Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-23/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te dr. sc. JR, mr. sc. ER, Sande Janković i Maje Štampar Stipić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice- specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IR zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 108/95., 16/96, 28/96., dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog IR podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. veljače 2024., broj K-Rz-1/2023., u sjednici održanoj 11. prosinca 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog IR i branitelja optuženika, odvjetnika Tomislava Filakovića,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog IR, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi IR za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2022. pa nadalje.

II U preostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba optuženog IR te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženi IR proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. prosinca 2022. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. – dalje: ZKP/08.) optuženi IR dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu od 350,00 eura, dok je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. oslobođen obveze naknade troškova za svjedoke i vještake te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

3. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog IR putem audio-video veze iz Zatvora u Požegi i branitelja, odvjetnika Tomislava Filakovića, u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Iako se žalitelj poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da je u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud propustio iznijeti jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi u znatnoj mjeri proturječni, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i prihvatljive razloge, a sadržajno se radi o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

5.1. Nadalje, u žalbi se navodi da su uz suglasnost obrane pročitani iskazi drugih svjedoka koji su svoj iskaz dali u predmetu K-Rz-4/2014. pri čemu ti svjedoci nisu iskazivali ništa vezano za optuženog IR, a nekima od njih, u predmetu K- Rz-4/2014., je prvo pročitan njihov iskaz iz istrage, nakon čega su se oni očitovali o tome. Isto tako, u žalbi se navodi da je u predmetu K-Rz-4/2014. pročitan iskaz svjedoka ŽR, ali usprkos protivljenju obrane jer je taj iskaz dan u nekom drugom postupku. Navodi se da je za iskaz tog svjedoka u osuđujućoj presudi u tom predmetu K-Rz-4/2014. utvrđeno da je podudaran s iskazom svjedoka J. Žalba u tom dijelu, a u odnosu na provedene dokaze u predmetu K-Rz-4/2014., ističe da članak 289. stavak 1. ZKP/08. propisuje da svjedok mora prvo iznijeti sve što mu je poznato, a članak 411. stavak 4. ZKP/08. da se na raspravi raniji iskaz može pročitati samo ako sadrži odstupanja od kasnijeg iskaza, a na takvom se iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, čime žalba sadržajno upire na povredu konfrontacijskog prava, a samim time i na povredu prava na pravično suđenje u spomenutom pravomoćnom predmetu K-Rz-4/2014 . Žalba navodi i da se ne može u ovom postupku koristiti iskaz koji je ugroženi svjedok „E“ dao u predmetu K-Rz-4/2014., 5. studenog 2014. jer se radi o drugom predmetu.

5.2. Ovi žalbeni navodi su neosnovani. Prvostupanjski sud je tijekom dokaznog postupka čitao iskaze svjedoka ispitane u predmetu K-Rz-4/2014. i to uz suglasnost obrane pri čemu, kako sama žalba navodi, ti iskazi, osim ugroženog svjedoka „E“, za kojeg suglasnost nije dana, nisu bili od utjecaja na utvrđivanje kaznenopravne odgovornosti optuženika u ovom predmetu. Raniji postupak vođen pod brojem K-Rz- 4/2014. je inicijalno obuhvaćao i optuženog IR, ali je u odnosu na njega postupak bio razdvojen s obzirom na njegovu nedostupnost. Prema tome, iskazi svih svjedoka danih u fazi istrage u predmetu K-Rz-4/2014. mogu se koristiti i u ovom predmetu. Nadalje, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je svjedoku „E“ predočen njegov iskaz dan na raspravi u predmetu K-Rz-4/2014. jer se zapravo radi o istom predmetu. Valja naglasiti i da je ugroženi svjedok E“ u ovom predmetu ispitan neposredno na raspravi u prisustvu stranaka na sve relevantne okolnosti te se je očitovao o svim tim okolnostima. Sama polemika žalbe u pogledu zakonitosti dokaza provedenih u predmetu K-Rz-4/2014. je svakako, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, irelevantna za ovaj predmet jer se zapravo raspravlja o zakonitosti odluke koja je prethodno postala pravomoćna.

6. U žalbi se navodi da je presuda nejasna i nerazumljiva te proturječna sebi i razlozima presude jer je radnja počinjenja opisana kao radnja koju je zajedno poduzelo više osoba bez da je razjašnjeno tko je imao kakvu ulogu pa da se ne može točno utvrditi koje radnje izvršenja je optuženik počinio, a da bi predstavljale ovo kazneno djelo. Objašnjava se da su druge osobe donijele odluku, a da se optuženika tereti da je uzeo automatsku pušku, nakon čega su svi zajedno zatočenike natjerali u kamion i poubijali ih iz automatskog oružja. U odnosu na vrijeme počinjenja djela, navodi se da je preopćenito i preširoko postavljeno, iako ga se moglo detaljnije odrediti s obzirom na iskaze ugroženog svjedoka pseudonima E i svjedoka J, čime se sadržajno upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

6.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra ove navode neosnovanim. U činjeničnom opisu se optuženika tereti da se, zajedno sa osuđenim OR, javio na upit RR tko želi poći s njima na strijeljanje te da su zatim, prijetnjom oružjem utjerali zatočenike u kamion, odvezli ih na nepoznatu lokaciju kod Bobotskog kanala i zatim ih poubijali iz vatrenog oružja. U odvojenom postupku Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-4/2014-221, osuđujućom presudom, potvrđenom presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-272/2015. i III Kž-2/2016., su upravo RR i HR, zajedno s još osam drugih osoba, pobrojanih u izreci pobijane presude proglašeni krivima za počinjenje ovog kaznenog djela. Stoga iz činjeničnog opisa jasno proizlazi, a kako je to objašnjeno pobijanom presudom, da je optuženik zajedno s drugim pobrojanim osobama, žrtve ubio iz vatrenog oružja. Takav činjenični opis u potpunosti je u skladu sa zakonskim opisom ovog kaznenog djela koje propisuje kažnjavanje za ubijanje civila za vrijeme oružanog sukoba uz kršenje pravila međunarodnog prava, a zatim i s pravnim opisom ovog kaznenog djela. Što se tiče vremena počinjenja kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud smatra da je vrijeme počinjenja postavljeno u skladu sa spomenutom pravomoćnom presudom K-Rz-4/2014-221 jer se radi o istom događaju te ga se nije moglo detaljnije odrediti niti prema iskazima ispitanih svjedoka jer točan datum i vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela nisu poznati. Dodatno preciziranje vremena počinjenja kaznenog djela u konačnici, unutar navedenog vremenskog okvira, ne bi niti moglo dovesti do drugačije presude.

6.2. Nadalje, u žalbi se navodi da prvostupanjski sud svoj zaključak o krivnji izvodi iz iskaza dva svjedoka i to svjedoka „I“ i J koji su u svojim iskazima suprotni i proturječni, pri čemu je svjedok „E“ proturječan i svom ranijem iskazu u

6.3. Nasuprot tome, drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da su iskazi ovih svjedoka u bitnome podudarni. Tako je ugroženi svjedok pseudonima „E“ na raspravi održanoj 21. prosinca 2023. iskazao da su sve osobe koje je poimence naveo na raspravi od 21. prosinca 2023., a među kojima je bio i optuženi IR, odvele zatočene osobe iz prostorija pošte koju je koristila tadašnja milicija i to za vrijeme dok je ugroženi svjedok bio u miliciji. To je u bitnome potvrdio i svjedok J koji je, ispitan na raspravi od 13. travnja 2024., iskazao da je te večeri bio u smjeni te da je došao RR i uzeo ključeve od zatvora, a na upit njegove ekipe tko će ići s njima, javili su se optuženi IR i HR, iako nisu bili u smjeni, te uzeli pušku, mitraljez i automatsku pušku. Naveo je i da su sve te osobe odvele zatočene osobe iz zatvora te uzeli sa sobom buldožer, a po povratku je TR rekao da je dokrajčio jednog koji je iskočio iz bagera, optuženi IR je rekao prisutnima da pogledaju kako je vruća cijev od automatske puške, a HR je rekao: „Da ste vidjeli kako su im džigerice letjele van“ pri čemu je svjedok J napomenuo i da te osobe poslije više nije viđao.

6.4. Iako je točan žalbeni navod da je ugroženi svjedok „E“ tijekom ranijeg ispitivanja na raspravi u predmetu K-Rz-4/2014. iskazivao djelomično drugačije nego na raspravi u ovom predmetu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ta razlika nastala uslijed proteka vremena od trideset godina te da odstupanja u iskazima nisu od većeg značenja. Tako se u žalbi navodi da je svjedok „E“ u predmetu K-Rz- 4/2014. iskazao da je J bio prisutan odvođenju civila, te da je svjedok „E“ bio prisutan kada su se u prostorije milicije vratili FR i HR koji su rekli da su odvedene osobe poubijali, a na spomenutoj raspravi u ovom predmetu od 21. prosinca 2023. da je iskazao da se ne sjeća da bi te večeri J bio prisutan jer je J možda došao kasnije iz čega bi proizlazilo da J nije bio prisutan niti dolasku RR i ZR po zatočene osobe, kao i da svjedok „E“ nije bio prisutan kada su se FR i HR vratili već da je kasnije čuo da su oni rekli da su te odvedene osobe ubijene. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno temelji osuđujuću presudu na iskazima ovih svjedoka, uz pravilnu interpretaciju tih iskaza, jer su obojica na raspravi naveli da je u odvođenju tih osoba sudjelovao i optuženik te da se odvedene osobe nisu vratile pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su oba svjedoka u vrijeme odvođenja bila u prostorijama milicije pri čemu je pravilno prihvaćen i dio ranijeg iskaza svjedoka „I“ jer je upravo taj iskaz u skladu sa iskazom svjedoka J.

6.5. Ovaj drugostupanjski sud također smatra da su, s obzirom na protek vremena od trideset godina, razumljive i prihvatljive manje nepodudarnosti u iskazima ugroženog svjedoka „E“ i svjedoka J koje se navode u žalbi pri čemu prvostupanjski sud, pravilno, nije utvrdio niti jedan razlog zbog kojeg bi svjedok J neistinito iskazivao. Tako su prihvatljive nepodudarnosti koje se ističu u žalbi, odnosno da je „E“ naveo kako nije vidio kuda su odvedeni zatvorenici, već da je samo zaključio da su odvedeni do kamiona, kao i da je svjedok J naveo da su te iste večeri odvedeni i zatvorenici iz obližnjeg hangara, kao i zatvorenici iz prostorija milicije, ali i u pogledu toga da se iskazi ova dva svjedoka ne podudaraju u pogledu vremena kada su točno te večeri zatvorenici odvedeni, odnosno vremena do kada su svjedoci te večeri bili u prostorijama milicije. Jednako je tako jasno i da se spomenuti svjedoci ne mogu u potpunosti usuglasiti u pogledu svih osoba koje su došle po zatočenike kao i u pogledu trenutka dolaska CR te točnog vremena njihovog odlaska.

6.6. U žalbi se navodi i da iskazi KR, GR i UR ne podržavaju činjenične navode iz optužnice. Tako se navodi da je KR iskazala da je iz zatvora puštena krajem rujna, iako u optužnici stoji da je jedino ona od svih zatvorenika ostala u zatvoru. Isto tako, tvrdi se da GR i UR ne podržavaju navode iz optužnice, budući obojica tvrde da je iskaz svjedoka J lažan i neistinit u pogledu odvođenja zatvorenika, jer da njih dvojica, suprotno navodima J, tome nisu bili prisutni pa da nisu niti čuli što su po povratku navodno govorili optuženi IR i osuđeni PR.

6.7. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, KR koja je prema podacima iz spisa u međuvremenu preminula, doista je iskazala da je puštena u rujnu 1991., no ta činjenica njezinog puštanja iz zatvora zapravo nema neposredan utjecaj na kaznenopravnu odgovornost optuženog IR, jer se njega ne tereti da je zajedno s drugim osobama počinio ovo kazneno djelo i u odnosu na KR. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud smatra da su odstupanja svjedoka GR i UR u navedenom dijelu od svjedoka J razumljiva jer su GR i UR u tom dijelu očito htjeli otkloniti od sebe eventualnu kaznenopravnu odgovornost.

6.8. Žalba upire i na različitosti iskaza svjedoka J i svjedoka DR, VR i NR za koje je J naveo da su radi zamjene ostali u zatvoru nakon što su ostale osobe odvedene, dok su navedeni svjedoci tvrdili da nisu bili prisutni odvođenju ostalih civila, a ugroženi svjedok „E“ je naveo da su ostale samo dvije osobe koje su ometale javni red i mir, no prema mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća, to ne umanjuje usklađenost iskaza svjedoka J i svjedoka „E“ u pogledu činjenice da je i optuženi IR sudjelovao u počinjenju ovog kaznenog djela.

6.9. Što se pak tiče navoda žalbe da su iskazi ugroženog svjedoka „E“ i svjedoka J proturječni u pogledu osoba koje su sudjelovale u strijeljanju zatvorenika, valja istaknuti da u strijeljanju sudjelovale one osobe, koje su spomenutom pravomoćnom presudom u predmetu K-Rz-4/2014. proglašene krivima za počinjenje tog kaznenog djela, time da se optuženom IR u tom postupku nije moglo suditi jer je bio nedostupan.

6.10. Žalba ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno time što je pogrešno odbijen dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka CR koji je bio komandir stanice milicije u Trpinji te sigurno ima osobna saznanja o ovom događaju. U žalbi se tvrdi da izneseni razlozi u pobijanoj presudi nisu argumentirani i prihvatljivi jer je dokazni prijedlog ocijenjen kao neprikladan i nevažan što nije prihvatljivo obrazloženje jer bi se upravo iskazom tog svjedoka mogli potvrditi ili opovrgnuti iskazi ugroženog svjedoka „E“ i svjedoka J s obzirom na proturječnosti u njihovim iskazima.

6.11. Nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud smatra da je pravilno odbijen prijedlog za ispitivanjem ovog svjedoka uz obrazloženje da njegovo ispitivanje nije od utjecaja na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz dokaznog postupka jer je činjenica odvođenja zatočenika već utvrđena iskazima ugroženog svjedoka „I“ i svjedoka J, jednako kao i činjenica da se zatočenici više nisu vratili. Uz to, iz iskaza svjedoka CR danog pred sucem istrage, koji nije pročitan na raspravi, proizlazi da svjedok zbog osobne ugroženosti ne želi svjedočiti.

6.12. U žalbi se nadalje tvrdi i da nije utvrđeno da bi žrtve bile ubijene iz vatrenog oružja jer nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci, već se sve te žrtve i dalje vode kao nestale. Također, u žalbi se tvrdi da u postupku nije utvrđeno da bi žrtve koje su poimence navedene, bile zapravo zatočene u stanici milicije. Navodi se i da su identificirane nestale osobe koje su pokopane na mjestu koje se navodi u presudi, odnosno na Bobotskom kanalu, ali da se radi o osobama iz Tenja koje nisu bile zatočene u stanici milicije u Trpinji, što bi također upućivalo na neistinitost iskaza svjedoka J.

6.13. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je i u tom dijelu pravilno utvrđeno da su sve žrtve koje su kritične zgode izvedene iz prostorija milicije strijeljane, kako je to navedeno u izreci, odnosno točki 12. obrazloženja pobijane presude. Prvostupanjski sud pravilno, iz činjenica utvrđenih tijekom postupka, odnosno iz iskaza svjedoka „E“ i J, te pročitanih iskaza svjedoka, zaključuje da se te osobe nisu vratile i da njihova tijela nikad nisu pronađena, kao i da je po povratku TR rekao da je dokrajčio jednog koji je iskočio iz bagera, da je optuženi IR rekao da dođu vidjeti kako mu je cijev od puške vruća, a O „da ste samo vidjeli kako su im džigerice letjele“, pri čemu je dao komandiru milicije neki novac i zlatne predmete od žrtava, kao i da je ĆR iskazala kako je naknadno saznala da je njen suprug R, koji je s njom bio zatočen, ubijen. Uz to, tijekom dokaznog postupka, pročitan je Popis nestalih, zatočenih i nasilno odvedenih osoba iz 2001., koji je dostavila Vlada Republike Hrvatske, a nadalje, ugroženi svjedok E iskazao je da je čuo da su odvedene osobe ubijene, dok je svjedok J iskazao da te osobe više nije viđao po selu. Stoga, prema stavu drugostupanjskog suda, činjenica da posmrtni ostaci žrtava nisu pronađeni, ne ukazuje da oni nisu ubijeni, već da se i dalje ne zna gdje su tijela ubijenih žrtava pokopana.

7. U odnosu na povredu odredaba kaznenog zakona, žalba upire na povredu kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. točka 4. ZKP/08 jer je trebalo primijeniti odredbe Krivičnog zakona SFRJ koji je i formalno preuzet kao republički zakon 8. listopada 1991. Taj zakon je, prema navodima žalbe, blaži u odnosu na OKZRH jer za ovo kazneno djelo OKZRH propisuje kao donju granicu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a kao gornju granicu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Budući je u prosincu 1990. u Republici Hrvatskoj ukinuta smrtna kazna to bi KZ SFRJ bio povoljniji jer propisuje gornju granicu kazne u trajanju od 15 godina. Tvrdi se i da ne postoji kontinuitet ovog kaznenog djela u članku 91. KZ/11.

7.1. Prema stavu drugostupanjskog suda, a sukladno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj III Kr-33/2022-5 od 22. rujna 2022. i III Kž-2/2016. od 4. travnja 2017., OKZRH je, u odnosu na krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, blaži za počinitelja jer je imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina zatvora, dok je KZ SFRJ za ista krivična djela predviđao mogućnost izricanja smrtne kazne. Božićnim Ustavom, tj. Ustavom Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., u članku. 21. izrijekom je propisano da u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. Zakonom o preuzimanju KZ SFRJ („Narodne novine“, broj 53/91.) od 26. lipnja 1991., taj Zakon je preuzet kao republički zakon, te je izmijenjen člankom. 38. stavak 2. na način da je propisano da se "kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina može izreći samo za najteže oblike krivičnog djela". Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 91/92.) promijenjen je naziv u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a izmjene i dopune te pročišćeni tekst tog Zakona, ove odredbe nisu mijenjale. Izmjena zakona učinjena je tada i u posebnom dijelu u odnosu na zapriječene smrtne kazne za kaznena djela ratnog zločina, propisujući da se riječi „smrtna kazna“ zamjenjuju riječima „kaznom zatvora od dvadeset godina“. Zato je, pravilno, prvostupanjski sud primijenio OKZRH, kao najblaži zakon za počinitelja, a inkriminirano postupanje podnositelja zahtjeva označio kao krivično djelo protiv civilnog stanovništva, iz članka 120. stavak 1. OKZRH. Kako je Kazneni zakon („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. ) takvo postupanje sada normirao odredbom članka 91. stavak 1. KZ/11. i propisao kaznu zatvora od najmanje pet godina ili kaznu dugotrajnog zatvora, što znači mogućnost osude i na četrdeset godina dugotrajnog zatvora, to niti ovaj Zakon nije blaži u odnosu na OKZRH. Stoga nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. točka 4. ZKP/08., jer je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti.

8. Žalitelj osporava i visinu izrečene kazne optuženom IR navodeći da u pobijanoj presudi nije jasno i dovoljno obrazloženo zbog čega je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina jer navedene otegotne okolnosti zapravo ne postoje. Ističe se da je tako nejasno zašto se optuženik tereti da bi kršio odredbe međunarodnog prava jer nema dokaza da je počinio ovo kazneno djelo pa mu se onda ne može niti uzeti u obzir kao otegotna okolnost to što se javio dobrovoljno za strijeljanje žrtava. Posebno se kao pobuda optuženika za počinjenje ovog kaznenog djela osporava navodna etnička nesnošljivost prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti, iako njihova nacionalnost nije utvrđena, a samim time neprihvatljivom se smatra bezobzirnost prilikom počinjenja kaznenog djela koja je također uzeta kao otegotna okolnost koja se ogleda u pucanju na nenaoružane civile. Jednako tako, žalba smatra neprihvatljivim to što je prvostupanjski sud cijenio otegotnim postupanje optuženika nakon počinjenja kaznenog djela kada je prisutnima nudio da popipaju cijev njegovog automata što je ocijenjeno kao trijumfalno ponašanje jer su žrtve bili civili i to hrvatske nacionalnosti. U žalbi se za sve te okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio kao otegotne, tvrdi da nisu dokazane.

8.1. Prvostupanjski sud je olakotnim cijenio dosadašnju kaznenopravnu neosuđivanost optuženika, a otegotnim da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, pokazujući pritom bezobzirnost u počinjenju kaznenog djela koja se ogleda u tome što je vatrenim oružjem pucao u nenaoružane civile, a otegotnim je cijenjena i pobuda zbog koje je kazneno djelo počinjeno i to u vidu etničke nesnošljivosti prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti te činjenica da su žrtve bili ili hrvatski branitelji ili s njima rodbinski povezane osobe te da se optuženi dobrovoljno javio kao počinitelj kaznenog djela nakon kojeg je trijumfirao prisutnima u prostorijama milicije.

8.2. Prema stavu drugostupanjskog suda žalitelj je djelomično u pravu. Naime, pobijanom presudom precijenjene su otegotne okolnosti. Optuženi IR je ovo kazneno djelo počinio kao izvršitelj, pri čemu je naredbodavac bio RR kojemu je u pravomoćnom predmetu Županijskog suda u Osijeku, za kazneno djelo iz članka 120. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina pri čemu je svakako potrebno razlikovati uloge naredbodavca i izvršitelja. Nadalje, ubijanje civilnog stanovništva u kojem je sudjelovao, predstavlja objektivno obilježje ovog kaznenog djela pa se ne može smatrati otegotnom okolnošću. Prvostupanjski sud je propustio uzeti u obzir i protek vremena od preko trideset godina od počinjenja ovog kaznenog djela. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina previsoka te da je upravo kazna zatvora u trajanju od petnaest godina primjerena kako počinjenom kaznenom djelu tako i ličnosti počinitelja. U odnosu na istaknutu tvrdnju žalbe o pogrešno utvrđenoj nesnošljivosti optuženika u odnosu na nacionalnu pripadnost zatvorenika, ovaj drugostupanjski sud smatra da je ta okolnost pobijanom presudom pravilno utvrđena iskazima svjedoka na koje se poziva prvostupanjski sud.

9. Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08. nisu utvrđene bitne postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 482. i 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša