlazi da je razlika koju je tužitelj stvarno platio u utuženom razdoblju na ime tečajne razlike iznosi 33.427,77 kunu,

- da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković jer je isti jasan, stručan i argumentiran.

10. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, nakon što je utvrdio da su ništetne ugovorene odredbe u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, naložio tuženiku isplatu stečenog bez osnove.

11. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, zasnovan na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, utvrđujući kako je, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, tužitelj platio više radi porasta važećeg tečaja za CHF, na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, ukupno 33.427,77 kn /4.436,01 eura.

12. Ovdje prvenstveno valja napomenuti da je u pitanju parnica koja je pokrenuta nakon što je određeni broj potrošačkih udruga pokrenuo parnični postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu odredbe članka 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07).

13. Pri tome je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnove porasta važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, pozivom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Naime, navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. pa bi zastarni rok istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. pa kako je predmetna tužba podnesena 29. travnja 2021., to je ista podnesena prije isteka zastarnog roka.

14. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja kada je prihvaćen tužbeni zahtjev.

15. Naime, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo iz čega proizlazi da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

16. Tako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim većim što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

17. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

18. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. U tom kontekstu načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

20. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, radi čega je navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Odredbom čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF.

22. Naime, nije sporno da je valutna klauzula dopuštena odredbama ZOO-a. Međutim, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

23. Polazeći od odredbe čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) presuda pod posl.br P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2014. te presuda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske je obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

24. Naime, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Utvrđujući kako tuženik nije dokazao okolnosti da je u konkretnom slučaju tuženik ispoštovao načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije sklapanja ugovora, odnosno da je obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to je pravilno sud prvog stupanja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u dijelu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori te ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene o promjeni sope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

27. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. točku (b), članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

28. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom (kupnja vozila Seat), gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

29. U odnosu na žalbu tuženika protiv odluke o troškovima postupka, za navesti je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženiku ne pripada zatraženi trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da mu zbog takvog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, nisu nastali posebni troškovi zastupanja, koji stav je istovjetan pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 1249/2021-2 od 1. ožujka 2022.

30. Slijedom navedenog, trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu.

Split, 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević