Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-901/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Alenke Lešić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Zlatane Bihar, članice vijeća, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 31. svibnja 2023., poslovni broj: P-547/2019-38 koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-547/2019-47 od 16. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja ĆO i tuženika Addiko bank d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 31. svibnja 2023., poslovni broj: P-547/2019-38 koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-547/2019-47 od 16. rujna 2024.

II. Odbijaju se tužitelj ĆO i tuženik Addiko bank d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, ispravljenom rješenjem od 16. rujna 2024., odlučeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 326-94/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. rujna 2005. godine, a solemnizirali dana 19. rujna 2005. godine kod Javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule, broj ovjere OU1122/05, a koja glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adriabank d.d.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. », pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.807,53 EUR (21.153,24 kn), zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 12,38 eura/ 93,27 kuna počev od 1.10.2007. godine do isplate; na iznos od 12,34 eura/ 92,99 kuna počev od 19.11.2007. godine do isplate; na iznos od 12,48 eura/ 94,03 kuna počev od 30.11.2007. godine do isplate; na iznos od 12,40 eura/ 93,43 kuna počev od 2.1.2008. godine do isplate; na iznos od 12,61 eura/ 95,01 kuna počev od 1.2.2008. godine do isplate; na iznos od 12,72 eura/ 95,82 kuna počev od 29.2.2008. godine do isplate; na iznos od 48,74 eura/ 367,25 kuna počev od 31.3.2008. godine do isplate; na iznos od 47,49 eura/ 357,79 kuna počev od 30.4.2008. godine do isplate; na iznos od 46,96 eura/ 353,81 kuna počev od 2.6.2008. godine do isplate; na iznos od 47,48 eura/ 357,77 kuna počev od 30.6.2008. godine do isplate; na iznos od 46,57 eura/ 350,89 kuna počev od 31.7.2008. godine do isplate; na iznos od 46,56 eura/ 350,77 kuna počev od 1.9.2008. godine do isplate; na iznos od 47,00 eura/ 354,14 kuna počev od 1.10.2008. godine do isplate; na iznos od 79,78 eura/ 601,11 kuna počev od 3.11.2008. godine do isplate; na iznos od 75,67 eura/ 570,13 kuna počev od 2.12.2008. godine do isplate; na iznos od 80,68 eura/ 607,89 kuna počev od 31.12.2008. godine do isplate; na iznos od 81,37 eura/ 613,05 kuna počev od 2.3.2009. godine do isplate; na iznos od 81,62 eura/ 614,95 kuna počev od 30.3.2009. godine do isplate; na iznos od 80,54 eura/ 606,83 kuna počev od 23.6.2009. godine do isplate; na iznos od 80,62 eura/ 607,45 kuna počev od 23.6.2009. godine do isplate; na iznos od 79,03 eura/ 595,47 kuna počev od 30.6.2009. godine do isplate; na iznos od 77,84 eura/ 586,45 kuna počev od 30.6.2009. godine do isplate; na iznos od 78,02 eura/ 587,84 kuna počev od 31.7.2009. godine do isplate; na iznos od 78,49 eura/ 591,35 kuna počev od 31.8.2009. godine do isplate; na iznos od 78,33 eura/ 590,14 kuna počev od 30.9.2009. godine do isplate; na iznos od 77,63 eura/ 584,94 kuna počev od 31.10.2009. godine do isplate; na iznos od 78,61 eura/ 592,25 kuna počev od 30.11.2009. godine do isplate; na iznos od 79,36 eura/ 597,91 kuna počev od 31.12.2009. godine do isplate; na iznos od 80,47 eura/ 606,30 kuna počev od 31.1.2010. godine do isplate; na iznos od 80,06 eura/ 603,24 kuna počev od 28.2.2010. godine do isplate; na iznos od 81,61 eura/ 614,87 kuna počev od 17.4.2010. godine do isplate; na iznos od 81,16 eura/ 611,51 kuna počev od 14.5.2010. godine do isplate; na iznos od 81,65 eura/ 615,16 kuna počev od 18.6.2010. godine do isplate; na iznos od 86,82 eura/ 654,16 kuna počev od 17.7.2010. godine do isplate; na iznos od 85,59 eura/ 644,85 kuna počev od 14.8.2010. godine do isplate; na iznos od 88,77 eura/ 668,84 kuna počev od 25.9.2010. godine do isplate; na iznos od 87,47 eura/ 659,05 kuna počev od 23.10.2010. godine do isplate; na iznos od 85,47 eura/ 644,01 kuna počev od 22.11.2010. godine do isplate; na iznos od 89,21 eura/ 672,12 kuna počev od 20.12.2010. godine do isplate; na iznos od 84,69 eura/ 638,11 kuna počev od 30.6.2011. godine do isplate; na iznos od 89,29 eura/ 672,76 kuna počev od 31.7.2011. godine do isplate; na iznos od 86,68 eura/ 653,12 kuna počev od 9.9.2011. godine do isplate; na iznos od 25,27 eura/ 190,41 kuna počev od 9.9.2011. godine do isplate; po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 20.106,25 kn /2.668,56 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje na navedeni iznos teku počev od 31.5.2023.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužitelj prema tuženiku preko iznos parničnog troška priznatog u stavku III izreke sa kamatom na isti, te tuženik prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., 80/22.,114/22.,153/23., dalje: ZPP), kao i zbog odluke o troškovima postupka sadržajno s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak sastava žalbe i sudsku pristojbu.

3. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u prvostupanjskoj presudi pravovremenu žalbu je izjavio tužitelj iz žalbenog razloga bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužitelju dosude i daljnji nepriznati troškovi. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe i sudsku pristojbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranaka nisu neosnovane.

6. Postupajući u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenjeno da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se u svemu može ispitati.

7. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o konačnom tužbenom zahtjevu postavljenom 2. veljače 2023., u iznosu po izračunu financijskog vještaka.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. u vezi sa člancima 186. 190., 191. i 193. ZPP. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim odredbi ugovora o kreditu od 16. rujna 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i zahtijeva isplatu kunskog iznosa koji je pretplatio u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, uz napomenu da će određeni tužbeni zahtjev postaviti nakon što to odredi prvostupanjski sud i poziva se na odredbu članka 186. b stavak 4. i 5. ZPP. Suprotno navodima samog tužitelja u tužbi i tuženika u žalbi ne radi se o stupnjevitoj tužbi, jer prvostupanjski sud nije nalagao tuženiku (niti je to bilo potrebno) polaganje računa, a tužbeni zahtjev je konačno postavljen nakon financijskog vještačenja. Nakon što je tuženik dostavio dokumentacije ( kako je odredio prvostupanjski sud temeljem članka 233. ZPP, na ročištu od 7. studenog 2019.) tužitelj je 23. siječnja 2020. postavio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 21.484,39 kn, a tužbeni zahtjev je konačno postavio podneskom od 2. veljače 2023. nakon što je financijski vještak otklonio sve primjedbe tuženika. Dakle, može se smatrati da je tužitelj usklađivao tužbeni zahtjev u skladu s dokumentacijom i vještačenjem, a da je djelomično preinačavao ili povlačio tuženi zahtjev. S obzirom na okolnosti to je i svrsishodno, za rješavanje odnosa stranaka, sve kao je obrazložio i prvostupanjski sud.

9. Tužitelj je potrošač, jer je tužitelj kredit zaključio i koristio kao fizička osoba za adaptaciju kuće, a za što mu je kredit i odobren od strane tuženika.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih anuiteta kredita temeljem ništetnosti dijela odredbe članka 3. stavak. 1. Ugovora o kreditu koji je sklopljen pod brojem 326-94/2005 16. rujna 2005. solemniziran kod javnog bilježnika a kojim je ugovornim odredbama određeno da je kamata promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Kredit se otplaćuje u 120 jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju švicarskog franka kod tuženika na dan plaćanja, odnosno dospijeća.

11. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (članak 8. ZPP) utvrdio:

- da je između stranaka 16. rujna 2005. za adaptaciju kuće sklopljen Ugovor o kreditu za novčani iznos od 108.000,00 CHF na 10 godina, koji se tužitelj obvezao vratiti u 120 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, koji je kredit u cijelosti otplaćen u rujnu 2011.,

- da je odredbom članka 3. Ugovora određeno da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,25% ali je promjenjiva uz suglasnost stranaka da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu obavljati promjene ugovorene kamatne stope i način obračuna i naplate u skladu sa važećom Odlukom tuženika (članak 6. Ugovora),

- da je banka mijenjala kamatne stope i to u početku ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%, a nakon povećanjem 31. kolovoza 2007. na 5,50%, 29. veljače 2008. na 6,20%, 30. rujna 2008. na 6,75 % i 31. svibnja 2011. na 6,50%,

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je u razdoblju otplate kredita u odnosu na inicijalnu kamatnu stopu od 4,50% pa do konačno povišene kamatne stope ukupan iznos razlike u mjesečnim anuitetima iznosi ukupno 21.153,24 kn (2.807,52 eura) uz obračun više plaćenih mjesečnih iznosa koji je trebao biti isplaćen prema otplatnom planu uz primjenu početne kamatne stope od 5,25% i glavnicu vezanu uz švicarski franak po tečaju na dan isplate kredita,

- da banka i tužitelj kao korisnik kredita prije sklapanja Ugovora nisu posebno pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama banke.

12. Prvostupanjski sud je s obzirom na navedena utvrđenja zaključio, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništava u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), a vezno za odredbe članka 47. i 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91. do 88/01., dalje: ZOO/91.), odnosno sada članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO/05.) sukladno kojim je propisano da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, pa kako ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao unošenjem u isti neodređene formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje prema odluci banke, smatra da je tužena mogla postupiti kako je htjela, što je suprotno zakonskom načelu jer je time od samoga početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, budući da formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi omogućava potrošačima samo uvid u visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne mogu ocijeniti razlozi i kretanje kamatne stope tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja, pa tako promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva. Smatra, da je odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezna i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a da pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora.

