Poslovni broj Gž-3307/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica PK i ostali odvjetnici iz [trgovačko društvo] iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-29/2023 od 18. listopada 2024., dana 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-29/2023 od 18. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici TK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 2.560,77 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 10,85 € tekućim od 01.11.2008.

na iznos od 11,72 € tekućim od 01.01.2009.

na iznos od 13,82 € tekućim od 01.02.2009.

na iznos od 14,74 € tekućim od 01.03.2009.

na iznos od 11,85 € tekućim od 01.04.2009.

na iznos od 12,31 € tekućim od 01.05.2009.

na iznos od 8,53 € tekućim od 01.06.2009.

na iznos od 5,31 € tekućim od 01.07.2009.

na iznos od 6,03 € tekućim od 01.08.2009.

na iznos od 7,89 € tekućim od 01.09.2009.

na iznos od 7,68 € tekućim od 01.10.2009.

na iznos od 5,91 € tekućim od 01.11.2009.

na iznos od 9,22 € tekućim od 01.12.2009.

na iznos od 11,64 € tekućim od 01.01.2010.

na iznos od 15,53 € tekućim od 02.02.2010.

na iznos od 14,52 € tekućim od 02.03.2010.

na iznos od 19,54 € tekućim od 02.04.2010.

na iznos od 18,44 € tekućim od 02.05.2010.

na iznos od 20,73 € tekućim od 02.06.2010.

na iznos od 35,93 € tekućim od 02.07.2010.

na iznos od 32,68 € tekućim od 02.08.2010.

na iznos od 41,44 € tekućim od 02.09.2010.

na iznos od 38,63 € tekućim od 02.10.2010.

na iznos od 32,66 € tekućim od 02.11.2010.

na iznos od 44,20 € tekućim od 02.12.2010.

na iznos od 58,56 € tekućim od 02.01.2011.

na iznos od 48,66 € tekućim od 02.02.2011.

na iznos od 52,25 € tekućim od 02.03.2011.

na iznos od 47,43 € tekućim od 02.04.2011.

na iznos od 48,15 € tekućim od 02.05.2011.

na iznos od 67,35 € tekućim od 02.06.2011.

na iznos od 68,64 € tekućim od 02.07.2011.

na iznos od 85,21 € tekućim od 02.08.2011.

na iznos od 77,17 € tekućim od 02.09.2011.

na iznos od 68,32 € tekućim od 02.10.2011.

na iznos od 67,21 € tekućim od 02.11.2011.

na iznos od 66,43 € tekućim od 02.12.2011.

na iznos od 70,32 € tekućim od 02.01.2012.

na iznos od 74,41 € tekućim od 02.02.2012.

na iznos od 74,72 € tekućim od 02.03.2012.

na iznos od 71,98 € tekućim od 02.04.2012.

na iznos od 73,34 € tekućim od 02.05.2012.

na iznos od 74,62 € tekućim od 02.06.2012.

na iznos od 72,58 € tekućim od 02.07.2012.

na iznos od 73,27 € tekućim od 02.08.2012.

na iznos od 72,12 € tekućim od 02.09.2012.

na iznos od 69,20 € tekućim od 02.10.2012.

na iznos od 72,28 € tekućim od 02.11.2012.

na iznos od 73,98 € tekućim od 02.12.2012.

na iznos od 66,35 € tekućim od 01.02.2013.

na iznos od 69,52 € tekućim od 23.02.2013.

na iznos od 70,68 € tekućim od 22.03.2013.

na iznos od 72,68 € tekućim od 02.04.2013.

na iznos od 64,37 € tekućim od 28.05.2013.

na iznos od 68,62 € tekućim od 21.06.2013.

na iznos od 68,55 € tekućim od 02.07.2013. sve do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. , pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva za zatezne kamate kako slijedi:

-na iznos od 66,35 € za razdoblje od 02.01.2013. do 31.01.2013.

-na iznos od 69,52 € za razdoblje od 02.02.2013. do 22.02.2013.

- na iznos od 70,68 € za razdoblje od 02.03.2013. do 21.03.2013.

-na iznos od 64,37 € za razdoblje od 02.05.2013. do 27.05.2013.

-na iznos od 68,62 € za razdoblje od 02.06.2013. do 20.06.2013..

III Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici TK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.341,66 eura, sa zateznim kamatama tekućom od 18.listopada 2024.godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužitelja obveže tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2.toč.11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

5.1. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nesporno je među strankama da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 13. lipnja 2006. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos koji odgovara protuvrijednosti 24.544,09 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 mjesečna anuiteta; plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Nije sporno ni to da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao sa većim brojem korisnika kredita, te nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen 11. svibnja 2006.

7. Sporna je u ovom stadiju postupka osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, kao i osnovanost prigovora zastare tužiteljeva potraživanja.

8. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je ugovorna odredba iz članka 6. spornog Ugovora kojom se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31.07.2006., do dana otplate kredita 20.06.2013., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.560,77 eura,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužiteljicu, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita,

9. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 2.560,77 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

10. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

12. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

16. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku iznos 2.560,77 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

18. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa utoliko nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

21. Odluka o troškovima postupka pravilno je donesena temeljem odredbe članka 154.st.5. ZPP-a.

22. Zbog iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Splitu 12. prosinca  2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ankica Matić