13. Cijeneći članak 83. Zakona o zaštiti potrošača, navodima da je kamata faktično cijena a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje jednostrano, prema odluci banke, bez formiranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, pa smatra da tuženik nema ovlaštenja mijenjati kamatnu stopu po svom nahođenju jednostrano i time visinu obveze tužitelja, a pozivom na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. u slučaju "Franak", povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, smatra da banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama ali ne na štetu potrošača. Ukazuje da je nezakonito postupanje banaka otklonjeno u kasnijem poslovanju nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga zaključuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika, kojima ukazuje, vezano za zaključak suda prvog stupnja za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 16. rujna 2005., kojim je tuženik bio ovlašten vršiti promjenu kamatne stope sukladno Općim uvjetima poslovanja banke bez posebnog definiranja parametara promjenjivosti, treba istaknuti da je žalba tuženika neosnovana obzirom na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15.) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presuda Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, suprotno žalbenim navodima tuženika, obvezuje prvostupanjski sud, pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. Prema tome, osnova odgovornosti tuženika utvrđena je navedenom pravomoćnom presudom slijedom navedenog na tu okolnost nije mogla utjecati činjenica da li se radi o naknadi štete ili stjecanja bez osnove, obzirom, da je došlo do kod tužitelja do štete kada je takvim postupanjem tuženika preplaćen i naplaćen zatraženi iznos, na što pravilno ukazuje i sud prvog stupnja.

15. Odredbom članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. ZZP iz 2007. godine (stupio na snagu 30. srpnja 2007.).

16. Postupajući na navedeni način, primjenjujući mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora a putem te ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na promjenu cijene (kamatu), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO/91., odnosno članka 247. ZOO/05., koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, obzirom tužitelju nije moglo biti poznato u koliko će kamatna stopa narasti, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu tih ugovornih odredbi.

17. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev-3142/2918 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP. To se u predmetnom postupku i primjenjuje u odnosu na tuženika obzirom je upravo i vezano za zahtjev tužitelja prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 i odlučeno da je tuženik u ovom postupku od 31. srpnja 2005. pa do 5. srpnja 2012., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, kada prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno u razdoblju od 07. kolovoza 2007. pa do 5. srpnja 2012. suprotno odredbama člana 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. Odluka o zaštiti kolektivnih interesa potrošača odnosi se na sve kreditne ugovore.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13. EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12., te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13., koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

19. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

20. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i slijedom toga obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (članak 104. ZOO/91. i članka 323. ZOO(05.) koja je i visina na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tuženik nije osporavao matematički izračun vještaka na način da bi iznio razloge zbog kojih ne prihvaća takav izračun. Visina anuiteta je obračunata u CHF na dan dospijeća, jer je i način otplate kredita u kunama u protuvrijednosti za švicarski franak.

21. Vezano za utvrđenje ništavosti, kao prethodno pitanje, predmetne ugovorne odredbe, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članak 109. ZOO/91. i članak 328. ZOO/05.

22. Ni žalbeni razlog glede prigovora zastare nije osnovan i pravilno je odbijen od strane prvostupanjskog suda.

23. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. O navedenom pravnom pitanju izneseno je mišljenje i pravni stav u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., kojom je odlučeno povodom izvanredne revizije i postavljenog pravnog pitanja, predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu člankom 388. ZOO/91. i sada člankom 241. ZOO/05. kao i radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju navedenih odredbi ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Računajući da se cijeni opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 371. ZOO/91. i članka 225. ZOO/05. koji bi počeo teći u momentu pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to 13. lipnja 2014., time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. ( poštom preporučeno), zastara nije nastupila.

24. Odluka o trošku postupka je pravilna, uzimajući u obzir radnje koje je tužitelj poduzeo i u skladu je s vrijednošću predmeta spora. Pravilno je tužitelju nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer to nije radnja koja je potrebna u ovom postupku. Nadalje, podnescima od 20. siječnja 2020. i 1. veljače 2023. tužitelj specificira tužbeni zahtjev u odnosu na iznose koje zahtijeva da mu tuženik isplati, a u tužbi nije postavio određeni zahtjev za isplatu, pa je pravilno priznat trošak tih podnesaka od 25% vrijednosti. U spisu podneska od 25. veljače 2020. i 12. studenog 2020. nema, uz napomenu da trošak podnesak od 25. veljače 2020. tužitelj troškovnikom nije niti tražio. Kako je tužitelj postavio zahtjev nakon provedenog vještačenja i dodatnog očitovanja vještaka, tuženik nema pravo na priznanje troška za smanjeni tužbeni zahtjev (za 329,15 kn), a tužitelj je sa svojim zahtjevom za troškove postupka unutar raspona za priznanje troškova.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 368. ZPP, kao u izreci.

26. Kako sa žalbama nisu uspjeli, odbijeni su tužitelj i tuženik i sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka (članka 166. stavak 1. ZPP).

U Sisku 12. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja